Kako stojite sa svime što ostaje? Pronicljivi kritičarski licemjeri velikih magazina i web-stranica se ustručavaju subjektivizma zbog njihovih dosadašnjih izdavača (Razor& Tie i Prosthetic Records) odreda ih hvaleći zatomljujući činjenicu da su Philip Labonte i ekipa ekstenzivni metalcore snobovi koji, evo, 7 godina nakon čudnovate, nikad jasno analizirane smrti glavnog gitariste Olija Herberta (17/10/2018) koriste pokojnog drugara za privlačenje tobožnje empatije. Prvo je njegova supruga na facebooku objavila vijest o toksikološkom nalazu da se predozirao nelegalnim supstancama, a potom istog dana je izbrisala. Nikada nije točno obznanjeno što se dogodilo. I ekipa je brže-bolje angažirala novog gitarista Jasona Richardsona iz Chelsea Grin i Born Of Osiris, te otezala svih ovih godina s povratničkim materijalom koji je, ruku na srce, tehnički i produkcijski besprijekoran (producirao ga je čuveni Josh Wilbur koji ima prste i zasluge za Korn, Lamb Of God, Trivium, A Day To Remember, Avenged Sevenfold, Megadeth, Bad Religion, Papa Roach…): ova gitarska promjena je svirački ušminkana i koncizna u tisućinku sekunde, majstorija je, nema šta, taman za sprint 110 m s preponama napadajući svjetski rekord. I još jedan friški pridošlica, bubnjar Anthony Barone (2024. zamijenio višegodišnjeg Jasona Costu) je opak u mlatarenju, te je ovaj dvojac udahnuo svježu krv i stil doveo do onih 'technical' rubova podjednako korespondirajući i core i death i thrash, a i povremeni pop, post/ alternative dojam. Sve bi to bilo OK da Labonte ustvari ne nastavlja onu svoju tipično nafuranu, pompoznu fabulu kamufliranja patetike, bijesa, osvetničkih poriva i kojekakvih zgubidanskih fora s narcisoidnim, a većinom lažnim insinuacijama na potištenost, tjeskobu i frustraciju , pa tko mu može vjerovati kao Ripperu da 'vrti jedan čudan film', neka uživa. Kako god, u suštini, ovo je samo pozerstvo i nategnuto glumatanje, a Labontea baš boli kita kako tko doživljava njegov lažan stav. Čak niti bendu nije bitan, ko' što mi davno reče jedan kolega što me pozvaše da mu na jednom koncertu zamijenim netom odsutnog pjevača. Rekoh mu, može, samo daj mi tekstove, a on kaže 'pa jebote, ja nemam pojma o čemu je on vrištao'.



Mislim, gledajte, Labonte zna na šta se kezi i dreči, ali tu nema autentičnosti nego razvodnjene estetike u pokušaju usvajanja zadanih furki i štoseva bez nekih adekvatno razrađenih načela i uvjerenja. Istina, tu se ponekad dotakne one suštine simbolike poput prvog i uvodnog singla "Divine" s predvidljivim obrascima bez neke inovacije, pa onda "Kerosine" što unatoč vatrenom nazivu ne uspijeva uhvatiti pravo uzbuđenje. Naslovna "AntiFragile" ima ponešto otpora i snage, "Forever cold" ilustrira turobnu emotivnu pustoš u fahu komercijalno održive imitacije.







Naredni singlovi "Let you go" i "No tomorrow" donose zanimljive stilske i energične pasose, ali kao i većina materijala od produkcijskih potencijala pate sa stalnim upadanjima u jedne te iste zamke sugerirajući razumijevanje dinamike i dramatike, ali bez ikakvih ideala i krajnjih ciljeva, pogotovo epiloga i zaključka. Sve u svemu, ovo je čisto pozerstvo što leluja u balansu između pokušaja nekakve autentičnosti i trivijalnog stilskog silovanja, a u principu, niti je jedno, a niti drugo. Tek samo za đusku, šutku, pogačinu, moshpit, stage diving i ine zabavne tetrevenke na kojima valja reći zbogom pameti i ne obraćati pozornost na Labonteovo trabunjanje. Još bolji efekt bi bio da vrišti u semantičkom aspektu bez libreta.

Naslovi: 1.Divine, 2.Kerosene, 3.No tomorrow, 4.The piper, 5.AntiFragile, 6.Forever cold, 7.Poison it, 8.Let you go, 9.Cut their tongues out, 10.Blood & stone

ocjena albuma [1-10]: 4

horvi // 06/02/2025