Bilo je samo pitanje vremena kada će i ovi bastioni ekstremnog žanra posustati u skladu s omekšavanjem mnogih velikih imena što su se unazad nešto manje od desetak godina počela dodvoravati mainstreamu napuštajući svoje početno stajalište tvrdokornih i brutalnih načela. Paradoks je da su mahom svi takvi bendovi svoje najbolje i najkreativnije, a i najslavnije dane dugovali upravo agresivnom izrazu, prisjetite se samo kuda su s razmekšanim promjenama otišli Suicide Silence, Machine Head, Parkway Drive, Gojira, In Flames ili najnoviji Mastodon o kojima će riječi biti za nekoliko dana, a o tranziciji Metallice i zadnjeg Iron Maiden rada ne treba niti pričati. Whitechapel su tako nešto najavili na prošlom albumu "The Valley" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=29090 (2019) što je jako dobro primjetila njihova publika, a album je doživio tržišnu katastrofu. Od nekadašnjeg USA no.10 s diskutabilnim "Our Endless War" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=19779 (2014) koji ostaje takav kakav jeste, ali je bio maksimalno energičan, došetali su do daleko bezbrižnijih teritorija na kojima se hvataju radiofiničnog rocka s nu-metal elementima, a neke dionice im ulaze u vrlo mekane opskurnosti poput alter-metala Tool ili spomenutih Parkway Drive. To ne mora nužno značiti da im pjesme nemaju fluid. Najviše energije daju na samom početku s otvaračima "I will find you" prkosno i još uvijek diletantno vriskajući da je đavo mrtav, a takvih demonskih ponuda imaju još nekoliko u "Lost boy", "A bloodsoaked symphony", "To the wolves" ili "History is silent". Puno eklektičnih retrospekcija, akustičnih djelova, ponekih sitnih eksperimenata u mekanom rocku "Anticure" i senzibilnijem "Orphan", te završnoj naslovnoj "Kin" u preopterećenom baladičnom post-grunge maniru zamjenjuju onaj titansko-divovski zvuk nespretno smatran jednodimenzionalnim poligonom emotivno zakržljalih istetoviranih klinaca koji nisu završili niti srednju školu.





Činjenica jest da je ovdje isporučeno mnogo trikova s prethodnog albuma previše se trudivši istaknuti otvorenost, posebno u aspektu melodija što vrlo lako ulaze u uho, te liriku sa zgodnom inkapsulacijom elegantne hardcore čistoće dvojako suprotstavljenih vokala Phil Bozemana. Čas je opak i neukrotiv, a čas razdraženo blagoglagoljivo senzibilno janje što se uvlači u najtoplije skutove da zadrži pozornost audijencije, međutim izostaje trijumfalni vrhunac u svakoj pjesmi koji se ne ostvaruje. Dok udaraju svom snagom, sve je u redu, a kad odšetaju u letargiju s maglovitom progressive atmosferom, stvari se skotrljaju u prozaičnost koja im ubija onaj stari šmek brutalno agresivnog benda.

Naslovi: 1.I will find you, 2.Lost boy, 3.A bloodsoaked symphony, 4.Anticure, 5.The ones that made us, 6.History is silent, 7.To the wolves, 8.Orphan, 10.Without you, 11.Kin

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 07/11/2021