Phil Bozeman i ekipa su se na zadnja dva albuma "The Valley" (2019) i "Kin" (2021) dobro zeznuli omekšavanjem stila. Od onih lijepih pozicija na top listama ostalo im je samo sitno poklonstvo u nekolicini zemalja zapadne Europe, Britanija ih ne šmirgla niti 1%, a domovina USA više ne haje za njih. Ipak, vjerni fanovi tvrde da im se dopada ta pretvorba u melodičan stil s uravnoteženim Bozemanovim krikovima, jbga, eto, kako kome, ali daleko je to bilo od očekivanih deathcore fluktacija. Sada se ovdje pokušavaju vratiti u svoj ubitačno brutalan izraz, a bome, dobro su ga nafegali za headbangers zakucavanje glavom u pod, te nema onih balada, post-grunge manipulacija i 'pop' preslojavanja koja su u zadnjih desetak, pa i više godina ekstremnim bendovima podilazila sa čudnovatim amplitudama uspjeha. Ovo je energičan i groove album koji ponovno pokreće uznemirenost i uzbudljivost, ne samo zbog agresije, već i radi nasilnih, koji puta i pretjerano fikcijskih tekstova vezanih uz kojekakve kultove obožavanja, zatim obiteljskih previranja i funkcije današnjeg svijeta iz rakursa sjebanog pojedinca. To se baš i očituje u prvoj brutalki "Prisoner 666" polaganim izgaranjem u napetosti smrtonosnih riffova Bena Savagea u duelima s još dvojicom gitarista (Alex Wade i Zach Householder), a valja napomenuti da su promjenili bubnjara. Umjesto kratkotrajnog Alexa Rüdingera došao je Brandon Zackey, prilično potcjenjeni maestro iz slabo znanih kalifornijskih metalcoreaša Dead Icarus i doom-stoneraša Headless Monarch; fanovi su očito smatrali da on ne može lupati divljačke tempove, a bome su se prevarili. Već u ovoj uvodnoj temi odigrao je važnu ulogu katalizatora ka povratku benda iz slavnih, ekstremnih dana, a osjećaj kojeg pruža laid-back, učini se kao da se u igru uključio i synth. Ali nije. Gitaristi rade sjajan background na kovitlavo, urlajuće bijesno repanje.



Prvi singl "A visceral retch" počinje psihodelično, te se uvlači u najbijesniji hardcore s pozdravom kopografima i kanibalistima koji žude za mesom, a prisiljeni su jesti govna čiji miris nije moguće podnijeti, samo povraćati u blagoslovljenom neredu što trune u utrobi kad prljava WC školjka eruptira i tjera da se ponovno konzumira otpad i fekalije. Ujebate, uf. A naslovnjača "Hymns in dissonace", drugi singl je remek-djelo žanra u svim aspektima s porukom ateistima 'mi smo posljednji sinovi oca laži' u kompleksnijem aranžamanu rešetanja, usporavanja i dramatike pri čemu su uvodni stihovi, kao i još jedna kitica otpjevani unatraške! 'Rehtaf fo seil Rehtaf fo eht ssyba Ew emoc morf woleb Nepo ruoy seye gnik Reficul Redrum meht lla/ Natas, eht rehtaf Ehtab su ni ruflus Natas, eht rehtaf Ehtab su ni ruflus'. Đavolski. Zanimljivo je ovih 5 minuta poslušati naopačke, baš poput onih, dobro znanih sotonističkih sofistikacija rocka i metala gdje se čuju vrlo slične poruke prepuštanja duše nabijene na obrnuti križ uz žvakanje janjaca i sladostrasnog masturbiranja na sve koji su mrtvi sa željom da ostanu mrtvi sa srcem u vječnom paklenom ognju.



Ne, nije zafrkancija. Nimalo se ne šale. A tu je i treći singl "Hate cult ritual" koji također ima stihove odvrištane unatraške 'Raef eht raeps fo Reficul
Ti llahs ecreip, ti llahs elbmurc eht sllaw fo esidarap'. Ako ste voljeli onu čuvenu španjolsko-talijansku horror komediju "El dia de la bestia" (1995, Dan zvijeri) s nenadjebivim Santiago Segurom, najpoznatijim kao Inspektor Torente u kome glumi death/black metalca što radi u trgovini ploča, a dođe mu svećenik u borbi protiv Sotone, te ga traži da mu neke ploče i kasete vrti unatraške, onda znate o čemu se radi, ha-ha-ha! Jasna stvar, ovo je novi show-biz Whitechapel 'kurvi, majci zajebanoj Zemlji' od onih ispod, bogohulnih sinova koji se rugaju i pljuju po križu, vole svetogrđe, love i ubijaju, učenici su mržnje, bijesa i ubojstva. Dakako, to su sve dramaturške metafore karcinoma društva koje se hrani ljudskom taštinom, ismijava svetu vodu i čistoću u ukaljanoj grimiznoj izmaglici pohlepe.



Drugi dio albuma nudi malo više groove/ hardcore težine, osobito u komadima "Bedlam" (sporiji deathcore) i "Mammoth God" (ponovno s psihodeličnim referencama u kaotičnoj abrazivnosti post-blacka i rascjepkanim, skoro jazz fragmentima nalik na Deathspell Omega i Imperial Triumphant), daleko bolje nego li na prethodna dva albuma, a završna "Nothing is coming for any of us" od čak 6 minuta nastavlja onaj njihov poznati, brutalan stil s melodičnim gitarama i emotivnim naslagama tih vraških lirskih komponenti banshee duhova sa zastrašujućim demonima, ludilom i sstihovima koji nadmašuju mnoge kurentne black i death lirike. Ne treba se tu staviti u svaku poru, sve je ovdje šokantno i senzibilno punkerski black s mnogo različitosti u općem kaosu i anrahiji.

Neke kombinacije beatdown i thrash stila su beskompromisne u kaosu sa zvučnom kulisom slojevitih gitara, zaista su masivne u potresu guste atmosfere s iznenađujuće snažnom produkcijom koja se inače mrzi u ovakvom žanru. Veliki dio energije dolazi upravo od frontmena, svestranog vokalista prodornih krikova, pa makar koji puta imao i slabije lirske trenutke, ali ovo je daleko od onoga što bi se moglo smatrati klasikom deathcorea, onome čemu će se kroz naredne godine ponovno prilaziti s tom tendencijom: ovo je i više od toga. Sjećam se, tamo negdje tijekom 90-ih, sreo sam nekog lika koji se deklarirao kao alternativni rocker. Pitao sam ga što misli o Nick Cave-u, rekao mi je da ga ne voli slušati da neka 'loša vibra' ne pređe na njega. Poserem ti se na takav alternativan stav. Whitechapell su se vratili u punoj stilskoj i lirskoj kreativnosti. Ovo je, možda, njihov najbolji album bez obzira što su se komercijalno zeznuli, ali vratili su se tamo gdje im je i mjesto.

Naslovi: 1.Prisoner 666, 2.Hymns in dissonance, 3.Diabolic slumber, 4.A visceral retch, 5.Ex infernis (interlude), 6.Hate cult ritual, 7.The abysmal gospel, 8.Bedlam, 9.Mammoth god, 10.Nothing is coming for any of us

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 17/03/2025