Glavni nositelji death metala na 12. studijskom albumu razvili su jednu od do sada tehnički najdotjeranijih igara u svojoj 25 godina dugačkoj karijeri.

Cannibal Corpse već dvije i pol decenije izazivaju oprečna mišljenja 'za' i 'protiv', ali im se ne može osporiti da nisu originalni u tom obilju horrora, krvi, klanja, silovanja i raznih nastranosti. Njihova agresivna death metal pržiona i bijesno-dramatični tekstovi prepuni boleština su redovito bili nadahnuti ekstremnim filmovima i ako ih se tako promatra, onda su potpuno pogodili zadatak vlastite misije. A jedan od njihovih najvjernijih fanova je i Jim Carrey koji očigledno uživa u ovakvim perverznim banalnostima na čijim je temeljima ustvari i izgradio milijunsku karijeru u Hollywoodu. Ali ako ih se čisto gleda kao metal bend, onda uistinu pretjeravaju sa perverzijama do nesnošljivosti. Tako su im kroz karijeru neke pjesme bile cenzurirane, njihove spotove je malo tko htio emitirati, čak se i tvrdokorna metal armada zna ograđivati od njih, a skladbe poput "Entrails ripped from a virgin's cunt", "Necropedophile" i "Fucked with a knife" svojom su nastranošću sablažnjele svakog s imalo smisla za nekakav odmjeren ukus. Zamislite li samo horror filmove na slične teme, efekt će biti sličan. S gnušanjem gledamo film o nekropedofiliji ili rasparivačima ženskog međunožja s hladnim oružjem u svrhu nečega što Cannibal Corpse prezentira kao seks.

Na svojem 12 studijskom albumu ovaj latentno opasni američki peterac iz Buffala ispisao je novu pjesmaricu sa svojim viđenjem različitih oblika sadizma i mučenja. U liriku su uključene teme o bračnim brodolomima, iživljavanju nad životinjama, davljenju golim rukama, pražnjenju crijeva, poremećenim patnjama zatvorenika u kavezima, klanju, zazidavanju u beton... Ako ih znadete kakvi su, ovo vas ništa neće čuditi, no ako nemate barem 18 godina (i zdravog mozga vaših roditelja), ove tekstove nikako ne bi trebali slušati i tumačiti, a pogotovo ih ne prakticirati u stvarnosti. Ovo je samo metaforična igra sa eksplicitnim nastranostima i ništa više.



Druga strana, ona zvučna je daleko lakša i probavljivija. Urnebesni tempovi bubnjara Paul Mazurkiewicza, te klasična death funkcionalnost dvije gitare (Patrick O'Brien i Rob Barrett) i basova (Alex Webster) sa krvavim vokalima Corpsegrindera George Fishera jedino je smirena u trećoj, umjerenoj, pa čak i laganoj skladbi "Scourge of iron". Ostali materijal od 11 zvaničnih studijskih i 3 bonus 'live' pjesme je nabijen svim elementarnim karakteristikama deatha koji odstupaju jedino u razlikama između tempova i gitarskih tretmana u kojima su riffovi bog i batina, dok su solaže vrlo rijetke, čak tretirane i kao nepotrebne. Pojave se u vrlo kratkim intervalima u nekih 5-6 pjesama, a u nekima se pojave i kraći atmosferičniji detalji, primjerice u "Followed home then killed". Nema tu kod njih previše mudrovanja; u nekim skladbama idu na čistu starinsku hardcoreašku etiku (najočitija je u završnim "Rabid" i "Torn through"), ali da još uvijek umiju s neskrivenom voljom napraviti od a do ž ultimativnu death razaraču, to stoji.

Onim dobrim znalcima njihovog opusa neće promaknuti da je nekolicina pjesama relevantan nastavak posljednja dva albuma "Kill" (2006) i "Evisceration Plague" (2009) u pogledu novih i prilično uzbudljivih tehničkih komponenti koje su ovdje evoluirale u ponajbolji CC album u posljednjih desetak godina. A općeniti dojam koji ionako stoji već poprilično dugo se nastavlja - oni su bez obzira na sve ove perverzne tekstualne nastranosti, koje su uzgred više smiješne i blesave nego li ozbiljne, idealni ogranak nečega što se već duže vrijeme smatra mainstreamom death metala. Ajde, bolje rečeno, glavnom strujom. Ako ih se ne uzima za ozbiljno, tada je "Torture" pravi zabavni album i sve dok ih se tako doživljava, potpuno su bezopasni. Ali u tumačenju nekog bolesnog manijaka i moralno nezrelog adolescenta, ovo može biti latentni problem za širu društvenu zajednicu.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 16/04/2012