Od mojeg zadnjeg susreta s ovim švedskim vikinzima iz Tumbe svašta se promjenilo. Napustio ih je bubnjar Fredrik Andersson nakon 17 godina rada, zamjenio ga je Jocke Wallgren, a od melodic deatha su postali skoro pa čisti power metal što nikako nije loše, ali sad se tu stvari poprilično počinju rasplinjavati... Dakako, najvažniji aspekt svega jest uspjeh kojeg su tražili dva desetljeća i naposljetku, kad su im albumi "Surtur Rising" (2011), "Deciever Of The Gods" (2013) i "Jomsviking" (2016) konačno osigurali zvijezdanu reputaciju u USA i UK dosegnuvši čak i top-20 u Americi i top-30 u Britaniji, jasna stvar je da se s dokazanom dobitnom formulom ne smije nikako igrati, a pogotovo nešto novo i hrabro eksperimentirati. Stoga se u većini od ovih 11 pjesama igralo na sigurne adute: čvrste i koncizno uštelane riffove, poneka tremola, ponešto klasičnih NWOTBHM galopa, ali nadasve umjerenih i ne osobito brzih tempova što sve jako dobro varira u onoj poznatoj shemi standardnih heavy izvođača što teže ka komercijalno prihvaćenim i otprve privlačnim materijalima s kojima se ciljani auditorij ne mora previše zabrinjavati da u njemu ima nekih anomalija, degutantnosti, krivih poteza i tih, 'nepotrebnih' egzibicijskih isprobavanja s nekim novim stilizacijama.



Na žalost, barem moju, ovih skoro 60 minuta je samo provjereno 'peglanje' svega onoga što je bend odavno prije odradio: čak se kratki akustični uvodnik "Fafner's gold" može smatrati 'eksperimentom', ali samo u prvih 30 sekundi najavljujući, po običaju epski dijapazon velikih bitaka po morima, šumama, planinama, čarobnim destinacijama raznoraznih božanstava i paklenim teritorijama nečastivih prognanika iz Valhale sa stvarnim i nestvarnim bićima po cičoj zimi i vraški vrelim ljetnim žegama, elem, fikcija im je i dalje ostala britka sve više se oslanjajući na prokušanu i općeprihvaćenu etiku Tolkienovih "Gospodara prstenova" nakon ogromne ekranizirane popularnosti. Priznajem da nekoć davno kad sam čitao s guštom ove romane, odnosno bajke, nisam pomišljao na surovu stvarnost kako će se vremena stubokom promjeniti i iz pisanog mitsko-psihodeličnog štiva izniknuti loš komercijalan filmski surogat napucan animacijama (isto kao i u "Avataru"), ali, zna se... svijet i show-biz upravo tako funkcioniraju. Amon Amarth se pridržavaju tih ustaljenih pravila koja su im više nego dobrodošla; iskoristili su svoju lirsku sposobnost da naprave upravo takve pjesme kojih ovdje ima napretek i u skladu su sa zadanim tematskim gabaritima kojima, pak paralelno nameću vikinšku mitologiju za koju se puno prije filmskog ciklusa "Gospodara prstenova" općenito u laički praznoglavoj mašti smatralo da je bezvrijedna koještarija za zastrašivanje djece, liječenje frustracija iskompleksiranih marginalaca i proturivanje satanističkih poruka iz ljage ljudskog ekumenizma.



No, kako je komercijalna industrija pokazala iznimno uspješan multimilijunski siže na nebrojeno mnogo načina iskoristivši svašta iz literature, a osobito iz stripova (od Konana, Hulka, Marvela, Spidermana, Srebrnog letača...), daleko je jednostavnija opcija bezbrižno uživati u ekraniziranim bajkama nego li ih čitati ili slušati, ali opet s druge strane, sve to ima svoje vrsne karakteristike koje redovito pokazuju da dobro pobjeđuje zlo makar koliko god u tome ima nasilja i agresije, kako kažu brojni tekstovi s ovog albuma. Ovi vikinzi se oštro suprotstavljaju, dakako iz mitološko-legendarnog aspekta svojim neprijateljima Anglima i Sasima, odnosno Englezima s kojima su stoljećima ratovali, ali istovremeno vuku i paralele današnjice: kao nekadašnji barbari Vikinzi imaju svo to mitsko, a i umjetničko pravo ironizirati svoje neprijatelje, no sve je to samo u domeni jednog vrlo dobro smišljenog zabavnog trika jer se o tim povjesnim činjenicama zna itekako mnogo. Meni osobno bi bilo daleko zabavnije slušati priču kako primjerice stari Slaveni pustoše Rim, Huni i Turci prodiru u Europu, Saraceni brodovima pristižu u Španjolsku, a Španjolci, Portugalci, Englezi i Francuzi (i još neki) netragom šalju svoje moreplovce u osvajanje novih teritorija jer im je njihova majčica domovina premalena. I kako se bore s hrabrim domorodcima, naoružanim do zuba, punim novih tehnika, strategija, otrova, prirodnih aditiva, bogatstava i droga kakve imperijalistička i kolonijalistička Europa nije poznavala u 15-16-17-18 stoljeću, ha-ha-ha...

Preokretanje i prekrojavanje povjesti je zanimljiva preokupacija za umjetnost nadrealizma ukalupljenog u postojeće sfere globalnog. Sve je dostupno i razumljivo nakon "Gospodara prstenova", a Johan Hegg na oštrom vokalu, te Olavi Mikkonen i Johan Söderberg na gitarama, te basist Ted Lundström na basu to jako dobro znaju iskoristivši još jednu priliku da se relativno snažnim, zabavnim i melodičnim pjesmama dodvore publici ne rekavši ništa novo, a i niti ne odsviravši ništa iole inventivno drugačije od onoga na šta su naviknuli. Momentalno nemaju smisla za napredak baš upravo zbog prokušane formule uspjeha - ok, valja to i držati dok ide, a za sad, ide im odlično. Samo s razlikom što su se pretvorili u zabavni metal s epskom lirikom. A na obje frekvencije pecaju još više klijenata. Slobodno ću reći da je ovo pun komercijalni pogodak mada u trenutku objavljivanja recenzije još ne znam učinak na top listama. Bio sam jako znatiželjan samome sebi da preduhitrim reakcije kad ugledam album na američkom top-10 ili UK top-20. Ljudi padaju na ovakve 'bestseller' stvari.

Naslovi: 1.Fafner's gold, 2.Crack the sky, 3.Mjölner, hammer of Thor, 4.Shield wall, 5.Valkyria, 6.Raven's flight, 7.Ironside, 8.The berserker at Stamford bridge, 9.Skoll and Hati, 10.Wings of eagles, 11.Into the dark

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 04/05/2019