Švedski Amon Amarth su po prvi puta nakon više od 20 godina karijere uspjeli dosegnuti američki top-20 najprodavanijih albuma (točnije USA no.19) i pridružiti se moćnoj gomili heavy imena čija je garancija kvalitete potvrđena i kvantitetom konzumacije.

Prethodni "Surtur Rising" iz 2011. kojeg su promovirali i u zagrebačkom Boogaloo 16.XI 2011. bio im je najveći američki uspjeh (USA no.34) za kojeg se smatralo da je apsolutni komercijalni vrhunac nakon kojeg neće moći dalje. Međutim, sve one turneje koje godinama neprestano održavaju (kod nas su nastupili sa As I Lay Dying) naveliko su im proširile auditorij i sad se na konto ovog najnovijeg uspjeha mogu postavljati hipoteze o tome da će im naredni album dospjeti moguće i na američki top-10. Trud i upornost su im se itekako isplatili.

Svoj uspjeh, osim toga, duguju i nevjerojatno melodičnim pjesmama koje nose u svim pogledima: ovaj novi album sa standardnih 10 pjesama nafilan je izuzetnim gitarističkim melodijama Olavi Mikkonena, finim pulsirajućim basovima Ted Lundstroma i grleno grubim vikinškim, ali strahovito harmoničnim vokalom frontmena Johan Hegga, elem ekipe koja neprekidno radi zajedno od 1992. godine. Ama baš svaka pjesma je pravi primjer i dokaz njihove superiornosti koja nije silovana, bombastična, produkcijski napuhana ili nekim štosevima potencirano priređena za komercijalni hit heavy žanra kojeg je u njihovom slučaju prilično teško definirati. Imaju sve moguće karakteristike klasičnog NWOTBHM s umjerenim tempovima, elemenata deatha, blacka, thrasha i power metala mada ih svi svrstavaju u melodični death.

Banalizira li se činjenica da je Sead Lipovača s Divljim jagodama uspio jednom napraviti hitčinu karijere s "Motorima" koje je nekoliko puta kasnije pokušavao proturiti pod različitim inačicama "Čarobnjaka" i sličnih mainstream heavy hitova, ovi Šveđani redovito na svojim albumima imaju gotovo kompletnu kolekciju ovakvih bravura. Od početka do kraja u ovih 48 minuta neprestano iznenađuju sjajnim melodijama i himničnim pjesmama od kojih jednostavno ne znaš koja je bolja. Odmah na samom uvodu bačena je naslovna "Deceiver of the God" u galopirajućem ritmu bubnjara Fredrik Anderssona, te se dobiva sve ono što se i očekuje od ovakvog benda.



Dalje se nižu sve same hitčine pune strašnih riffova i melodija često poduplanih gitarskim duelima vozeći slušatelja kroz uobičajenu priču o drevnim mitskim borbama u kojima su hrabri vikinški ratnici ukrotili vuka, orla, zmiju i satana kao suborce u bojevanjima protiv tiranina, te su šamanskim magijama uspjevali regulirati plimu i oseku u onom trenutku kada su im morske mjene bile najpotrebnije. A u završnoj, čak 8 minuta dugačkoj pjesmi "Warriors of the north" osim što vješto kombiniraju neke od najupečatljivijih riffova i melodija godro, zvonko i himnično pjevaju 'mi smo bili ratnici sa sjevera/ poznati i hrabri/ nikad nismo izgubili bitku u ratu/ plašili smo se da nam grob ostane neznan'.

Jest, priča je epska i strogo klasična, nekome može biti smiješna i bezvezna, no takve su ionako sve priče koje proizlaze iz ovakvog žanra. A i ne treba smetnuti s uma da su ime benda uzeli po planini iz Tolkienove bajke "Gospodari prstenova", te da je i sam tvorac ovog književnog stila bio impresioniran mitovima i legendama o aždajama, nemanima, patuljcima, čudnovatim stvorenjima i svim pripadajućim aktivnostima i borbama koje pisana civilizacija pamti od Biblije, povijesnih hijeroglifa i papirusa iz Mezopotamije i Egipta, stare Grčke i Homera do inih klasičnih interpretatora prapovijesne mitologije. Mašta radi 100% kao i u crtićima koji klincima razvijaju smisao za igru i obavezni nadrealizam.

Uz spomenutu naslovnu, najviše odskače također galopirajuća "Blood eagle", umjerena "We shall destroy", te "Hel" u kojoj im se na vokalu pridružio kolega Messiah Marcolin iz također švedskog benda Candlemass, pa je unio i standardnih Bruce Dickinson vibrato tenora u okružju vrlo zavodljivih pratećih glasova. Bonus od preostale 4 skladbe koje ne ulaze u službeni opus je EP "Under the influence" objavljen netom nakon izlaska ovog albuma, a na njemu su obožavateljima priuštili nesvakidašnje zadovoljstvo da ih čuju u prirodnom, neproduciranom zvuku kakav imaju na vlastitim probama. "Burning anvil of the steel" i "Stand up to go down" su pod jasnim utjecajima Judas Priest s death vokalom, troma doom/stoner metal/rock "Satan rising" je stanovita posveta Black Sabbath u kojoj Hegg neodoljivo 'skida' Ozzyija, a "Snake eyes" iznenađujuća rokačina nalik na kasne 70-te kada su se rock, hard-rock i metal sabijali u sasvim novi pravac - ekstremni thrash. U njoj se mogu osjetiti utjecaji Thin Lizzy, Motorhead, Diamond Head i rane Metallice.

Obožavatelji širom svijeta mogu u potpunosti biti zadovoljni s ovim djelom u kome nema ama baš niti jednog slabog ili lošeg trenutka. Sve stoji na svome mjestu kao friško salivena helebarda spremna za nove ratničke pohode. Čista klasika žanra kojeg iznimno dobro praši i radi ova momčad sa sjevera.

Naslovi: 1.Deceiver of the God, 2.As Loke falls, 3.Father of the wolf, 4.Shape shifter, 5.Under siege, 6.Blood eagle, 7.We shall destroy, 8.Hel (feat. Messiah Marcolin from Candlemass), 9.Coming of the tide, 10.Warriors of the north, BONUS: 11.Burning anvil of the steel, 12.Satan rising, 13.Snake eyes, 14.Stand up to go down

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 31/10/2013