home > mjuzik > Surtur Rising

kontakt | search |

AMON AMARTH: Surtur Rising (Metal Blade, 2011)

Melodični švedski 'viking' death-metal bend dolazi u zagrebački Boogaloo 16.XI 2011. u sklopu europske jesenske turneje na kojoj promoviraju posljednji, osmi studijski album visokooktanske kakvoće.

Amon Amarth spadaju u onu sortu heavy bendova koji poput Ramones ili Motorhead imaju gotovo identične albume i nepromjenjiv pristup prema komponiranju. Njihovo prvo zvanično izdanje "Sorrow Throughout The Nine Worlds" (1996) objavljeno samo u formatu audio kasete ima u kompozitorskom i zvučnom pogledu sasvim malo nekih bitnijih razlika spram ovog najnovijeg albuma objavljenog u proljeće 2011. koji im je do sada ostvario najbolji, skoro pa fantastičan uspjeh dosegavši USA no.34.

Osnovna razlika od onda je što su mnogo uložili u produkciju i tehničke finese, dok su se svirački ionako pretvorili u specijaliste budući da su osnovani još 1988. kada su svirali grindcore i nosili ime Scum. Iz te originalne postave danas su ostali gitarist Olavi Mikkonen i basist Ted Lundstrom, a ime su promjenili 1992. dolaskom pjevača Johan Hegga prema planini iz Tolkienove bajke "Gospodari prstenova" kada još nitko nije niti pretpostavljao da će djelo biti ekranizirano u jedan od najvećih filmskih spektakla. Tada su počeli liriku bazirati na skandinavskoj tradiciji i vikinškim temama, a sve do potpisivanja ugovora sa Metal Blade i prvog pravog zvaničnog albuma "Once Sent From The Golden Hall" (1998) detaljno su prorešetali vlastiti stil izašavši iz grindcorea u black/death metal založivši se da ponekad ekstremno brzim tempovima dodaju uhu ugodne melodije. S izlaskom tog debija postava se više nije mjenjala do danas (bubnjar Martin Lopez je 1998. otišao u Opeth), pa su sve naredne albume radili bez ikakvih trzavica što im se itekako isplatilo. Nakon što je film "Gospodari prstenova" doživio svjetsku slavu, njihovo ime je naglo zaintrigiralo publiku; prvo im je šesti album "With Odeon On Your Side" (2006) sramežljivo, ali vidljivo dospio na američku independent listu najprodavanijih (no.26) proslavivši se sa dva singla i prateća video broja "Runes to my memory" i "Cry of the black birds" ostvarivši zavidan tiraž od milijun prodanih primjeraka, a potom je naredni "Twilight Of The Thunder God" (2008) po prvi puta dospio i na oficijelni USA no.50 za sobom povukavši i ogroman uspjeh u ostatku svijeta. Osim toga, po magazinu Revolver, zauzeo je poziciju no.7 na listi najboljih albuma godine.
[  ]

I sad, veoma je zanimljivo danas poslušati njihov prvi pravi debi "Once Sent From The Golden Hall", komparirati ga s ovim osmim studijskim "Surtur Rising" i pronaći tek neke sitne i ne toliko drastično uočljive razlike jer su isti bend kao i prije 13 godina. Bez obzira na njihovu sreću s odabirom imena benda koje se pokazalo komercijalnim mamcem (ali su se zato pošteno načekali na uspjeh deceniju i pol), oni su pronašli jednostavnu i učinkovitu formulu da svaki album nafilaju progresijom akorda, jednostavnim melodijama, čestim tremolo efektima i obiljem vikinških borbenih tema koje publiku sklonoj takvim barbarskim pričama opčinjavaju mistifikacijama i gordim veličanjima pobjeda (a i poraza) koje su paralelno povezane i sa stvarnim životom.

Na ovome albumu neznatno su usporili tempove (ako ih se uspoređuje s radovima iz 90-ih), koncizna svirka im je na besprijekornoj razini ionako bila i prije 15-ak godina, a jedini odmak su napravili u pojednostavljenijoj strukturi pjesama u kojima više nema nekih ekspresivnih i zvrzlanijih trenutaka kada su se nekad davno znali očito pogubiti prilikom skladanja. Melodije u nekim skladbama izuzetno zavidno predu tremolo atmosfere, gradacije, bogato ukrašene riffove, te što se toga tiče, besprijekorni su tehničari koji se ne zauzimaju pretjerano za catchy solaže, skale i virtuozne egzibicije, već neprekidno rade na kompaktnosti vlastitog stila koji se niti s ovako prilično velikim vremenskim odmakom nije pretvorio u dosadu. Klišeji jasno postoje, no čudesno je kako ih oni svaki puta spretno mimoiđu i istovremeno uklope u pjesme a da ne zamore ili da se ne repetiraju.

Prva tri broja su veoma žestoka i nabijena vratolomnim tempovima - "War of the gods", "Tock's Taunt: Loke's treachery part II" i "Destroyer of the universe" (snimljen i video), a onda u "Slaves of fear" i "Live without regrets" dolazi stanoviti predah sa klasičnim death stilom koji mnogo toga duguje ostavštini NWOTBHM. No, kao i na svim prethodnim albumima, najveće bogatstvo su im melodije i harmonije koje su po tko zna koliko puta doživljavale inverzije, ali su i ovom prilikom vješto ukalupljene u jezgrovite pjesme bez ikakvih banalizacija. Naravno, uzme li se bilo koji njihov album, uvijek će tu biti prisutne insinuacije na neke velike bendove od kojih su crpili svoje utjecaje i nadahnuća, no došlo je vrijeme kada su oni po popularnosti prerasli svoje idole koji im počinju gledati u leđa na top ljestvicama najprodavanijih albuma.

Destroy of the universe


Laganije "The last stand of Frej" i "Wrath of the Noresemen", a osobito grandiozna "Doom over dead man" pokazuju kompleksnije aranžmanske poteze, a kroz čitav album posebnu pozornost zahtjeva rad bubnjara Fredrik Anderssona koji koristi svaku priliku da iziđe na samo čelo sa svojim potencijalom skoro kao da će progutati ostatak zvučne infrastrukture. Sa vikinškom aurom epskih tekstova inspiriranih predvodnikom, kraljem vatre Surturom, te poslovno nezasitnim pljačkanjima pojedinaca i velike imovine, oblokavanjima i klanjem, giljotiniranjima, borbom prsa u prsa sa mrskim neprijateljima, Amon Amarth su metaforički prikazali sve ono što ionako susrećemo u svakodnevnom životu (osobito na društveno-političkom planu), a frontmen Hegg kroz nekolicinu kompozicija toliko strašno reži svojim visokim i hrapavim vokalom kao da će svaki trenutak nekoga ugristi i smrskati mu lubanju buzdovanom ili mu barem nabiti oštru helebardu u stražnjicu. Izgleda opasno sve to, ali kada se sagleda kakvi nam lažovi i mufljuzi vode državu i na koji je način pljačkaju, odabir ovog benda za izbaciti svoje strasti i frustracije nije nimalo bezazlen. Njihovi fanovi su to prepoznali i zbog toga ih cjene što su iskreni bend koji kroz ovakve priče ustvari cijelu vikinšku mitologiju metaforički kompariraju sa pljačkaškim pohodima vodećih državnika u 21. stoljeću.

Osim nastupa u Zagrebu 16.XI 2011., dan prije će nastupiti u Ljubljani (Cvetličarna). Kao predgrupa su izabrani američki metalcoreaši u usponu As I Lay Dying iz San Diega s kojima Amon Amarth odrađuju cjelovitu europsku turneju.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 04/11/2011

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Ravna ploča

MISHA MASHINA + MASHTRAKALA: Ravna ploča (2018)

| 24/05/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: The Radiant Dawn

OPERATORS: The Radiant Dawn (2019)

| 23/05/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Posljednji kardan hrvatskog podvozja

KVINTOLOGIJA MONTAŽE: Posljednji kardan hrvatskog podvozja (2019)

| 22/05/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Punir

FANGE: Punir (2019)

| 21/05/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Dear Cavity

TRIBUTE TO DEAD GENTLEMAN: Dear Cavity (2019)

| 20/05/2019 | horvi |

>> opširnije


> chek us aut!
> diskografija
cover: Surtur Rising
  • Sorrow Throughout The Nine Worlds (1996)
  • Once Sent From The Golden Hall (1998)
  • The Avenger (1999)
  • The Crusher (2001)
  • Versus The World (2002)
  • Fate Of Norns (2004)
  • With Odeon On Your Side (2006)
  • Twilight Of The Thunder God (2008)
  • Surtur Rising (2011)

> linkz
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*