Belgijski bend iz Bruxellesa osnovan 2015. ima po 6 ili 7 članova koje je okupio bubnjar, vokalist i klavirist Déhà što je valjda najaktivniji glazbenik na svijetu: radi ili je radio u ukupno 42 benda i projekta. O nekima smo i pisali ili ih spominjali poput God Enslavement, Merda Mundi, Ignifer, Aurora Borealis, Clouds, Imber Luminis... On dobar dio vokalnih rola daje jedinoj ljepšoj polovici u postavi Shazzuli čiji glas poput jezive Nico doprinosi kompletnom doom/ gothic/ dark raspoloženju, a osim toga, zadužena je za klavijature i theremin koji su itekako bitni i važni u njihovoj psihodeličnoj i izuzetno tromoj kombinaciji spomenutih stilova u kojima su još značajni i black metal medikamenti s povremenim eksperimentima i uočljivim post-punk minimalizmom. Zanimljivo je spomenuti da imaju čak 3 gitare, bas i dvojicu bubnjara (kako kada) dajući vođi prostora da s palica skoči na klavir, međutim, u ovakvoj kombinaciji žanrova ne treba očekivati neke bravurozno-virtuozne kerefeke. Pjesme su im dugačke poput stotina kilometara putovanja u nepoznati mrak, a sami ambijentalni uvodi sa klavijaturama, thereminom i gitarskim potmulo prigušenim disonantama kao da se vozite miljama po ravnici kroz gustu maglu svako malo očekivajući da će nešto iznenada skočiti pred vas, te ste stoga u 100% pripravnosti od mogućeg sudara s jelenom, nekom živinom, nekom protuhom, nekakvom crnom nevoljom, sotonom ili naglim skretanjem čiji saobraćajni znak niste na vrijeme uočili. A glazba im je toliko troma kao da su šesterac ili sedmerac veslača hrambajući uzvodno protiv toka struje gotovo stojeći na jednom te istom mjestu. Njihova bizarna organska atmosfera hipnotičkog post-punk minimalizma poput najtromijih The Cure i Siouxsie and the Banshees s prstohvatom post-rock/ metala ustvari obuhvaća mnoštvo metal podžanrova koketira i s lirskom potkom onostranog, nadrealnog, mnogo puta liturgijskog i dakako mračno ohrabrenog s psihodelično-drogiranim tenzijama horrora u kojima se relevantno mogu osjetiti i elementi Dead Can Dance, Cult of Fire i Behemoth. Najveći prioritet ovog njihovog službeno drugog pravog albuma (imaju još ranije dvije kolaboracije, jednu čak i sa Der Blutharsch) jest održavanje liturgijskog koncepta s ritualima, šamanizmom i okultnošću punom uznemirujućih 'clean' vokala i pocrnjele progresije akorda, a sama duljina od sat i dvadeset minuta iziskuje od slušatelja poprilično koncentracije koja na pogrešnom terenu može stvoriti neopisivu dosadu, pa i uranjanje u san, kao i isključenje iz zvučnog podražaja, a naposljetku i teški povratak natrag na tračnice slušanja.



Osam vrlo dugačkih kompozicija ima slojevite modele: uvodna, a i odmah najdulja "Mantra" puna je zloslutne atmosfere, "Swear to fire" frustrirajuće dinamike repetativnih reverba s Dèhinim isuviše isturenim vokalima, gotovo instrumentalna "Alecto" naoko blaži spokoj s udaljenim ženskim glasom i dronirajućim riffovima nalik Amenri, "Incarnation" i završna "Souffle de mort" ispjevana na francuskom su primjeri dinamičnih obreda koji se stvaraju strpljivo drugujući ponešto i sa Sun O))), a vrhunac "Succubus" s gostom King Dude-om ima snažan urlik, itekako potreban u ovome vrlo tromom black metalu. Svakako je odmah jasno da ovo nije album koji sjeda na prvo slušanje tražeći suptilno mirnu i mračnu audijenciju željnu psihodeličnih trikova deskriptirajući black/ post-metal s gothicom, doom i post-punk karakteristikama dokazavši onu staru tenziju da su The Cure itekako zaslužni za taj tromi spektar crnog i psihički morbidnog segmenta u metalu.

Naslovi: 1.Mantra, 2.Swear to fire, 3.Alecto, 4.Incarnation, 5.All that black, 6.Succubus, 7.Disappear, 8.Souffle de mort

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 15/04/2021