Prošle srijede Mali pogon Tvornice bio je poprište očekivanja neočekivanih putovanja u središte zvuka i okolo njega. Zaista, kakav koncertni repertoar očekivati od predgrupe za koju ti nijedna najava ne govori konkretno ni tko su, ni što su, te od Japanaca koji su u 20 godina izdali više ploča nego Franci Blašković u 30. Ne preostaje nam drugo nego da čim prije vidimo u što smo se točno uvalili.

Po pitanju grupe The Last Lord of Atlantis internetska tražilica je vrlo škrta. Mogu se naći svega dvije kratke rečenice (jedna na FB-profilu, druga na eventu) i kad spojimo slagalicu dobijemo da se radi vladinom dužnosniku koji je gospodar sjeveroistočne polutke. Vrlo mistično, da ne kažem masonski. I zaista, ulaskom u Mali pogon nije se izdaleka moglo vidjeti tko je na bini. Ali ne zbog visokih ljudi u publici. Naime, mogla se čuti samo neartkulirana buka van ritma obavijena gustim oblakom dima koji je bez prestanka kuljao. Prizor je podsjećao na neku prekuhalu paklenu mašinu koja će svakog časa eksplodirati. Nije mi samo bilo jasno kako je takva prevara od muzike nekome podnošljiva. Manje je to nalikovalo na koncert, a više na neki pomahnitali "umjetnički" performans povodom otvaranja neke "avangardne" multimedijalne izložbe "konceptualne umjetnosti" nakon kojeg će isti zatvoreni krug od 20 hipstera s Likovne akademije voditi iste rasprave kao proteklih 20 puta. A ovdje u dvorani stoji 200-injak ljudi i malo njih liči na profile dotične svite. Ali onda sam došavši do prvog reda prepoznao lica misterioznih bića iza dimne zavjese. Sumanuto su se tresla kao da ih neprestano drma struja iz instrumenata. Od njih trojice posebno se izdvojio jedan. A njega ne možeš fulati. Bio je to glavom i gitarom - Niko Potočnjak. Siguran sam da publika ne bi progledala kroz prste da je ovakav zvučno ekscesivni performans maslo nekog random padobranca. Ali pošto ga je uprizorio guru domaće noise psihodelije, reakcije su bile: "ah, taj ludi Niko!" i "jebote, što mu sve neće pasti na pamet!". A palo mu je na pamet i da poruši stalke za mikrofon, pa čak i da jedan monitor šutne u publiku. Do koske! Tim skupom eskapada ne samo da je dao svoju doprinos deficitu opskurne glazbe u Hrvata, nego se i popišao na svu povijest glazbe ikad, pa čak i na svoj vlastiti doprinos istoj, jer ovakvu razinu ekscesa nije još dohvatio niti s jednim od svojih ostalih uvrnutih projekata. Uopće se ne bih čudio da je frajer The Last Lord of Atlantis osnovao isključivo za ovaj koncert. Bilo kako bilo, performans je trajao ukupno 15 minuta tijekom čega nije izgovorena doslovno niti jedna riječ. U završnici točke, buka se postepeno stišavala, a članovi benda su s bine nonšalantno sišli u publiku i mirnim hodom produžili do bekstejdža. Kao da se ništa nije dogodilo. Naravno, publika ih se nije usudila ništa pitati. Čak ni pogledati u oči. Valjda je Niko i htio izazvati neugodu umjesto užitka. Koja je točno poruka i svrha ovog performansa, možemo samo nagađati, ali sasvim je sigurno da će se razjasniti u budućnosti, jer Potočnjakovi izlasci s glazbom u javnost nikada nisu stihijski (iako mu ovaj "bend" tako zvuči). Budite sigurni da je sav taj cirkus dio uvrnute marketinške strategije tog lucidnog obješenjaka koji nas svojim ekspresivnim potezima vječito drži u emotivnom vrtlogu između simpatije i nevjerice.

Nakon oduže pauze za podizanje čitavog velegrada sagrađenog od pedala za kemijanje zvuka i prepletenog prašumom kablova, japanski noise e(cc)lectro psychedelic rock mađioničari Acid Mothers Temple uz kratko i smireno "good evening" otpočinju svoje putovanje hipersoničnim galaksijama. Sama galerija ovih likova je vrlo pitoreskna i jako je teško odlučiti kome pripada prvo mjesto na tronu teatralnosti. Da li lijevom gitaristu Tabati Mitsuri (nemojte me ubiti, nisam siguran da li se japanska imena tako dekliniraju na hrvatskom) tranvestiranom u ženu sa svjetlucavim naočalama na okvire u obliku srca koji je čitav jedan blok koncerta uzurpirao točkom treš varijante lap dancea. Ili tu laskavu titulu treba nositi desni gitarist (ujedno i vođa grupe) Kawabata Makoto nalikujući pomahnitalom redovniku koji instrumentom barata kao nekim štapom za vršenje egzorcizma dok telepatski komunicira s duhovima Woodstocka. Ili je možda najupečatljiviji lik klavijaturist Higashi Hiroshi koji s tankim licem te sijedim dugim vlasima i zašiljenom bradom utjelovljuje dostojanstvo i mirnoću drevnog mudraca djelujući kao da je cijeloj ovoj družini Sensei. Prema njima ritam sekcija u šarenim hipi odorama sastavljena od bubnjara Sathoshime Nanija i basista zvanog S/T djeluje prilično sidekickasto. Možda sam previše redaka posvetio vizualnim osobinama aktera, ali vjerujte mi da je ta odjevno-performerska raskoš u neraskidivoj vezi s bogatstvom suzvučja koje nam momci isporučuju. Nema sumnje da je ova petorka iznimno svirački virtuozna kako u baratanju instrumentima tako i raznim nožnim modulatorima zvuka. Svaki član osim basista (koji ima "samo" instrument i pojačalo) cijelo vrijeme doslovno svira i nogama. Pod bine je toliko premrežen pedalama da ne znaš više koja je čija i čemu točno služi, ali šarolike modulacije zvuka su okosnica njihovog izričaja. Klavijaturist više frče po potenciometrima i tapka po pedalama, nego što stišće tipke, a koristi i neki instrument s antenom koji zvučno reagira na zračne pokrete ruku. Ali to nije ništa pored dvojice gitarista koji skoro pa doslovno prstomet koriste da bi držali ritam solažama na pedalama. Ali da ta simultana kolektivna pedalomanija ne bi dosadila, pobrinuo se svaki član ponaosob s nekoliko solo točaka na setlisti. Tijekom istih, ostali instrumenti bi se pritajili, a netko iz ansambla bi na zvučni pijedastal instalirao neku novu konzolu za proizvodnju 8-bitnih kozmičkih vibracija, pomagalo za silovanje žica tipa radapciger, efekt kojim bi npr. sviranje obične pentatonike proizvelo zvuk udaraljkaškog zbora ili naprosto neku do sada neviđenu custom made tehniku sviranja. Rijetke pjevačke dionice svih članova više su služile kao sitni ambijentalni dodatak, izuzevši jednu točku zbornog umalo pa akapeličnog pjevanja koje je zvučalo poput liturgijskog napjeva neke vanzemaljske rase.

Tijekom koncerta Tvornica je nalikovala poligonu za petoricu natripanih luđaka koji pred 200-injak svjedoka upravljaju nekom kozmičkom radio stanicom za hvatanje "intergalaktičkih kontrapunkcija". Ako ukucate taj izraz u Google, jedini rezultat će vam biti link na moj report s Kikagaku Moyo. To ne znači da znam što znači, ali podsjeća me na izraz oko kojeg bi se interdisciplinarna komisija sastavljena od astronoma i muzikologa složila po pitanju teleološkog poslanja grupe Acid Mothers Temple, a bogami i ostalih bendova slične količine psihodeličnih naslaga.

Osim bezbroj zvučnih modulacija, muziku im karakterizira buka. I to ona vrsta buke koja će vam postati nesnošljiva ako ju ne prigrlite kao posrnulog brata s Rainbow festivala. Nije da je bučna glazba nešto što me u životu smeta i uznemiruje, ali što je previše, previše je. Ono što mi je u prvih 45min zvučalo obećavajuće, atraktivno i uzbudljivo, ostalih 40 je postalo naporno. Tim više što mi je ne toliko od glasnoće koliko od konstantnog atentata visokih frekvencija na sluh počelo zvoniti u lijevom uhu. Bio sam na bezbroj glasnih koncerata u životu, čak i glasnijih od ovog, ali ne sjećam se kada mi je zadnji put zvonilo u ušima 48h nakon giga. Jebiga, svaka dobra fora ponavljanjem postaje sve manje dobra dok na kraju ne dopizdi. Desetak ljudi koliko ih se u prvim redovima drmusalo i plesuckalo se zacijelo ne slaže sa mnom. Njih je do kraja nastupa pucala špica i ja im to ne zamjeram, jer bili su jedina uzdanica večeri po pitanju publične mobilnosti. Ali ne mogu se oteti dojmu da su stražnji ešaloni publike pred kraj mjestimično djelovali kao da im se zijeva i boli ih glava.

Zajebani su ti psihodelici. Ako ih odgovorno konzumiraš doživjet ćeš bajkovite senzacije, a ako pretjeraš ne gine ti strovaljivanje u ponor shizofrenične tjeskobe i mučnine. Po mom dojmu, oba benda su pretjerala s komponentom buke nauštrb ostalih magičnih elemenata koji krase glazbu psihodeličnih vidika. Ipak, u svojoj konačnici ponudili su nam dovoljno uzbudljivih i intrigantnih sadržaja da nam se ovaj koncert ureže u pamćenje nožem natopljenim acidom i s vremena na vrijeme prizove dojmljive flashbackove. Da će se Niko uskoro vratiti Tvornici u nekoj još sumanutijoj inkarnaciji, u to nema sumnje. Ne znam da li Acid Mothers Temple briju na reprizu koncerta, ali napunjen mali pogon odaje dojam da imaju razloga za povratak. Općenito, japanski psihodeličari sa Zagrebom ne mogu fulati, jer uvijek se od nekud nađe 300-injak ljudi spremnih da se uvale u njihove pomaknute paralelne svemire.

ognjen bašić // 21/10/2016