Vjerujem da ovaj album treba slušati nakon barem jednog popušenog jointa i da će odmah 'sjesti' na pravo mjesto fanovima Jefferson Airplane, Grateful Dead, The Doors i Pink Floyd. Ali istini za volju, ja se čak uopće niti ne sjećam kad sam popušio zadnji joint, da li je to bilo u ovome ili prošlom desetljeću jer me to odavno pustilo, tamo još početkom 90-ih kad mi je u domovinskom ratu poginuo najbolji prijatelj s kojim sam drugovao do 23. godine života. Tada mi se desio taj 'klik' na droge koje su me sve manje zanimale i impresionirale mada sam mnogima nakon toga jako dugo djelovao degenerično i neuravnoteženo, odnosno, postizao sam stanje uma i duha luđaka bez droge, a koji put još i danas prizovem u svijest takvo stanje.

Mislim da vam je poznato to stanje. Kada se barem nasmiješ od srca nekom dobrom štosu ili zapališ neku pikantnu furku u glavi. Bitno je da imaš inspiracije i da je umiješ prenijeti na nekog drugog u smislu razumske logike koja nije sputavana informatičkim činjenicama, digitalizacijama i patetične retorike elokventnosti o svemu i svačemu. Biti fokusiran na jednu temu i razrađivati je koliko se god može u njoj, te naravno pri tome uživati, a ne biti samo suhoparni član 'zadane' teme tek toliko da ti prođe vrijeme.

Evo, sve ove godine, biti će najmanje njih 35, bavim se glazbom kao bivši glazbeni urednik i voditelj na lokalnom radiju dobrih 20-tak godinica, DJ, glazbeni kritičar i najmanje znani glazbenik u posve neuspješnom bendu i nezamjećenom solo projektu, a tako sam malo imao prilike da susretnem bendove iz velebne Španjolske. Vjerujem da ta velika i povijesno gledajući itekako značajna europska zemlja ima ogromni kapacitet s rock scenom koja nije samo Los Bravos, Los Brincos, Miguel Ríos, Triana, Héros del Silencio ili Ska-P. Sjećam se, prije jedno 5-6 godina sam dobio jedan cd iz Španjolske, napisao recenziju, ali koji je to bend bio, uistinu se danas ne mogu sjetiti, jedino se sjećam grindecoreaša Haemorrhage iz Madrida koji konačno ove jeseni objavljuju novi album, prvi nakon 6 godina. A toliko Španjolci imaju poznatih nogometaša, sportaša, glumaca i umjetnika, no niti jednu pravu rock zvijezdu kao susjedi im Francuzi čija scena obiluje s mnoštvo raznih žanrova širokog spektra, na žalost, nemaju. Dugo mi je ovaj cd stajao na čekanju. I kad sam ga konačno stavio na 'dnevni red', doživio sam iznenađenje. Hej, čekaj malo? Jebate, pa ovo je fenomenalno… Nije me nimalo privlačio neugledan smeđi omot sa crtežom dva opaka muško-ženskog lika što imaju ispreletene jezike. Navodno se ljube s distance, a niti poleđina koja izgleda kao da je djelo Koje iz Disciplin A Kitchme. Naoko, omotnica djeluje prilično neprivlačno i naivno, pa je to vjerojatno jedan od razloga što nisam ranije posvetio pažnju ovom albumu koji je objavljen još 7.IV 2017., a na adresu Terapije pristigao možda koji tjedan kasnije. Morate me razumijeti da svaki dan dobivam gomile albuma na preslušavanje i da je svaka moja kritika i napis o njima moja subjektivna stvar procjene s kojom se ne morate slagati.



Bend je ovo što nije tako star po stažu, osnovani su tek koncem 2013. na pepelu meni nepoznatih Viaje a 800 i Mind!, a stacionirani su Algecirasu, gradu od cirka 120.000 stanovnika (poput recimo Osijeka, Rijeke ili Podgorice) u Andaluziji, nadomak Gibraltara te izlazne točke kada se iz našeg lijepog Mediterana odlazi na prostranstvo Atlantika. Možda je baš i to presudna situacija kod ovog benda da se priklonio oldschool tradiciji - psihodeličnom rocku s bazom na Jefferson Airplane utjecajima, odnosno mekanom, lepršavom i podatnom stilu s vrlo lako pamtljivim pjesmama u kojima uglavnom prevladava instrumentalizacija s rijetkim vokalnim pjesmama na španjolskom jeziku. Vokalisti, e sad lagao bih koji je tko (Mateo - bas ili Poti - gitara, synth), ali vrlo dobro prate melodijsku nit u unisono tehnici s kojom doslovce obaraju ljepotom kakvu nećete naći niti kod Floyda, a niti kod Grace Slick. Imaju i još jedan zanimljiv faktor - pjesme su im podulje, čak i preko 10 minuta u kojima se nazire kraut-rock element poput Can da im se nikud ne žuri, te također progressive strukturu s kojom paraju u uvodnoj "Pan y Dolor" (pan i bol) satkanoj od najfinijeg materijala zbog kojega svi volimo recimo sarajevske Indekse kada čujemo "Svijet u kome živim". Dakako, ovi Španjolci nikada nisu čuli za Indekse, no uporišta su im jako bliska. Nakon rasplesanog dijela dolazi ambijentalno-psihodeličan uron, tipičan za Pink Floyd s vrlo lijepom gitarskom solažom koju ne bi danas apsolutno mogao 'izmisliti' Gilmour jer starac više nema inspiracije. Sva sreća da postoje ovakvi bendovi koji idu stepenicu dalje u muziciranju, a da ne postanu dosadni ko' Mark Knopfler, uistinu 'dire štrose', gadan škripac u ćoravoj ulici. "El Sueño" (sanjati) je centralna pjesma od 11 minuta u kojoj dolazi do izražaja ritmička suptilnost poput David Jansena (Japan, polubrat David Sylviana) korištenjem plesnog 3/4 takta, a da iznenađenje bude veće, barem moje kad sam po prvi put preslušavao album, za bubnjevima je žena - Sandra ili Pow kako se 'službeno' potpisuje. Kompozicija vrlo fino klizi u umjerenom tempu naginjujući ka space-rock formaciji, pravoj hipnozi kakvu mogu ostvariti Psychic TV, onoj niti pregruboj, a niti očajnoj patetici Kula Shaker ili razvikanim Radiohead kad tu i tamo ponekad zašpanaju rock. "La Maldición del Zisco" (prokletstvo Zisco) pomalo zamiriše na The Stone Roses "Love spreads", gitarska učestala solaža podložna je tim unisono vokalom što obadvoje imaju miris egzotike i orijenta bliskog im Maroka ploveći u prostranstvima repetativne melodične psihodelije uz pratnju lebdećih synth figurica na nimalo napadan način. Premda ne razumijem španjolski, a nije mi niti ponajmanje bitno o čemu se ovdje pjeva, stvar je odlična. Kad sam vozeći bicikl s posla kući slušao ovo na mp3 playeru načisto sam pošandrcao od užitka da ne mora sve biti agresivno da bi mi se dopadalo. Ovo me čak i smirilo duhovno do te mjere da sam zaboravio kroz narednih 15-ak minuta albuma sve osobne dnevne frustracije.

"Belleza Cuatro" (četiri ljepote) je prelijepa minimalistička neo-folk laganica koja nema ama baš nikakve loše koincidencije mada podsjeti na "The end" od The Doors, a završna "Volarás" (poletjeti će te) kroz 10 i pol minuta daje kvalitetnu instrumentalnu sliku vrsno urađene progressive/ psycho figure kakvu su Floydi zadnji put ostvarili u ranim 70-im još prije "Dark Side Of The Moon" nadahnuti ostavštinom Syd Barretta. Ovdje se prepliče akustična gitara, odličan solo, podloga harmonija syntha, taj ležeran muški vokal, neopterećena infrastruktura u kojoj se svašta može napraviti, a sve teče u nevjerojatno kreativno posloženom kroju.

"Inerte" iliti na hrvatskom 'inertan' je album koji pljeni svojom pažnjom ka malim stvarima na veliki način. Ide u senzibilitet i karakter čovjekove duše, oplemenjuje bogatstvom kreativno jednostavnih vrlina koje je ljudsko biće u 21. stoljeću izgubilo. Opušta sve loše nagone. I nije potrebno zapaliti joint da bi ga se shvatilo.

Naslovi: 1.Pan y Dolor, 2.El Sueño, 3.La Maldición del Zisco, 4.Belleza Cuatro, 5.Volarás

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 17/08/2017