Vrlo rijetko na ovim stranicama imamo priliku upoznati izvođače iz najveće zemlje na svijetu. Zaboravljamo da je majčica Rusija imala neke od najvećih glazbenih, književnih, likovnih, inovatorskih, znanstvenih i inih genijalaca, pa zašto ih onda ne bi imala i u popularnoj glazbi.

Ovaj bend ne dolazi iz Moskve ili nekih gradova na europskom kontinentu, već iz dalekog milijunskog Krasnojarska u jugozapadnom dijelu Sibira gdje zime ipak nisu najopakije na kugli zemaljskoj, ali rijeka Jenisej unatoč tome nikada nije zamrznuta i daje zahvaljujući hidroelektrani veliku količinu električne struje ne samo ruskoj federaciji i azijskim ex-SSSR državama (Kazahstan, Uzbekistan, Kirgistan), već i mnogim okolnim državama (Mongolija, Kina, Indija, Koreja, Afganistan…). Često se potcjenjuje nepravedno sa 'zapadnjačke' strane funkcija dalekog istoka Rusije, no stvari se stubkom mijenjaju: tamo 'negdje' nisu zatucani ljudi, a u ovome kontekstu niti primitivni muzičari koji praše 'zapadnjački rock', ovdje je priča o četvero nadarenih instrumentalista što praše kompleksan post-metal/doom pun ambijentalija koristeći samo gitaru, bas i bubnjeve. Bazirani na SF priči "Solaris" Stanislawa Lema, ovaj njihov drugi album donosi obilje instrumentalne fabule s vrlo malo pjevanih sekvenci (na engleskom) fokusirajući se na znanstvenoj raspravi iz 1961. kojom je Lem istraživao prirodu ljudskog pamćenja u kontekstu složenih komunikacija između ljudskog i neljudskog oblika života. Taj neljudski je u središtu Lemove priče prikazan kao planet u oceanu koji je sposoban donijeti ljudske uspomene u fizički oblik, a teme što ih bend istražuje usmjerene su na artističko-alternativni pogled ka oceanu ispredajući segment opsesivne sudbine i atmosfere u takvim telepatskim životnim relacijama otvarajući epopeju najduljim instrumentalom "Blind ocean", te podlogu fabule vokalnom temom "Mirrors" u kojima se ovo četvero glazbenika snalaze kao svoji na svome kombinirajući funeral doom, post-metal/ post-black/ ambient/ shoegaze/ drone i mnogo psihodelije gitarista Quasara (ujedno i vodeći vokal) i Vacuuma na trome tempove bubnjara Voida i kompaktno naglašenih basova Lightspeeda. Zavaralo bi se da imaju synthove i samplere. Ne. Svu glazbu rade isključivo na ovom instrumentariju, a ponajbolje komade daju u nježnom post-rocku "Dawn for nobody", te najžešćoj "Release" protkanoj riffovima i progressive-rock elementima s blagim vokalnim akcentima bez growla koji se tek tu i tamo sporadično pojavljuje u pozadini poput vriskova u memorijskim kutkovima. Znatno dulji obujam albuma od skoro punih sat vremena daje kompozicijama priliku da se razmašu u kojekakvim navedenim pravcima kovitlajući turobno-psihotičnim atmosferama u kojima su očiti utjecaji nekih velikana poput Hendrixa, Pink Floyd i Anatheme, ali i prog-rock/metal izvođača koji su koketirali s doom/drone složencima.

Njihova prikazana dubina s mračnim parabolama i zakrivljenim obrascima najkompleksnijih "Dried shadow" i "Black wave" na pragovima post-blacka svakim novim slušanjem otvara nove percepcije s obiljem efekata pedala i distorzija, a kompletan album osim što vrvi stanovitim inovacijskim transžanrovskim zahvatima, katarzično se fokusira na neotkrivene sfere ljudskih emocija postignuvši taj SF pristup na suvremen način.

Naslovi: 1.Blind ocean, 2.Mirrors, 3.Giant monologue, 4.Dawn for nobody, 5.Release, 6.Dried shadows, 7.Black wave, 8.In memories

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 11/05/2017