Iznimno mladi zagrebački bend prvotno 2023. nazvan Dune Temple sastavljen od članova KxRxPxA, Nekrofilana Paprika, Općina Šitkret i Teret, ima svoj prvijenac, doduše podulji EP sa samo 3 autorske pjesme u vrlo dugačkim minutažama. Po imenu je jasno da sviraju doom uz poneke sludge/ stoner elemente, ali odmah bi primjetio da su, barem za doom žanr, uh ti majku, prebrzi. Taman za nekih 20-30 bpm-ova. Kad bi spustili tempo na razinu nekadašnjih Moss, e, to bi onda bilo to što treba biti, to jest, za moj ukus onog horror ugođaja propasti i sporog umiranja u najgoroj mogućoj agoniji. Međutim, ovu ekipu praši sasvim drugačiji adrenalin nabijen napušenom zajebancijom s obzirom na vrlo kratke stihove o omiljenoj vrsti trave i metamfetamina, ma sve štima, pa tko se u tim post-adolescentnim godinama nije prepustio ovakvim sitnim porocima i intimnoj seansi stvaranja vlastitih vizija, taj onda niti ne zna što je propustio. Kako god, sviraju sasvim solidno: "Gasoline" navješćuje morbidnost Black Sabbath dugačkim disonantama i uvjerljivim melodičnim repeticijama gitare Roka Ivan Divića s brundavim basom Karla Orešića i grčevitim vokalima Luke Lasana; središnji dio blago ubrza tempo bubnjara Karla Lugarića u tromi stoner, jbga, poetski smisao na engleskom je takav kakav jeste ('trava, meamfetamin, volim snifat benzin').



"Greenout" ima više stonerski pasaž zahvaljujući bubnjarskom elanu, te daleko čišćem vokalnom izrazu u gothic maniru, no i ovdje je posrijedi karikirana komika o ganji i zarobljenosti u 'ovoj dimenziji' (valjda trećoj), ali huh, uz sve stalne repeticije glavnog riffa premalo je pažnje posvećeno laid back dekoru i međuigrama kojih nema, a mnogo bi obogatile konfiguraciju. Čak 21 minutu dugačka "Moonrock" znatno obećava da bi momci mogli krenuti u hrabrije eksperimente ukoliko uspiju savladati teški teren izbjegavanja dosade i predvidljivosti: kompozicija jeste dostatno troma za uspavanku u minimalističkoj frustraciji psihodeličnog užitka kada seks nije bitan ('I can't feel my fucking cock'), ali tja, zar im nije prerano da ga se odreknu na račun umjetničkog izraza? Hipnoza učestalosti koja ovdje šajba tek se u 16. minuti prebacuje u slobodan aranžman nadomak de-kompozicijskog pristupa s gitarskim noise ekspresijama u pravcu ambijentalnog fade-outa.

Tonova nema mnogo, akordi su rijetki, okey, sve kako za početnički bend i može biti u šablonima s tom zabavnom stranom priče jer što bi bilo da ovako mladi momci zbore duboke stihove u kompleksnoj glazbi. Zgodno uređeno koliko se moglo, a za nastavak doom kreativnosti valja im raditi samo u dvije opcije: prvoj brzini s rikvercom.

Naslovi: 1.Gasoline, 2.Greenout, 3.Moonrock

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 12/06/2024