EXANIMIS: Marionnettiste (Klonosphere/ Season of Mist, 2021)
U pretovarenoj sceni symphonic metala pojavilo se novo čudo iz Francuske koje bi moglo vrlo brzo zaigrati po samim vrhovima žanra. Informacija oko benda nema mnogo: postavu čini vođa, vokalist, gitarist i tvorac orkestracija Alexandre Dervieux, gitarist Julien Marzano i basist Julien Prost koji također radi i na orkestracijama. Interesantno, za sada još nemaju bubnjara, već koriste usluge Clément Denysa (radi s Fractal Universe, Benighted Soul i Nihilism), a na ovome debi albumu su ugostili još desetak što glazbenika, a što vokalista, te programera. Također je zanimljivo da su orkestracije sintetički programirani rad Maxime Poirota, ali, ruku na srce, zvuče kao da su ih izveli simfoničari što govori i o vrsnom poznavanju terena na kojeg se bend namjeračio.
Kroz album se osjeti mnogo romantizma i impresionizma klasične glazbe od primjerice Ravela, Berlioza, te ponešto Wagnera i Liszta, osobito što se tiče klavirskih dionica koje udara Nathalie Theveny, nadalje, mogu se primjetiti i elementi Debussyja, kao i cjelostepene ljestvice s upotrebom velikih durskih septakorda i tercnih nadograđivanja osnovnih akordskih struktura s pomalo neozbiljnim gotičarskim paralelama posebice kod zborskih nadigravanja u kojima se ne razaznaje točno da li je namjera klišejizirati gregorijanske manire ili ih ustoličiti kroz romantičarsku emocionalnost. Tu su se malo obrali na zahtjevnom terenu, reklo bi se i preuranjeno u želji gordog ambijenta što epskim libretom konceptualno šeta portretima licemjerja, mržnje, ništavila i ljutnje na privilegirane marionete, izdajice, kukavice, zatim ratove u bogatim carstvima, poziva se na okrutnost i brutalnost prema protivnicima, zaziva se beskrajna snaga, odbrojava se vrijeme, broje se entiteti uronjeni u paklenom kaosu protoka fantazmagoričnih prostranstava, pomalo se i šalabajza na metafizičkoj razini o svemiru, božanstvu nepoznatog da bi se na koncu sve okončalo u opozivanju snage iz groba, kodiranih hladnih svetih molitvi i nagovještaja mogućih bezbrojnih grijehova manipuliranih najdubljim maštarijama iz noćnih mora.
Sama kompleksna struktura glazbe ne bježi daleko od pionira symphonic-deatha, Fleshgod Apocalypse (a i Septicflesh), međutim mnoštvo sitnica poput klavira, solističkih nijansi violine i gudača, ponekih 'clean' vokala - naratora, a i slobodnijeg orkestralnog rada koji u ponekim trenucima prelazi u vodeću liniju pokazuju i avangardne sklonosti s popriličnom uvjerljivošću s tri lagodno postavljena klavirsko-gudačka instrumentala - uvodnog "Prélude du songe avant le cauchemar", zatim "Entracte du sommeil pendant le cauchemar" što se nalazi na samoj sredini albuma, te završnog "Epilogue de l'eveil après le cauchemar". Kad se samo oni izdvoje, po ničemu ne odaju da je djelo rock ili metal benda što je veliki plus, odnosno dokazuje se klasična naobrazba, dok je ona death strana puna očekivanih devijacija s pretjerivanjima od primjerice brojnih solaža do koncizno postavljenih utora i riffova u prve dvije vokalne teme "The wrathful beast" i teatralne "Throne of thrones" eksplodirajući u "Stampede of the 10-000" gdje se svodi na učestale chugove.
Bolji dio žestokog faha su dvije najdulje "Cogs, gears & clockworks" (12 minuta, video skraćen na 9 minuta je kompletan kratki, odličan SF horror film!) i "Cathedral" (čak 16 minuta) u kojima su dozvoljene mnoge gitarske igrarije, ali umješno oplemenjene sintezom orkestracija i melodičnim dekoracijama s vrsnom preciznošću ka prikazivanju kaotične dezorijentacije upotrebom rastuće snage i dinamičkih kulisa. Jest, mnogo toga ovdje pokazuje monumentalnost klasičnog prog-sympho aranžmana sa skokovima u brzinama i percipiranju temperature od hladne do uzavrele, kao i melankoličnih sekvenci balansiranih s monstruoznim raspoloženjima sklonim urnebesnim detonacijama.
Album je više nego iznenađujući za jedan prvijenac, iznimno ambiciozan, bogat i raskošan, nabijen tehnikalijama i grandioznim kompozitorskim prevratima, čestim fuzijama s teatralnošću, pa i jazz konotacijama neprekidno preskakajući očekivane obline zahvaljujući eksperimentiranjima, no nevjerojatno jest da se u svemu tome uspjeva održati dramatična ravnoteža poput filmskog spektakla sa tisućama statista, konjanika, glavnih i sporednih likova, jednom riječju, ovo je vrhunska death metal opera u kojoj se čak pronađe i akustičnih dionica poput uvodnika u jednu od posljednjih pjesama "The slow flow of the spume on the shore" koja bi čisto lako mogla postati evergreen većih razmjera.
Iznenađujuće kreativan debi.
Naslovi: 1.Prélude du songe avant le cauchemar, 2.The wrathful beast, 3.Throne of thrones, 4.Stampede of the 10-000, 5.Entracte du sommeil pendant le cauchemar, 6.Cogs, gears & clockworks, 7.The slow flow of the spume on the shore, 8.Cathedral, 9.Epilogue de l'eveil après le cauchemar