Prvotno objavljen sredinom 2020. na etiketi Swims, možda niste znali da je Robert Merlak, član riječke Marinade svoja prva dva albuma realizirao još davnih 1998. i 2010. godina za stanoviti Phthalo. Pa, iskreno govoreći, nisam niti ja premda sam sve albume Marinade slušao, a gotovo ih sve i recenzirao. Oni imaju nova, čak ČETIRI albuma, no o njima uskoro... Merlak se ovdje kroz 42 minute pokazuje u znatno drugačijem dizajnu od matičnog benda korištenjem eksperimentalnih glazbenih elektronskih sfera u instrumentalnom obliku. Mnogo toga ovdje ima nalikujući suvremenoj IDM sceni poput obilja radova sa škotskog Bearsuit Records ili berlinskog Nonine Recordings koji već podosta dugo ništa nisu objavili, a na ovim stranicama su prisutni više od 10 godina. Koristi se mnogo zvučnih škripova, glitcha, post-techno/ post - electro industrial obligacija, slobodnih hodova i otvorene percepcije ka beskompromisnim egzibicijama što glazbi daje veliku širinu zaobilazeći standardne repetativne techno/ electro/ synth-wave kalupe. Sve će to podsjetiti na davne pionirske radove Autechre, ponešto i na ambijentalne ostavštine Aphex Twin s melankoličnim atmosferskim ugođajem defilirajući zvuk i stilizacije još tamo od samog početka elektro-akustične glazbe u periodu između 1. i 2. svjetskog rata, obavezne avangardne škole Erika Satiea, Karl Heinz Stockhausena, John Cagea, Terry Rileya, prvih eksperimenata Kraftwerk, ambijentalnih serijala Brian Enoa, drone natruha Coil i elektronike Psychic TV s konca 80-ih, preko Mouse On Mars sve do primjerice Vladislav Delaya, Kaitlyn Aurelie Smith, ma pronađe se i The Orb elemenata, no glavna je caka Merlakovog stila da ne koristi klasičnu ritam mašinu već ritam proizvodi alternativnim načinima izražavanja što itekako oplemenjuje kompletnu sintetiku zvuka davši još puteno-analogni, gotovo prirodni šmek kao da je u najblažu ruku rečeno, sastavljena od konkretnih snimaka ex/interijera.



Kao što je primjerice Brian Eno nakon odlaska iz Roxy Music eksperimentirao s magnetofonskim trakama snimajući kojekakve zvukove usporavajući ih ili ubrzavajući, lijepio sekvence, rezao ih i stvarao svoju viziju nove glazbe dodavajući analogne zvukove synthova, mini-mooga, klavijatura i gitara, tako na ovome albumu Merlak s daleko kompresiranijim i jednostavnijim, dakako i praktičnijim softwerom - kompjuterom stvara mnoga uzbudljiva čudesa. Uvodna "Pao MD" mnogo duguje starinskom industrialu kada su prvi bendovi poput Throbbing Gristle i SPK (a i Einsturzende Neubauten) glazbu radili kombinirajući instrumentarij s otpadom - željeznim profilima, nabijanjima po bačvama punim vode i leda, drvenim trupcima i koječime, a ovdje se to obavlja sintetičkim manipulacijama uz dodatak pozadinske minimalističke synth harmonije, te lomovima visokih, no ne i naglašenih frekvencija poput zavijajućeg, nimalo arogantnog i agresivnog oscilatora. Završnica kompozicije je dub s pojačanim delay efektima. Za početak albuma, ovo je uistinu odlično.



Sve kompozicije su naslovljene hrvatskim jezikom što je još jedan plus. "Pogled iz sobe" kroz blage glitch manire ambijentalno šara vodenim svijetom, pretpostaviti ću da ima krasan vidik na Kvarner, pa tu onda mašte nimalo ne manjka; tema ima i svemirski dekor zvijezdanog neba, pred sam konac i malo najave moguće nevere s puhanjem vjetra. "Obrazi, drugi dio" je znatno drugačija, mračnije raspoloženija, ritmika je neujednačena, a'la Neubauten šamaranja s onih čuvenih albuma iz 80-ih, prekida se nakon druge minute i odvodi strukturu u duboku eksperimentalizaciju rušenjem klasičnih kompozicijskih postavki poput avangardne mini simfonije specijalno ciljane za barem zagrebački bijenale s mnogo šumova i brumova, dok je "Majka" jedan od sjajnih pop zgoditaka uz kojeg se slobodno može i zaplesati na račun koegzistentnog ritma i vrlo škakljive synth/ piano igre, te dinamičke tenzije ugodno raspoređenih minimalističkih figura. Ponajbolji komad, barem meni je "Bilo jednostavno", tutnjava od 6 i pol minuta energičnog ritma popraćenog škripovima skoro do hardcore tendencija s psihodeličnim učincima poput prvih albuma belgijskih Sonar iz 90-ih godina, inače benda Dirk Ivensa iz Absolute Body Control, ako ih se sjećate... Pa, otprilike i naredna "Bijeli VAZ" ima sličan repetativni dašak, mnogi će se sjetiti ovom prilikom i NON Boyd Ricea, a stvarčina ne traje niti 4 minute. Dvije završne teme "Udah i led i izdah", te "Skele" su chillout ambijenti; na ovoj prvospomenutoj klavir svira Robertov brat Miro Merlak u adekvatnom okolišu potpuno neobaveznog i nonšalantnog pretapanja najlaganije etide ko' stvorene za drijemuckanje kao da slušate ambijentalni album Brian Enoa, recimo "On Land", "Music for Airports" ili "Apollo".

Zna se, ovakva glazba nije za svakoga i ne puca na klasičnu electro-pop klijentelu, čak niti na većinski auditorij Marinade. Nosi u sebi mnoštvo navedenih vrlina kojima se slobodno može, a i mora dodati prefiks elektronska post-avangarda koja je veoma sposobnim kreativnim potezima kompresirana u sažete i jezgrovite 'pop' formate izbjegavši klopke klišeja, predvidljivosti i zapadanja u monotonije, te uz veliki otklon od Marinade, pokazuje da je Merlak pronicljivo moderan glazbenik i autor koji s obje noge i glavom stoji u 21. stoljeću i to barem jedno 2-3 decenije ispred ovog vrlo turobnog vremena. Oba palca gore!

Naslovi: 1.Pao MD, 2.Pogled iz sobe, 3.Obrazi, drugi dio, 4.Majka, 5.Bilo jednostavno, 6.Bijeli VAZ, 7.Udah i led i izdah, 8.Skele

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 23/01/2021