Prethodni album "Black Flame" (2018, UK no.21, USA Heatseekers no.13) ovim britanskim metalcorašima iz Hampshirea je bilo generalno zakucavanje općeg uspjeha kojeg nisam imao milosrđa skrnaviti. Jbga, dok si u Britaniji jedan od vodećih u ovakvom žestokom žanru i k tome uspjevaš još koliko-toliko održavati stil da ne odeš u ljigavi elektronizirano-samplirani metalčić težine gevihta (utega) od 10 dkg s kojim su se nekoć po pijacima vagali poznati sušeni varganji (ili vrganji), dobro znani gevihti (da, gevihti!) iz mnogih povijesnih filmskih spektakla, ne može se ostati sasvim suzdržan da je 'roba' a) - ili nedovoljno suha, b) - da te trgovac oće prevariti, a u krajnjem slučaju i c) - da ti se proda ono što vrganj uopće nije mada samo provjereni gljivari poznaju najmanje 15-20 vrsta tog iznimno ukusnog Boletusa edulisa koji raste isključivo u bjelogoričnim i crnogoričnim šumama do 1200 m nadmorske visine. Mnogi mladi kritičari su tom albumčiću ispjevali hvalospjeve, pa kak' i ne bi jer neki video spotovi im imaju po nekoliko milijuna pregleda na youtube, a bend se od osnutka 2006. i nije rasipao sa članstvom i koškao nesuglasicama kakve uobičajeno znaju bivati unutar postave mega popularnog benda. Danas kad se gleda, em' djelomice i zato što neki stari prdonja piše o njima, 14 godina karijere je skoro pa ništa, no kad imaš 20 ili si u ranim 30-ima, vrijeme umije biti prokleto sporo i drugačije ga tumačiš. Ovi dečki su baš u tim najzrelijim 30-im godinama života i sad se od njih očekuje, naravno 'tour de force', no odmah od početka, od uvodne "Choke" jasno je da ozbiljno razmišljaju šta će dalje u životima i da s nekih 50 ili više na plećima neće moći isijavati agresijom mladosti mada to, kad si mlad i nabijen adrenalinom uopće ne registriraš da ćeš sa 70 morati glumiti Iggy Popa "I wanna be your dog" i Jaggera "I can't get no satisfaction". Živiš za taj moment najljuće energije koja se ovdje pokazuje kroz smirenije agresije što ukazuju na 'spuštanje' premda gledajući generalno, u toj pjesmi je bubnjar Adam Jackson odradio jedan od najboljih trenutaka. U naslovnoj "Cannibal" se već osjeća taj element 'pada dolje' s brojnim lakšim i atmosferičnijim dionicama ubadajući u senzualniji karakter emotivnih dijafragmi na koje se 'pali' masa jer moderni metalac danas uglavnom više nema dugu kosu, nije u kožnjacima i ne fura zakovice i gomilu ikonografske gvožđurije. Čak vodi relativno uredan i zdrav život, te razmišlja pozitivno pokušavajući iz čitavog kaosa 21. stoljeća bez ikakve manipulacije svojim pjesmama udahnuti i punkersku socio-političku angažiranost.



Odmah nakon nje pristiže "The grey (VIXI)", prkosno nabijena osornim vokalima dugokosog Jason Camerona, a i preporučeno odličnim video-spotom koji dovoljno govori o karakteru pjesme. Jest, pristran sam jer i sam obožavam horror filmove s poantom; današnji život ne samo u našoj 'lijepoj' ili negdje na 'boljem Zapadu' uopće nije dobar; kapitalizam je uništio svaku solidnu konstrukciju života razložnim pljačkama na svim nivoima, a ovaj album riječito govori s hrabrošću uvjerenja o lošim konstrukcijama života pohodeći neke od vitalnih putešestvija mentalnog zdravlja izvlačenjem čvorova iz mračnih ljudskih kuteva 'zakopan u mojoj glavi/ raspadaš se/ gušiš se na mom jeziku, razbijaš srce' razbijajući vlastite misli, a.... ha-ha.... to je iz ranije spomenute "Choke", jedne od pjesmi koja će bez 'možda', kad-tad biti prepoznata u nekom širem krugu, mada otkako radim ovaj posao, vjerujte, nikad nisam sreo na ovim teritorijama da se Bury Tomorrow ikome sviđaju, kao što to niti Nirvana ili Soundgarden 1992. nikome nisu bili osobito značajni bendovi jer su ih furali MTV, no stvari danas izgledaju posve drugačije.



Jasno, trebati će vremena da se sažvaka medijska strana popularnosti metalcorea koji po svim parametrima djeluje kao alternativno najpopularniji teški žanr današnjice jer je stvar u sviračkom pristupu i neophodnoj lirskoj komunikativnosti, a manjak individualnosti u posljednjih nekoliko godina žanru oduzima onu draž kakvu je imao početkom ovog stoljeća. Konkretno, ovaj bend se drži čistih gabarita s djent utorima, čistim horovima, prostranim ambijentima, refrenima, ajde, i galopirajućim tempovima (kako-gdje), te sve takve cake redovito po pjesmi ponovi 6-7 puta s ponekim trance dionicama, ali od pjesme do pjesme postoje samo propulzivni otkucaji pratnje gitarskih i vokalnih figura u kojima ostatak infrastrukture gotovo i da nije toliko bitan jer se svodi na uobičajenu žanrovsku prosječnost. I to onu očekivanu, a to je šteta zbog samog koncepta koji je poprilično originalan, lirski dobro izrečen o borbama s mentalnim zdravljem, izazovima života i izborom samog pojednica kuda i kako se gibati kroz putešestvije. Svakako da se kroz ovih 11 pjesama pronađu momenti što ukazuju da bend ima kreativne ambicije poput "Imposter", "The agonist" i "Machines & gods", ali to je uistinu premalo odstupanja jer se sve čini da namjera albuma uopće nije u nekakvom napretku već u konvencionalnoj formuli sa standardnim strukturama pjesama i kako-kome, kvalitetnim melodijama nabijenih energijom i donekle uhvatljivom iskrenošću. I s takvim prosječnim albumom dosegnuti UK no.10 nije mala stvar. Kako sam prije 4 godine za "Earthbound" napisao da je 'mekan' i da će im naredni biti još mekši, moja 'copranja' su se pokazala ispravnim...

Naslovi: 1.Choke, 2.Cannibal, 3.The grey (VIXI), 4.Imposter, 5.Better below, 6.The agonist, 7.Quake, 8.Gods & machines, 9.Voice & truth, 10.Cold sleep, 11.Dark infinite

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 14/08/2020