Prošlog četvrtka Vintage je bio poprište jednog od onih koncerata koje ljudi s oduševljenjem iščekuju godinama, a oni koji iz rodilištarsko-vrtićkih razloga nisu mogli prisustvovati headlinerima prije 20 godina možda i cijeli život. To su koncerti na čija odredišta unatoč prohladnom i kišovitom vremenu fanovi hrle čak i u popodnevnim satima u nadi da će izmijeniti riječ-dvije s nekom "bajom" iz benda ili ih barem užicati autograme. Da je bilo sunčano, siguran sam da bi na dvorištu satima prije koncerta cirkalo stotinjak ljudi, jer ih se i ovako po kišici moglo vidjeti podosta ispred kluba između tour buseva koji su promijenili lični opis dvorišta. No, da vidimo što se događalo unutra.

Prvo što je frustriralo nas koji volimo trovati pluća je bila zabrana pušenja u cijelom klubu. Ne znam zašto se organizator iznimno odlučio za taj potez, ali vjerojatno je postupio prema nalogu bendova, jer na drugim krcatim koncertima poput Bad Copy ili Kriesa se moglo pušiti. Ali zato su ovoga puta dopustili kretanje unutra-van čime su dotičnu restrikciju donekle kompenzirali. Za razliku od spomenutih koncerata, ovdje se ipak radilo o bendovima na evropskoj turneji koju je sigurno lakše izdržati ako dvorane nisu zadimljene katranom.

Bendovi su se strogo držali satnice, jer tako valjda nalaže profesionalna turnejska disciplina. Tako je Hideous Divinity stupio na scenu točno u 20h. Kroz 30min nastupa ovi talijanski deatheri su nam ponudili nastup koji prema profesionalnim gabaritima nije nimalo zaostajao za ostalim večerašnjim bendovima dužeg scenskog staža. Zvuk je bio savršen, gitare kristalne, bubanj je zvučao kao da je programiran, a zbog svega toga žestina i masivnost zvuka nisu patili. Ne bismo ih zbog toga trebali dizati u nebesa, jer čistoća i preciznost forme je u metalu minimalni ISO standard da bi se bendu uopće priznalo postojanje na sceni. A osim forme, bend nema ništa drugo za ponuditi. Sviraju death metal s premalo virtuoznosti da bi mogao proći u neku technical/prog kategoriju, a s druge strane imaju premalo sirovosti da bi zadovoljili fanove old school zvuka. Nadalje, s onim in-ear monitoring slušalicama i uštogljenim držanjem više su izgledali kao roboti programirani za kirurški preciznu isporuku instrumentalnih dionica, nego kao emotivna bića. Neka vas ne zavara ova fotografija gdje pjevač izgleda kao pijani Zagorac na koncertu Zadruge, jer taj facijalni moment je u dinamičkoj perspektivi bez upliva objektiva trajalo pola sekunde: Pored toga, likovi su izvještačeni od glave do pete, reklo bi se čak premazani svim mastima. Dajem ruku u vatru da ovi manekenčići na probama osim sviranja vježbaju i pokretiće pred ogromnim ogledalcima. Čak su im i spike između pjesama zvučale naštrebano. Kao da su na probama snimali govore između pjesama i poslije slušali sami sebe da utvrde zvuči li to dovoljno metalno. Došlo mi je da im nakon nastupa kažem: "Dečki, lepi ste i super prašite, ali nećete uspjeti!". Neka vrijeme potvrdi jesam li bio u pravu. 150 ljudi u publici od kojih nitko maltene nije angažirao nijedan mišić osim onog za mrštenje face (poprilično nabildanog u metalne populacije) pokazuje da je to vrijeme možda već stiglo. No, ipak ću to uzeti s rezervom zbog faktora ranog početka i sindroma prvog benda večeri. Scenu preuzima brazilski turbulentni razarač zvan Krisiun. Ovaj bratski death trio je već debelo popunjenu dvoranu našopao enormnom količinom gustih blastbeatova nakon kojih su tupa-tupa dijelovi (ako ih je uopće i bilo) zvučali kao da se odmaraju, a oni sporiji kao da su pridrijemali. Publika se tek počela zagrijavati, pa benganja i poganja nije bilo kao 2007. kada su rokali u Močvari. Moram spomenuti da su i njihove priče između pjesama bile svedene na usiljene i neuvjerljive parole na koje sam se hvatao za glavu i slagao facepalmove jedva čekajući da bubnjar palicama da znak za početak pjesme kako bi verbalno mučenje gore od kineskog zamijenila veličanstvena ceremonija smrtnometalne artiljerije. Za bilo što drugo im se ne može pronaći zamjerka. Kod Krisiuna ni pod razno nema labavo. Frajeri zvuče i izgledaju kao da jedu metalne steroide za slabiji doručak. Da je publika više divljala na njih, mogli bismo hladno ustvrditi da su Krisiuni ukrali show zvijezdama večeri. Nakon pauze za micanje opreme predgrupa, Cannibal Corpse se penju na binu i započinju svoju gotovo maratonsku setlistu. Repertoar im se svodio većinom na novije uratke, iako bi najveći kaos izbijao kada bi se latili starijih hitova koji su prevladavali setlistom prije 20 godina u Rock klubu Remetinec. Šteta što taj prostor između zatvora i policijske postaje visoke bine i kapaciteta većeg od Vintidža (danas znan kao Kulturni centar Novi Zagreb) svake prijestupne organizira neku priredbu, jer krajem 90-ih je slovio kao vrlo atraktivna koncertna lokacija gdje su nastupili Napalm Death, At The Gates, Biohazard, Sick Of It All i drugi. Da su Cannibale opet tamo instalirali, ne bi bilo problema s enormnom gužvom. Fanovi su u prvih nekoliko redova formirali toliko čvrsti zid da je probijanje do bine bila nemoguća misija. A kad bi čovjek stajao tamo negdje u sedmom redu letio bi vamo-tamo mimo svoje volje skoro kao u sedmom nebu. Neke to smeta, ali meni paše jer u tim trenucima osjetim jedinstvo s masom koje najbolje dočarava koliko je delirična koncertna publika više od pukog zbroja pojedinaca. Nema boljeg koncertnog osjećaja nego se prepustiti struji publike da te oznojenog od glave do pete voza na sve strane poput valova uzburkanog mora. Po tome znaš da si dio zaista velikog koncerta gdje po bini plovi razarač, a ne neka mala barka iz Vele Luke. Pogo je izbijao često i nije se gasio do kraja koncerta. U zadnje vrijeme sam dosta zaintrigiran činjenicom empirijskog testiranja koliko je pogo zaista brutalan. I ovoga puta sam glumio istraživačko novinarstvo, pa sam proveo za vas mali eksperiment. Često sam stajao u sredini poga i tamo bi me znatno manje naguravali nego na rubovima pogo zone gdje te stihija lako pokosi. Razlog tome je što je pogo na ovom koncertu kao i na Jeboton fešti prije dva tjedna bio centrifugalan, što znači da u njegovom centru imate veće šanse za opstanak nego na ostalim duljinama njegovog radijusa. I to je dobro, jer kada izbije centripetalni pogo, bolje da niste u njemu ako nemate preko 100 kila ili jaki Jackass faktor. Što još reći o samom bendu? Meni Cannibal Corpse nikada nije spadao niti u top 10 death metal bendova i mislim da su nakon "Bloodthirsta" (1999.) zapali u sumrak ideja počevši previše reciklirati sami sebe kako muzički tako i tekstualno. No nikako im se ne može osporiti ni da nakon skoro 30 godina karijere i dalje isijavaju pozavidnom energijom. Kako u dvorani nije bilo zraka unatoč zabrani pušenja (iako u gužvi nije bilo teško zapaliti na kvarno i proći redarski neprimijećen) jedinu ventilaciju koju smo dobili je došla od samog benda, točnije od njihovih headbanging propelera koji se nisu gasili do kraja večeri. U tome je najviše prednjačio frontman Corpsegrinder koji vjerojatno ima najčvršće vratne mišiće u svijetu metala. Taj Čovjek Propeler je toliko obijesno vitlao kosom da mi se učinilo kako bi mogao poletjeti dvoranom kad bi se malo jače odrazio nogom koju tradicionalno drži na monitoru kao svoj zaštitni znak. George mi je oduvijek bio simpatičan, jer iako je scenski veteran, tijekom pričanja između pjesama drži se vrlo skromno i bez ikakvog preseravanja. Reklo bi se da je ljudina i po u svakom smislu riječi. Skidam mu kapu do poda. U jednom trenutku sam to i doslovno napravio, pa me uhvatila panika jer sam dvije minute bez osvjetljenja mahnito tapkao ljudima između nogu da ju pronađem što je otežavala činjenica da je crne boje. Zahvaljujem se random liku koji je pronašao moj ukras za glavu i vratio mi ga, jer bi u protivnom našli moj očajnički post u Facebook eventu na temu uzaludne potrage za izgubljenim stvarima. Respekt! Teško mogu povući usporedbu s koncertom Cannibala u Remetincu jer sam tada bio klinac pri kraju osnovne škole, pa se baš ne sjećam detalja, ali barem imam adekvatan odgovor na pitanje starih hrvatskih branitelja metala: "di si bio devedes'šeste?". Mnogi od njih su i ove večeri bili prisutni i skupa s mladim snagama stvarali kaos u kojem je samo falilo dozvoliti stage diving kako bi bili upriličeni svi elementi metalnog folklora. Sve u svemu, oni koji su došli na koncert podsjetiti se na "dobra stara vremena" mogli su se uvjeriti da ona traju i danas, jer bend s "ljepotom naslaganih godina" nije puno izgubio na energiji i snazi. A ova mlađa publika će za 20 godina sadašnje polaznike vrtića pitati: "di ste bili dveišesnajste?". U svakom slučaju, vidimo se na idućoj death metal fešti. Celebrate death before you die, jer kad umreš nećeš moći. Mnogi su postkoncertno bacili ogroman hejt na Vintage i pozivali na bojkot istog zbog svjedočanstava da su se redari na upadu ponašali bezobrazno, prijetili se ljudima, vrijeđali ih, strgali im pola karte i slično. Naravno, nitko normalan ne podržava takvo ponašanje, pa tako ni ja. Ipak, moram djelomično stati u njihovu obranu, iako nikad nisam mislio da ću to napraviti. Kao česti posjetitelj Vintagea moram vam reći da su na drugim koncertima redari puno opušteniji i ne rade takve probleme. Za ovaj koncert su iz nekog razloga dobili od organizatora nalog da pojačaju trening strogoće, a možebitno su takvu odluku inicirali (kao uostalom i nesvakidašnju zabranu pušenja) i sami bendovi koje toliko idolizirate. Drugo, nije u redu zbog lošeg redarenja generalizirati da je čitav klub u kurcu. A to što je dvorana ispala premalom je jednim dijelom krivnja organizatora koji je puštao karte u prodaju iznad kapaciteta kluba. Što je netko rekao: "broj karata je ograničen na previše". I još uvijek ne znamo da li su to bendovi inicirali, jer nećemo si lagati, i njima je do više para kao i organizatoru. Bendovi imaju jak motiv da to odobre, jer poznato je da većina prihoda od ulaznica (ako ne i sav) ide bendovima, a zarada od šanka klubu. Ali također, to je i krivnja booking agenta koji je unajmio premalu dvoranu, jer nije uzeo u obzir da u Hrvatskoj ima više fanova death metala nego što se njemu s druge strane bare čini. Nadalje, kako sam se ja tijekom najveće gužve lako uspio progurati od šanka do prvih redova, a vi se jadni žalite da niste? A nije da baš konstitucijom ulijevam strahopoštovanje da bi mi se svi micali s puta. Sumnjam da ste i pokušali. U svakom slučaju, treba pogledati širu sliku i češće posjećivati klub da bi se o njemu mogao steći pravilan dojam. I treba krenuti u akciju da se na podiju zauzme željena pozicija, a ne samo s pivom u ruci kukati kako ima previše ljudi. A i siguran sam da od vašeg "revolucionarnog" bojkota ionako neće biti ništa i da ćete opet poslušno nahrlilti u Vintage čim ponovo bukiraju neko veće ime death metala.

ognjen bašić // 30/04/2016