Tri godine je prošlo i eto ti Kanibala ponovo u nas. Nakon Vintagea, eto ti njih u većoj dvorani lošije akustike poznatije pod imenom Boogaloo. Nisam baš počeo s izvještajem rano, a niti s nekim rečenicama visoke kvalitete. Ali nakon pet i pol dana u Sinju gdje se festival (Gljevstock) službenog trajanja od jednog dana produži na neslužbenih tri i dva dana aftera dobro da sam uopće u stanju ikakve rečenice izbacivati iz sebe. Ono kada kao izvođač imaš svega u izobilju, ne daju ti da išta platiš i ne puštaju te kući dok sve ne popiješ i pojedeš. A nemaš interneta, pa ti vidi.

Koncert su otvorile švedske predgrupe kojih nema na repertoaru ostalih koncerata na turneji, što je rezultat suradnje organizatora sa udrugom Swedish Cronecction koja je i prije dovodila švedske bendove u Hrvatsku, a zacijelo i obrnuto. Zgodno je to spomenuti i radi toga što bi se u nekom drugom slučaju učinilo da je odabir prve predgrupe zvane Unfound Reliance bio rezultat najizdašnije ponude eura headlineru u svrhu odrađivanja pay-to-play turneje. Jer radi se o parenju europskog melodeath zvuka sa američkim metalcoreom koja bi možda žanrovski bila prikladna kao predgrupa In Flamesu, ali Kanibalima i ne baš.

Carnosus se svojim zvukom bolje uklopio kao uvod u headlinere, čak privukao i solidnu količinu ljudi za jednu anonimnu predgrupu. O bendu se nema što posebno reći. Možda eventualno istaknuti da je bubnjar bolji od Paula Mazurkewicza, ali to ionako svi pratitelji death metala znaju da je itekako moguće. Taj čovjek nakon 20+ godina sviranja nije napredovao. Isti trokirajući prijelazi, tri-četiri ista ritma, uključujući bomb blast koji se raspoznaje po šlampavom radu duple pedale. Ne zovu ga bez razloga Lars Ulrich death metala.

Cannibal Corpse jeste jedan od najznačajnijih death metal bendova današnjice. Bili su jedni od prvih i uzori su mnogima. Ali to su im u kreativnom smislu jedini preostali aduti i to, čini se, dovoljni da klub kapaciteta od oko 1000 ljudi bude skoro pa pun. Izbija pogo svako malo, pukne ponekad koja arkada ili nos, pive lete po zraku, duge kose prave ventilaciju itd. Svira im i Erik Rutan koji maltene s dva prsta može odsvirati dionice Pata O'Briena puštenog iz pržuna prije kojih godinu dana. Svojevremeno smo govorili: "Erik Rutan na gitari nije sputan".

Tvrdim da su svi albumi Kanibala od 1999. do danas isti. Uzmi posljednjih 7 albuma, odaberi sa svakog po dvije pjesme, dodaj malo masteringa da sve budu jednako glasne i ta kompilacija će zvučati kao album koji je mogao biti snimljen bilo kada u proteklih 20 godina. Stilski, tehnički i produkcijski se neće osjetiti razlika, ista ona koja je bila primjetna između: 1) prva dva albuma, 2) Tomba i Bleedinga i 3) iduća tri albuma s Corpsegrinderom.

Postoje bendovi kod kojih je očekivano i poželjno da uvijek budu isti ili bez bitne razlike. U death metalu bi za to bio primjer Immolation, a općenito u rokenrolu očigledno Motorhead i AC/DC. Ima i bendova od kojih s vremenom očekuješ neke promjene, ne nužno drastične, ali dovoljno osvježavajuće da na staru bazu prime elemente nove nadogradnje bez da se "prodaju". Suffocation recimo. Za Cannibal Corpse koje su svoje navedene tri faze promjena prošli do 1999. još uvijek nisam siguran očekujem li da budu isti do kraja ili uvedu neke promjene. Jer s jedne strane, vidi odlomak prije ovoga, a s druge, koliko god neki njihov riff spori ili brzi zvučao izlizano i šablonski, niti u jednom trenutku nećeš pomisliti da ih svira itko doli Cannibal Corpse. Ipak su oni dovoljno star bend da im je šabloniziranost unikatna, pošto su jedni od prvih koji su tu šablonu izmislili. Da krenu raditi nešto drugačije, tehničkiji kvalitetnije, vjerojatno to više ne bi bili Kanibali. Iako, nisam siguran jel' bi radije da CC oponaša nekog drugog ili gomila drugih CC.

I tako. Fino oni sviraju, a Paul uspijeva zvučati sastavljeno sa samim sobom i bendom iako za razvojem kreativno-tehničkih standarada bubnjanja death metala kaska jedno sigurno 15 godina. Možemo to pripisati šarmu i dosljednosti, pa reći :"oke, isprika prihvaćena". U scenskom nastupu i ophođenju s publikom je sve regularno, ništa ekstravagantno. Svirka se rutinski odrađuje, ali bez onog "dosta mi je više samog sebe" garda. Koncert je u najboljem slučaju prošao okej. Just fine. Dovoljno da s obzirom na slabu ponudu zagrebačkih death metal koncerata svjetske klase kažeš: "bolje išta nego ništa".

ognjen bašić // 26/06/2019

PS: FOTOGALERIJA:
https://www.facebook.com/pg/terapija.net/photos/?tab=album&album_id=2614605575250319