Zahvaljujući velikom uspjehu prethodnog albuma "Runes" iz 2014. (UK no.34, USA heatseekers no.16) i činjenice da je s njime završena zacrtana trilogija preispitivanja povijesno-mitoloških hipoteza, ovi sve popularniji britanski metalcoreaši iz Hampshirea su svjesno odlučili svojoj sve brojnijoj publici priuštiti nekonceptualan album posluživši se modernim i jednostavnim metalcore izričajem, te sveopćim temama od negativnosti do pozitive, odnosno od politike i stihijskih promijena do senzibilnih emocija.



S ta prva tri albuma Bury Tomorrow su pronicljivo spojili utjecaje tri najvitalnija žanrovska benda - Killswitch Engage, All That Remains i Parkway Drive brzim tempovima, harmoničnim riffovima, impresivnim tehničkim znanjem i pratećim zborskim vokalima začepivši gubicu snobovskoj rock kritici koja ih je cijelo vrijeme doživljavala kao privjesak nedostojan za konkurenciju spomenutim veličinama. A kako su ovaj puta osvježili stil lagodnijim formatima u kojima je svaka pjesma pretežno isklesana oko osnovnog riffa u očekivanju povremenih catchy solaža i u svakoj raspoloživoj prilici frontmenu Daniel Winter-Batesu se njegovom harsh vokalu pridružuje muški clean, a ne boyband vokalčić gitariste Jason Camerona, tako je na manje-više standardan obrazac i lirski konzekventan učinak s nekim vrlo dirljivim i iskrenim stihovima koji se bave razmatranjem obećanja i ispunjenja voljene osobe takoreći pred vratima raja sastavljena pjesmarica s pop senzibilitetom koji varira od dobro znanih predložaka proslavljenih Disturbed do primjerice Avenged Sevenfold. Singlovi "Last light" i "Earthbound" najbolje svjedoče upravo o toj dobitnoj formuli s time da je prvonavedeni pod primjetnim utjecajima Trivium faze iz vremena "Ascendancy". Također se niti postupno uključeni thrash elementi ne mogu zaobići, dok je sve ostalo spojeno u cjelinu s radio-friendly i najnovijim AOM (adult orientated metal) elementima Parkway Drive, te eksperimentima sa stilovima poput hairy i folk metala s jasnim pokušajima da bend stvori nešto svježe unutar prilično ograničenog žanra.



Jedan od komada koji svakako odudara jest hardcore "301" s gostovanjem Jamey Jaste iz Hatebreed, ali se nikako ne može mimoići zdravo razumska logika da su s ovakvim pojednostavljenijim stilom, doduše osvježenim nekim derivatima prošlosti otišli malčice korak-dva unazad s obzirom na prethodna 3 albuma koji su sadržavali neke od nezaboravnih pjesama s gromkim zborskim vokaliziranjima. Ovdje se takav omekšani pristup prečesto doima puno dosadnijim i linearnijim s namjernim gitarsko-ritmičkim 'kvarovima' i blastbeatovima koji pate od pretjeranog ponavljanja istih standarda tako da pjesme rijetko odstupaju od klišeja postajući zamorne već prije same polovice, u principu nakon dvije minute.

U suštini, ono što se komercijalnije očekivalo od Bury Tomorrow to se i dobilo: vješti i sasvim ugodni riffovi instrumentalno potkovanih kreativaca na 'žicama i palicama', no problem ostaje - sve se to odradilo ranije na nekim boljim i dovitljivijim izdanjima benda, a ovdje evidentno manjkaju čvrste pjesme koje se ne oslanjaju na jedne te iste šablone i formule. A sad tumačiti zašto se ovakav daleko jednostavniji album plasirao najbolje u njihovoj karijeri (UK no.27, USA heatseekers no.14) i nije potrebno. Sve se čini da će naredni album biti još mekši...

Naslovi: 1.The eternal, 2.Last light, 3.Earthbound, 4.The burden, 5.Cemetery, 6.Restless & cold, 7.301, 8.Memories, 9.For us, 10.Bloodline

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 22/07/2016