Osnovani su 2006. u Hampshireu i neprekidno rade kao peterac u postavi koju čine dva brata Davyd (bas) i Daniel Winter-Bates (glavni screaming vokal), Mehdi Vismara (gitara), Adam Jackson (bubnjevi) i Jason Cameron (gitara, clean vokal). Imaju dva EP-ija "The Sleep Of The Innocents" (2007, u d.i.y. realizaciji) i "On Waxed Wings" (2010, Artery Recordings), te dva albuma "Portraits" (2009) objavljen za britanski Basic Records, te ovaj "The Union Of Crowns" s kojim su neočekivano preko noći došli pod okrilje velikog Nuclear Blast nakon što su ih čelnici etikete vidjeli sredinom ožujka 2012. kao predgrupu kalifornijskih Of Mice & Men.

Za britansku heavy, posebno metalcore scenu općeniti je dojam da već godinama nema neku osobitu kvantitetu, no mlada ekipa koja dolazi iz undergrounda dokazuje da je i 'malo mnogo'. Evo uz koliko-toliko renomirane Young Guns, Gallows i Evile, ovim momcima se osmjehnula sreća da razbiju onaj šugavi utisak kojeg su na svjetsku scenu ostavili Exhibit A (iz Stoke-on-Trenta) povratnički traljavim albumom "Portrait In Rhyme" (2010) kojim su prilično poljuljali povjerenje u novu britansku žestoku snagu. A za to vrijeme su se nametnuli Francuzi totalno ih porazivši i po pitanju brojčanosti i kvalitete...

Bury Tomorrow na ovom drugom studijskom albumu pokušavaju raspredati povijesne priče o nekadašnjoj moći Ujedinjenog kraljevstva koje se vječito koškalo u unutarnjim nemirima sa Škotima, Welšanima i Ircima, te fabulu metaforički prenose na sadašnjicu s velikom dozom empatije i bijesa. Sam naslov albuma aludira na povijesnu epohu s početka 17. stoljeća kada je na britansko čelo po prvi puta došao škotski kralj James. Uz dva vokala - senzibilnog Jason Camerona i vriskavog frontmena Daniel Winter-Batesa upravo taj sukob povijesti i sadašnjosti je došao do potpunog izražaja kroz prva tri singla. Odličan i melodičan "Lionheart" posvećen je Richardu lavljeg srca i svima koji su kroz povijest, a i sadašnjost pokazali odvažnost i domoljublje uz patriotski nabijen refren 'you were the one who had my back from the start', potom znatno gnijevniji "Royal blood" o višestoljetnim spletkama na kraljevskom dvoru i relativno lakši "An honourable reign" o počasnim titulama. A u tu priču se nadovezuje i tema "Knight life" o vitezu kome nikada nije pružena dovoljna satisfakcija za njegove zasluge.

Uglavnom čitav album obiluje ovakvim temama u kojima će se pronaći povjesničari, međutim teško je očekivati da će ovako žestok, skoro pa ekstremni izraz pun divljaštva poželjeti poslušati profesor ili sociolog, ali kako god, ovdje ima dovoljno otrova za smočiti stotine strelica i spakirati ih u tobolce današnjih vitezova i križara. Osobito u pjesmama "Abdication of power", "Kingdom", "Mesagge to a king" ili uvodnoj melodičnoj eksploziji "Redeemer". Međutim, koliko god da su Bury Tomorrow pokušali i potrudili se povezati reference povijesti sa sadašnjošću, poprilično su se spotakli na ovom zahtjevnom terenu sagledavajući ponos Ujedinjenog kraljevstva kroz suvremeno društvo, religiju, smrt i općenite svjetovne tokove u kojima ima puno, pa i previše individualnih strasti.

S glazbene strane, ovaj bend oduševljava melodičnošću, pjevanim arijama, odlično balansiranim tempovima i općenitom jednostavnošću u kojoj nema onog pretjeranog i zvrzlanog tehničkog petljanja gitara. Točno se osjeti britanski duh melodije klasičnih metal, punk, hardcore i NWOTBHM bendova, a kao posebno iznenađenje pred sam konac albuma dolazi vrlo lijepa "1603" s klavirskim uvodom i izvodom, te umjerenim tempom, kao i istinska ljepotica, završna "A curse" koju je kompletno otpjevao gitarist Cameron sa fantastičnim vokalnim i gitarskim radom koji stilski posve izlazi iz klasičnog metalcorea u nešto što će bend možda razvijati u budućnosti.

Ovaj album i bend se definitivno razlikuju od gomile metalcore protagonista. Imaju ljepotu, finoću, izgrađen stil, te premda su nabrušeni na energiju i bijes, itekako ih umiju kanalizirati u dotjerane pjesme pune sluha i smisla za sklad i melodiju.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 15/10/2012