Otkako se Vasko Atanasoski posvetio obiteljskom životu, energija njegovih glazbenih radova kakva je krasila prije svega Bernays Propagandu na prva tri albuma, a djelomice i XaXaXa je znatno splasla. Počeo je objavljivati i solo albume ("Pazi kuče", 2017., "Leb i zabi", 2018), a u ovoj novoj formaciji projekt-benda pokrenutog 2018. čak više niti ne svira gitaru nego se samo drži mikrofona. Kompanjoni su mu Rade Jordanovski (bas) i Deni Krstev (gitara, programi), znani glazbenici iz Bernays Propagande, XaXaXa, FxPxOx, My Tear..., a još na albumu "Politika" čuvenog matičnog, prvospomenutog benda 2016. dalo se jasno rezonirati kako ona stara energija ostaje pohranjena u lijepim sjećanjima na fazu post-punk/noise revivala kojeg su i on i pripadajući bendovi njegovali relevantno prateći zbivanja na američkoj i britanskoj sceni početkom 21. stoljeća. U prilog tome prisjetiti ću se jedne Vaskove izjave od prije nekih deset, a možda i manje godina nakon sjajnog koncerta u zagrebačkoj Močvari kada mi je rekao da u tadašnjem dotičnom trenutku mora ispucati tu rockersku težnju napornih turneja i odvaliti svirku do pune energije jer možda to za koju godinu više neće htjeti. I evo, došlo je to vrijeme kada mu se više neće niti svirati žestoko, pa čak niti u ovakvom projektu hvatati se gitare. S opravdanjem, mada je sve ovo nekako došlo preuranjeno.
Kao što naziv benda kaže, ovo je njegovo viđenje 21. stoljeća, točnije, onako kako smatra da se popularna scena sa zadrškom ili bez nje izvitoperila metamorfozama iz onog silnog retro post-punka u indie-rock s pop vizurom. U tome su vitalna dva faktora - odsustvo živog bubnjara i Vaskove reske noise-punk gitare prepuštajući taj teren spomenutom dvojcu na žicama i programima što nimalo ne doprinose nekakvom smandrljanom materijalu. Štoviše, taj glazbeni dio perpetualno logički je postavljen u plesne ritmove (od brzih do umjerenih tempova) s mnogobrojnim staccato pletenjima, međuigrama, fino usklađenim elektronskim harmama i skladno poredanim melodičnim smislom podržavajući onu krucijalnu izvornu strukturu iz koje i jeste ponikao prvenstveno new-wave, pa new-romantics, dance-rock 80-ih, a potom i cijeli drugi revival kompletnog žanra već dulje vrijeme, pa i čitavu deceniju, vrlo šik u okvirima indie-rocka. Nije nikakva nelagoda spomenuti da osim tog glavnog izvornika u Roxy Music ovdje se nailaze poznati gabariti The Cars, Wire i New Order, pa i onog kritici omrznutijeg komformističkog vala poput Duran Duran, A Flock Of Seagulls i sličnih, no u principu glazba i stil se niti malo ne razlikuju od ekstra hvaljenih vedeta današnjice - Arcade Fire, Foals, Editors, Arctic Monkeys i ostatka raspamećene klateži za koju balavanderi od kritike, a i ulizivački spretnih poltrona zdušno zbore nafuranim hipsterima da rade novu glazbu, ojla-laj, trala-le-lo-tralala, hahaha...
Ipak, za korak-dva je 21 Vek hrabriji u drugoj relaciji, onoj lirskoj koja ne druguje s konformizmom i glumatanjem sterilnog boemstva na koje su se dale navući povodljivo ciljane horde publike žudeći za duboko nerazriješenom farsom koju su mnogi žurnalistički laici tumačili 'borbama protiv unutarnjih demona', 'potrage za svjetlom na kraju tunela', 'ogledalom izgubljenih snova' i prikladno montiranih citata napenalenih za stvaranje mistične atmosfere kako bi ustvari prikrili prazninu bez sadržaja. Jasno, Vasku se to nakon svih onih sjajnih i mahom socio-politički angažiranih pjesama Bernays Propagande i XaXaXa teško može desiti mada će uvodna "Ulica po ulica" i "Magii temni mi praviš" baš upravo u tom aspektu koketiranjem lokalnim patriotizmom i frcanjem sporadično bitnih društvenih impresija aludirati na sličan povodljivi scenarij u kome se nešto pokušava iskazati 'pro bono/ per aspera ad astra' (za opće dobro/ trnovit je put do zvijezda). No, od pjesme do pjesme, iz stiha u stih, plete se konstruktivna fabula o promišljanju samosvjesnog pojedinca u izopaćenom sistemu - 'ista imena i prezimena u policiji i mafiji' ("Doma si doagam"), kritičkom obzoru 'da je Dischord Records bio u Skoplju, ne bi uspio/ Jello Biafra bi završio u samici/ Rolling Stonesi bi davno propali, a Paul McCartney bi se upucao u glavu - ne volim bankare, crvene štitove' ("Crveni štitovi"), lažnim nadama i obećanjima 'promaja me fati, babaroga se vrati' ("Se oblekov vo belo"), ponekim idilama 'svjetionik danju nikada ne svijetli' ("Staro sonce") ili paradoksnim uzročno-posljedičnim reakcijama što istovremeno imaju i metaforičko-lingvističke kontemplacije 'izgubio sam krila, ostao mi mozak, moja emo samica, sam sam svoja kopija, takva je planeta.../ srušio sam dva MIG-a 29, srušio sam dva F 16, spasio pilote, spasili me piloti...' (završna "Kriljata gi izgubiv'').
A treći znakoviti adut je pomalo i neočekivan - Vaskov teatralno razbarušen i duhovito intoniran vokal kakvog se nije moglo očekivati na ranijim izdanjima, osobito ne u sjeni Kristine Gorovske ili polupatetičnom sinkroniziranju Ian McKayeovih fazona u doba XaXaXa. Ovdje su godine iskustva pokazale zrelost navođenja glasovnim interpretacijama u težnji ka originalnim, daleko zabavnijim pečatom, koji je, po svojoj prilici mogao ostati linearan kao prije, pa bi se i dalje provlačila konstantna opservacija da pravom angažiranom post-punkeru adekvatan ideološki stav u lirici daleko više znači nego li neke vokalne finese. Sažimajući u globalu k tome i činjenicu da je kompletan album nastao nakon svega nekoliko proba (čak niti njih 10, po sistemu jedna proba, jedna pjesma, odmah snimaj), te ima i jednu obradu - "Dvajca" legendarnih skopskih Suns, tražiti besprijekorno izglancan, uštelan, te vitalno napucan i stilski izričaj i materijal s ovako opskurnim instrumentarijem je bespotrebno.
Nije ovo album čija je svrha komercijalno uperena da bi se pazilo na strogo finiširanu produkciju s promišljenim aranžmanima i zavodljivim dojmom što pecaju potencijalni auditorij od prve, a zna se, kao što i govore navedeni stihovi 'da je Dischord bio u Skoplju, ne bi uspio', ulaganje puno više truda i materijalnih izdataka sasvim sigurno ne bi ostvarili veći efekt od ovakvog kakav jeste. Jer, na ovih tek samo pola sata dovoljno je toga finog odsviranog za uho, mnogo manje finog rečenog i prolongiranog u jednostavnim opsezima o kurentnom svijetu 21. stoljeća promatranom iz (sjeverno)makedonske, nimalo oduševljavajuće prizme društvenih, socijalnih i političkih referenci. Pa, da li je moglo i bolje? Sumnjam. Ovo je sasvim dovoljno.
Naslovi: 1.Ulica po ulica, 2.Magii temni mi praviš, 3.Zemi se', 4.Doma si doagam, 5.Crveni štitovi, 6.Dvajca, 7.Se oblekov vo belo, 8.Staro sonce, 9.Kriljata gi izgubiv