Xaxaxa iliti Hahaha su trojac iz Bernays Propagande bez vokalistice Kristine, te su kao frakcijski nastavak matičnog benda odlučili da se u dokolici pozabave estetikom post-hardcore punka kroz relevantan utjecaj Fugazi. Vokale je preuzeo gitarist Vasko, tekstovi su na makedonskom, te su kao što se i moglo očekivati posve angažirani kroz straight-edge prizmu koja za sobom povlači mnogo humanosti, kompleksnih filozofskih prizmi svjetonazora i ponekad pretjerane poniznosti i odricanja od raznoraznih užitaka. U ideološku etiku ovdje ne treba suviše ulaziti jerbo je sve jasno ko dan budući da sve frca sa pozitivizmom i uglavnom optimističkim stavovima da se sa 'malo' može učiniti 'mnogo'.

Glazba je posve jednostavan troakordni melodični punk bez mnogo gitarističkih intervencija, te čitav album djeluje kao da je novokomponirana varijanta nekolicine najjednostavnijih Fugazi pjesama poput "Do you like me", "Sieve-fisted find", "Styrofoam" ili "Break-in". To se očitava u jednostavnim gitarskim riffoidnim legato tretmanima s tek sporadičnim izletima u kraće staccato intervale, bas gitara posve minimalistički plete u spoju sa 1/1 ritmikom, a pjesme se valjaju jedna u drugu bez većih odstupanja što samo dokazuje sasvim pristojan kompozitorski pristup za kreiranje umjereno žestokih post-hardcore punk skladbi. Međutim, uz sve vrline koje je bend iskazao u pogledu glazbenog formata, energije i ideološke lirike, posve je zanemario najbitniju stavku - produkciju. Ona je veoma tanka, gotovo papirno prozirna i kompletan zvuk je nevjerojatno loše uvijen u jezgro visokih tonova gdje su se posve izgubile osnovne boje, prije svega bas gitare koja u gro situacija djeluje kao da je zamjenjena električnom gitarom ili barem soprano gitarom. Naime, Vasko ima vrlo tanan i piskutav visok glas koji se svim silama trudi zvučati isposničko-patnički poput Ian McKayea, njegova gitara je također visokih performansa, bubnjevi su gotovo na nivou običnog demo predloška u kome doboš zvuči kao da udara kutija puna stakla, pa se tako izgubila sva draž glazbe u pretjerano linearnoj i razvodnjenoj produkciji kao da su gotovu akvarel sliku još dodatno poškropili vodom.

Ovaj veliki propust koji djeluje kao hrana bez soli stvara onaj osjećaj 'obične običnjače' poput prepečenog toasta, te su se sve one vrline koje bend ima u svojem glazbeno-lirskom sadržaju potpuno pretopile jedna u drugu bez ikakvih kompaktnih detalja. Osim toga, kompletan materijal, točnije prvih 9 skladbi od uvodne "Indie = independent, fan = fanatic" do "Kade što nema plač i vozdiška" je u potpuno istom ritmu, dok je jedino završna "Sin na gladot" u nešto smirenijem i umjerenijem tempu, tako da se gotovo ni ne primjeti kada neka skladba završava, a kad sljedeća počinje. Sve to se moglo izbjeći slojevitom produkcijom, ali zašto je ona ovakva kakva jest... Možda je to sastavni dio poštapalice ha-ha-ha...

Ma sve je super, ali produkcija je pretanka.

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 20/05/2011