Tako to ide. Svaki pravi bend se ispuca na početku karijere s energijom, napravi epohalno važna djela u karijeri i onda krene linijom manjeg otpora. Takve vitalne esencije gotovo redovito su vezane uz život što se barem tiče izvođača s naših regionalnih područja. Ako se bend ne raspadne, očekuje ga definitivni remont ili tvrdoglavo peglanje koje umije postati uistino degutantno do infantilnosti da se ponekad i veliki fan upita što je to nekoć tako dobro bilo.

Jasno je ko' dan da četvrti album svim fanovima ovog angažiranog makedonskog benda isprva dođe kao vodica za ispiranje usta zbog drastične promjene zvuka. Ritam mašina, programi, synth, elektronski basovi (a i oni analogni koje je odsvirao povratnik, stari prvotimac Saša Pavlović) i tek malo stiska na distorziju gitare, no kako je u jednom davnom interviewu rekao Goran Bregović kad je Bijelo Dugme zakoračilo s hard/progressive rocka u new wave 'ne mogu ostati u kratkim hlačicama s tregerima i srcem na prsima, potrebna mi je promijena'. Svi smo mi voljeli prljavi i sirovi zvuk Bernays Propagande na prethodnim post-punk albumima, osobito na koncertima koji su redovito odvalili u noise i post-hardcore energiju Fugazi. To vrijeme je past, passe, prošlo svršeno doba. I Fugazi, a i veliki uzori ovih Makedonaca, Gang Of Four su u najvećem fokusu kreativne snage izmjenili zvuk i otišli u pop, te daleko mekše teritorije. Svakome je bila u dotičnom momentu potrebna artistička rošada. Nema potrebe beletristički štancati radove da se zadovolji ukus publike. To nije art, to je samo političko produljenje mandata da se ostane na vrhu, a očito je da Bernays Propaganda u ovoj prilici žrtvuje veliki dio stare popularnosti izbjegavanjem stereotipnih klišeja koji se od njih očekuju.

Svaki veliki i inteligento pronicljiv umjetnik zna i osjeti kada je došlo vrijeme za kulturne preobrazbe. Vidi ih i doživljava, a kad mu se društvena svijest, trendovi i politika, te dakako i socijalna stvarnost ozbiljno upletu u životne tegobe koje narušavaju egzistenciju, potrebno je mijenjati strategiju i s novim idejama ponovno kretati ispočetka. Da ne spominjem znane kameleonske preobrazbe pokojnog Bowiea, različite faze Nick Cavea ili Tom Waitsa, te tranzicijskih zahvata generalnih remonta skoro od albuma na album Public Image Ltd. Općenito mišljenje je da kad se usavrši jedan dobar štos kako namamiti ribu na udicu da tu prestaje užitak ribolova (da ne kažem egzistencijalnog) i pretvori se u naviku gomilanja trofeja sa što većim, težim, glomaznijim ulovom. Teži se ka 'kapitalcu'. Nekom rekordu. Idu ribići na takmičenja, plaćaju godišnje ribolovne članarine, uhvate taj svoj rekord, slikaju se s njime, namažu ribetinu po čubama ili gdje već da su je zahaklali posebnim 'brzo oporavljajućim' kemijskim sredstvom i ponovno puste u vodu. Oni su ekološki osviješteni pobjednici, odlaze kući, nose neki pehar, priznanje, neku plaketu, neku nagradu što su izvršili veliki poduhvat i dakako, s time se ponose ko' nekadašnji hrvatski ministar unutarnjih poslova Ivica Kirin što se dično slikao s desetak ubijenih veprova, pa su ga zbog opće medijske sramote odmah skinuli s tog položaja.

Bernays Propaganda se obraća nečemu daleko drastičnije važnijem nego li je to, kako u naslovu stoji 'politika' ili kako bi se moglo hipotetski kurtoazno zaključiti po pravilima naših vrsnih političara 'pretakanje iz šupljeg u prazno'. Kristina i Vasko sa spomenutom legendom Sašom Pavlovićem na ovome albumu snimljenom na jeftinim mikrofonima u spavaćoj sobi Krstev Denija (programi, synth) uz pomoć dvokanalne kartice su napravili osebujno drugačiju priču, daleko depresivniju, mračniju i apsolutno neoptimističku art-sociologiju, onu stvarnu, koja boli iz dana u dan. Ona jeste direktno uperena u političku situaciju, ali praktički ne govori o njoj. Politika je sporedna, ona utječe na naše općenito raspoloženje i kroji nam živote. Ona je postala potpuno blesava i stupidna, Voltaireovim rječnikom rečeno 'orgije u dvorcu, kuga na selu'. Znam da mnogi nisu niti čuli za tog francuskog filozofa i književnika, a još manje njih ga je i čitalo, no Voltaire je unatoč činjenici što ga u tamo nekom zatucanom 21. stoljeću neće 'šmirglati' niti 5% napravio ogroman prevrat života družeći se upravo s elitom buržoazije koju je svojim radom uspio svrgnuti s vlasti kao mislioc i da se mentalitet naših jadnika s Balkana svodi na stilsko sažimanje osobne percepcije osnovnog vodiča javnog mišljenja - medija. Zdrav mozak se u tom mediju ionako rijetko čuje, praktički je nedostupan i odmah je u startu marginaliziran, gotovo bespotreban jer ga kroji mašina jako dobro plaćenih poltrona koji kreiraju opće mišljenje po diktatu, a ne po individualnom kontekstu nekog humanističkog mislioca. Bagru i šljam smo ponovno dobili na vrhu elitne ljestvice.

"Политика" je umjetnički rad, daleko od onog nekog nafuranog 'hipsterskog' trenda otimačine od prethodnih, već pomalo i zaboravljenih esencija pop-kulture. Istina, ovaj album se u mnogim zvučno-stilskim referencama oslanja na neku daleko bolju prošlost žudeći imaginarno za zvukom 80-ih i post-punka koji je priskrbio i synth kao svoj instrument spram vodeće gitare (primjerice new-romantics ili dance-rock). Katarza ovog albuma se odvija postepenom evolucijom sažimajući cjelokupni obzor tek na koncu kada u završnoj "Политика II (и ќе доjде вpeме" prožetoj rasplesanim makedonskim world-musicom odjeknu finalni samplovi degenerirano izrezane i sljepljene himne "Hej Slaveni" u Laibachovskom izdanju, dakako s dostojanstvenim art odmakom u provokaciju i direktan konfrontacijski protunapad. A nije naodmet ne spomenuti da prva pjesma "Политика" baš ima taj stari, veliki i značajan komunistički sample ogromnog pjevačkog zbora što pjeva o veličini starog društva, mada je kontekstualiziran u uobičajenu intelektualnu sprdačinu od koje praktički ne znate dal' bi se smijali, plakali ili je tek doživjeli samo kao formu.

Elem, između svega toga stoji rafinirana priča kroz kurentnu životnu fabulu u kojoj se neprestano isprepliću socijalno-društvene tegobe relativno mladog čovjeka koji primjerice nikad u životu nije vidio more osim na nekim razglednicama, traži se u gomili zatelebanaca, zarobljenih duša što samo prebiru po iPhoneima, mobitelima i internetu koji im gradi svjetonazor s rijetkim trenucima za senzualnost i emocije koji su, opet, vrlo prevrtljivi, škakljivi i zlobni, a traju praktički samo do prvog snijega (prvi singl "Лажи ме, лажи ме"). Mnogima niti egzistencijalno osiguran standard 'svežeg leba', te čistog i toplog stana nije dovoljan ("Повеќе"), brzo im dosadi, žude ka otmjenosti kojom paradiraju njihovi kičerasti idoli elite... Otuđenje je sveprisutno prolongirajući lažno 'slobodoumlje' i individualnost, međutim, sve crte su posve jasne. Trend masovne zatucanosti je poprimio ogromne razmjere, a kriteriji za razlučivanje crnog od bijelog ili dobra od zla su svedeni na razmatranje iz pokušaja insinuiranja udobnog konformizma. Sve je u glavi, zavisno s kojeg aspekta se posmatra, a tematika ovog albuma ga raspreda upravo iz onog principjelnog i sveobuhvatnog, humanističkog i svrsishodnog, onakvog kakav bi ustvari i trebao biti, a ne onakvim kakav on nažalost jeste.

I bez obzira na glazbeno pomanjkanje očekivane energije, reskih gitara i živog bubnja, bend je ponovno pokazao svoju kreativnu vrlinu da se umije i u pop shemama programiranih ritmova, synthova i elektronike izraziti i dalje sofisticirano, a u nekim trenucima i anarhistički drsko jer ništa više nije toliko nedostupno koliko količina neznanja, zabluda, predrasuda i lažnih sloboda dezorijentiranog društva zavaranog s prividno potencijalnim (ne)ostvarivim mogućnostima. A to je glavna odlika svake politike. Zavaravanje i pronicljiva obmana.

Naslovi: 1.Политика, 2.Aрмија, 3.И двете, 4.Лажи ме, лажи ме, 5.Јалова, 6.Повеќе, 7.Не cyм веќе yбава, 8.Caкав да cе зaљyбам, 9.Политика II (и ќе доjде вpeме)

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 14/03/2016