Drugi album Bernays Propagande je sjajno djelo na kome uz niz angažiranih tema traže i komadić predaha od ovog pokvarenog svijeta.

Još se nisu niti smirile strasti prvog albuma "Happiness Machines", a ovaj osebujan makedonski post-punk kvartet objavio je novo remek djelo kojem se samo mogu pripisivati epiteti u superlativima. Jedina novina spram debija je basist Nenad Trifunovski (usput je i producirao čitav album) koji je zamjenio Sašu Pavlovića, legendu makedonskog undergrounda koji se posvetio svojem starom zanatu - organizacijama koncerata, javnom djelovanju kao promoter, te radu na kultnoj radio stanici Kanal 103. A kao još jednu novost valja navesti i synth u nekoliko sekvenci koje je odsvirao gitarist Vasko, ali daleko od toga da se Bernaysi pretvaraju u trend retro post-punk/synth-pop bandova poput Editors ili Franz Ferdinand.

Na prvi pogled reklo bi se da band 'pegla' prokušani stil zacrtan na prvijencu sa plesnom post-punk glazbom, naglašenim gitarskim sekvencama Vasko Atanososkog i angažiranim tekstovima odlične vokalistice Kristine Gorovske. No, koliko je prvijenac bio iznimno osvježenje na ovozemnoj sceni, toliko je ovaj sljedbenik betonaža i takozvano krpanje svih onih 'fuga' koje su (nekome možda) djelovale kao praznina. Jednostavno, ovo je očiti napredak u specifikaciji stila i zvuka banda koji je sada s novim basistom dobio ponešto na čišćim ritmičkim linijama, kao i malčice tvrđem, povremeno funkoidnijem tj. 'drvenijem' zvuku koji više nije onako debelo naglašen kao na prvijencu. Ali to i nije toliko važno, kao kompaktnost kojom i dalje smiono šaraju kao da su se rodili sa genima albuma "Entertainment!" i "Solid Gold" Gang Of Four i dobrim dijelom plesnijeg opusa Fugazi. Za sada još uvijek ne odlaze u eksperimente kakve su znali Ian McKaye & co. isporučivati na onim sjajnim albumima "In On The Killtaker", "Red Medicine" ili barem na "End Hits", ali svi određeni parametri koji povezuju ova dva velika, kultna i utjecajna banda postoje. Pjesme su posve jednostavne, mogu se uhvatiti za glavu, truplo i rep, sadrže sve osnovne karakteristike 'velikog' banda koji stvara impresivne melodije (osobito Vasko na gitari) uobličene u plesni tempo sa tekstovima koji tjeraju na otprilike slično mozganje poput dva već navedena povijesno važna sastava. Tako se ovdje nalazi sijaset različitih tema o uvrnutom hedonizmu kojeg diktira trendsetterstvo (uvodna "Namesti frizura i gladuvaj"), bespredmetnom gubljenju vremena i dosadi ("Ovoj den da pomine"), straight-edge razmišljanju o političkim izborima i glasanju za političke favorite (Fugazi-evska "Preživeav")... U daleko laganijim skladbama poput protestne "Se plašam od ludje" (plašim se ljudi) Kristina je duboko ušla u srž svjetonazora koji je diktiran od strane političko-društvenih faktora koji se odražavaju kroz lažni patriotizam koji uvjetuje ratove i razaranja, dok je u posljednjoj, gotovo mračnoj poput Joy Division "Koga e dovolno" (kada je dosta?) tematika prožeta kroz mučno tešku i paralizirajuće olovnu atmosferu socijalne situacije i neizvjesnosti u kojoj nema povratka na 'bolje' dane. Tja, kao da ih je nekada i bilo, barem za ove Makedonce koji se možda niti najbolje ne sjećaju 'blagostanja' ex-Yu... O veličini Kristinonog vokala dovoljno svjedoči jedna od tri skladbe otpjevane na engleskom jeziku, "Vip in paradise" gdje se u drugom licu pojavljuje i sam Vasko u otprilike onoj funkciji kao što je to znala činiti prateća vokalna ekipa Fugazija. Tu se osjeti koliko Tina spram Vaska ima odličan, pravi punkerski inteligentan i veoma lijep, karizmatičan glas na konto usaglašene instrumentalne ekipe koja ponovno asocira na, naravno Fugazi. Vasko se kao jedan od vokala pojavljuje i u već navedenoj "Ovoj den da pomine" gdje pjeva prilično visoko i emotivno naglašeno uz vlasitu harmoniju syntha. Jest, ovo je kako god da se okrene, neprikosnoveni post-punk gdje nije potrebno biti neki osebujan prateći, odnosno drugi vokal, jer je ionako poruka i značaj samih pjesama daleko važnija od intonacije i glasovnih kvaliteta. Bernaysima ovo savršeno dobro stoji, te su već na prvom albumu stvorili svoj prepoznatljivi trade-mark kojeg razvijaju prema vlastitim afinitetima, a oni su ovdje došli do potpunog izražaja sa jednostavnošću i direktnim tekstovima u kojima nema sofisticiranosti, metafora, a najmanje mistike. Preostale dvije skladbe otpjevane na engleskom jeziku su relevantan promotivni zadatak za proboj na inozemno tržište pošto su im tri iscrpljujuće turneje tokom 2009. obuhvaćale i dobar dio Europe. Naslovna skladba "My personal holiday" je određeni manifest cijelog profila i svjetonazora grupe koja si je zacrtala da radi 'do daske' koliko je god to moguće, dok je treća 'engleska' "Blackmail" svojevrsni izolacijski mehanizam za samoobranu od kapitalizma i potrošačke euforije koja dovoljno govori o bandu kojeg nije moguće samo tako lako kupiti, pogotovo ne za jeftinu žvaku marketinškog štosa. Ima u njima štošta vrijednog o čemu će se pričati možda decenijama, a najvažnije je to da nisu podložni nikakvim utjecajima osim onih koje imaju i stvaraju u vlastitoj glavi.

Prvi singl "Buldozer" sam namjerno stavio na posljednje mjesto ove recenzije jer se umnogome odvaja od ostatka materijala svojom lirskom 'pop' tematikom u kojoj je sadržana esencija neukusa onoga što Bernays Propaganda ne voli - od kičeraja, droge, preko uništavanja vrednota sa zatupljujućim turbo folkom do serijskog ubojstva morala zvanog 'fuck on the beach'. Moglo bi se čak zaključiti da su Tina i Vasko, kao vitalne snage banda konzervativci, ali oni govore o pokvarenosti društvene etike i mimikrije koja je zašla u gotovo sve pore današnjih struktura života... Nije na odmet spomenuti da s razlogom žele upravo 'osobni godišnji odmor' koji bi ih oslobodio svih ovih nebuloza u kojima su prisiljeni živjeti.

Sjajan je ovo album, krajnje je ozbiljan, dorečen, jednostavan i veličanstven. Pun je poruka o kojima ljudi često razmišljaju s predrasudama i kompromisima u kojima ne mogu naći opciju 'za' ili 'protiv'. A ako niti to nije dovoljno, onda je glazba ta koja u njihovom slučaju pokreće amplitudu simpatije ka mračnom svjetlu s kojim isijavaju. Ne treba niti govoriti da je u njihovom slučaju album režiran tako da funkcionira gotovo komercijalno što se tiče radio-difuzije, dok su na koncertima sve ove pjesme podložne daleko ekspresivnijoj, gotovo noise-rock izvedbi. Gledao sam ih uživo nekoliko puta; daleko su ubojitiji, dok je album ona prava 'srednja' odlika, taman za medije. Tako to i treba biti. Znaju oni kako treba napraviti album. A mogu ga napraviti i puno žešće, onako kako zvuče na koncertima. Za sada, ovo je njihov studijski limit, nadamo se da 'zlatne' rezerve i dalje ostaju u pripremi, te da nisu potrošili zalihu svojih kalorija.

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 21/05/2010

PS: Cdove će slušati Krunoslav Rimac i Domagoj Drndelić. Poštar uskoro stiže...