Drugi album ovog čudnovatog benda iz New Yorka kojeg uspoređuju s Ty Segall iz "Slaughterhouse" faze kroz prvih nekoliko 5-6 pjesama se doima iščašenom punk/ new-wave kombinacijom Ramones, Devo, Blondie, The Fall i Wire. Ali kasniji razvoj događaja pokazuje znatno opadanje energije i ulazak u pop formate sveobuhvatno sažimajući da je ovo samo ipak neki uvrnuti indie-rock minimalističkih gabarita s bezbrojnim repeticijama distorziranih legata i povremenim učešćem klavijatura. Šašavi vokal na bazi štrebersko-manijakalne furke asocira na ovu čuvenu poštapalicu "This is pop" kada su XTC ismijavali komercijalnu industriju, a inače sami tekstovi su kroz ovih 15 pjesama otkačene lucidnosti kakve zna isporučivati Les Claypool (Primus), no vrlo brzo se uspostavi da kroz ovakvu latentnu degutantnost stoji samo prizma društveno bezbjedne zafrkancije što samoj sebi postaje svrha kontekstualizacijom u ovakvom infantilnom njujorškom senzibilitetu u kome danas, pa valjda, više ništa nije zanimljivo jer taj grad odavno više nije 'glavni grad' planete zemlje..

Okey, promotor tvrdi da je ovo prekrasan album za fanove Oh Sees, The Beatles i spomenutih Ty Segall, u redu, nemam ništa protiv, no za mene je preminijaturno i bezazleno. Neozbiljnost uvijek može dobro proći, ali ovakvi gabariti hardcore-popa, baš i ne. Nije to moj 'cup of tea' bio čak niti kad sam imao 14-15 godina. Samo mi nije jasno kako im na bandcamp stranici stoji psychedelic garage punk rock? To je presmiješno… Čak su i Let 3 bolji od ovoga…

Naslovi: 1.Runny rummy, 2.Magic planet, 3.Daydream machi, 4.Eye see, 5.Gum boy, 6.Freddie's bounce, 7.Liquid grid, 8.Caffeinated lover, 9.Cosmic brain, 10.Jitter visions, 11.Inverted void, 12.Spell limbo, 13.Time attack!, 14.It's calling for you, 15.Wide eyed

ocjena albuma [1-10]: 3

horvi // 02/08/2018