Pogledajmo omot: kao i uvijek, logotip slova je ostao isti od debija "Exit Planet Dust", a ona strast ka neo-hippyjevskom putovanju također. Samo što je na omotu jedna drugačija putešestvija. Tenk s dvojicom vojnika u maskirnim uniformama, snajperom, radio odašiljačom i suvremenom tehnikom se voze autoputom kibicirajući zadanu metu, a zasigurno nije nadvožnjak ispod kojeg trebaju proći. A nije niti tamo neka vukojebina u Iraku, Siriji, Afganistanu, negdje u ekvatorijalnoj Africi, po Sahari ili Bliskom istoku. Pogledajmo okoliš: uredno podšišana trava s obje strane benta (nasipa) uz 2-3 metra visoke zelene grmove. To može biti samo naša Europa, kemikalsova Britanija ili nova Trumpova Amerika. Elem, Kemikalsi kreću u borbu protiv prokletog Zapada koji je glavni terorist, kako kažu i čuvene legende The Last Poets na zadnjem albumu "Understand What Black Is/ Undestand What Dub Is" (2018/2019).



Ono što je odvajkada pljenilo pažnju, bili su njihovi bizarno psihodelični video-spotovi, ovaj puta su "Got to keep on" nafilali artističkim poluplesačima gotovo svih rasa, taman na pola puta do onog čuvenog filma "Klimaks" (Climax) francusko-argentinskog režisera Gaspar Noe-a u kome se plesna skupina pripremajući za javni nastup naplahne sangrijom u koju je netko stavio LSD, pa se svi međusobno poubijaju. Noe je osim toga snimio još jedan fantastičan drogirani film "Enter the Void", ali blago rečeno, dušebrižnici s filmskog Cannesa su ga otkantali jer je prebrutalan, kao i onaj s Monicom Belluci - "Irreversible" sa silovanjem koje traje skoro pa 15 minuta, mada mi je taj film, osobno, jako dosadan, zamoran i neuvjerljiv baš zbog te scene dok jednom rukom silovatelj drži začepljena usta žrtvi koja pokušava otrgnuti njegove papke sa svojih usta, umjesto da ga drugom, slobodnom rukom šutne u međunožje. Ok, to su filmovi koje režiser tako adaptira zbog dramatizacije, kao što je Jim Jarmusch rekao da mu nije jasna poanta američkih filmova kad glumac nakon što isprazni pištolj, odriješito ga baci kao nepotrebnu alatku - 'pa pištolj košta jebeni novac, ja ga nikad ne bih bacio, ako sam ga već kupio'...



Drugi, točnije rečeno, prvi video za uvodnik u ovaj album je skraćena verzija pjesme "MAH" (na albumu iznosi 5 i pol minuta) s izobličenom karikaturom vanzemaljca koji ima kraljevsku krunu na glavi, vjerojatno Trumpovom ili one podmazane putrom nastalim iz Bruxellessa, Londona i Pariza koji kravu i običan stajski gnoj s rojem muha i obada nisu vidjeli još od vremena Jakobinaca i viktorijanstva, na što su se Kemikalsi jako dobro punkerski-electro uklopili pruživši i live video šarm. Treći je "Free yourself" pun rasplesanih robota u skladištu neke ogromne firme, a izlaze iz kutija robe, što nimalo ne tangira noćnog portira što to ustvari čuva, a ne zna niti sam što čuva. Jedući neki gablec, tek na ekranu zaslugom nadzornih kamera uočava čudne spodobe kojima će sad on isporučiti 'marš van', ali došavši među njih, shvaća da nikakve vajde od toga. Posao neće izgubiti ako im se suprotstavi ili ne suprotstavi, bolje je ostati mirno pasioniran i ne koristiti oružje koje ionako robotima ništa ne smeta jedino ako im ne pogodiš matičnu ploču ili software, a vrag će ga znati gdje im je taj čip jer, kako je kazao Saša D. Lović - Lovke u svojoj presmiješnoj zbirci kratkih literarnih sličica "Lud je, rekli su im kod kuće" (Bratstvo duša, 2013) 'Aplja padne, strefio ga herc, zvoni mu onaj mobilni, a ja pokiso stojim pored natovarenog graba i bukovih drva, a ne znam da se javim na taj mobitel'...



Jest, Kemikalsi su se vratili u pravi štimung koji im je manjkao na zadnja 2-3 albuma, a i nisu bili česti ti 'pravi štimungi'. Po meni zadnji cakum-pakum dorađeni bio im je "Surrender" još iz prošlog stoljeća s hitovima "Hey, boy, hey girl" i fantastičnim videom za "Let forever be" kojeg mogu mirne duše proglasiti najjačim psihodeličnim mainstream video spotom svih vremena uz subjektivnu kameru režije The Prodigy "Smack my bitch up", koja me, opet asocira na čuvenog španjolskog smandrljano-neuspješnog ex-detektiva Torrentea. Ovdje su Kemikalsi otišli u dubinu čistoće zvuka, basovi su odsvirani kao da ih je svirao Derek Forbes iz Simple Minds ili Dave Allen (ex-Gang Of Four), onaj Rickenbacker koji se ne proizvodi od 1983., neki su synthovima fragmentirani, ali gro zvukova ovdje se doima, po običaju kao da ih je izveo živi bend s kombinacijom akustičnog/ elektronskog seta bubnjeva, synthovima i bas gitarom. Dodatak, onaj neophodan su iznenađujuće vokalne pjesme, sve od reda u kojima je nanizano nekih dvanaestak gostiju, što muških, što ženskih, što sampliranih, a što direktno otpjevanih ili odrecitiranih. A ona srž koja se provlači od tog samog omota do općenite poante jest da su se i politički angažirali sofisticiranim stavom intelektualne konfrontacije protiv glavnih terorista, a ne onih koje glavni teroristi predstavljaju teroristima. Obilje elektronskog funka u prvom dijelu albuma (pjesme "Eve of destruction", "Bango", "No geography", "Gravity drops"...) zajedno sa sintetičkijim drugim dijelom kakav im je znao biti uobičajeniji na zadnjim radovima dosegli su onaj vrsan kreativni potencijal s konca prošlog stoljeća mada i dalje u njihovoj novijoj karijeri manjka veliki hit. Ali i bez njega, ovaj album je posve prohodan: uložen je zavidan autorski trud s nekim aranžmanskim pokazateljima ka progressive zahvatima, preobratima, a sa sve manje minimalističkih peglanja i trance etikom koja skoro da se i zagubila na ovih 47 minuta.

Naslovi: 1.Eve of destruction, 2.Bango, 3.No geography, 4.Got to keep on, 5.Gravity drops, 6.The universe sent me, 7.We'we got to try, 8.Free yourself, 9.MAH, 10.Catch me I'm falling

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 17/04/2019