Sedmi studijski album Tom Rowlandsa i Ed Simonsa ponavlja eklekticizam kojeg peglaju već dugo vremena ne donoseći gotovo ništa novo, no materija je i dalje uzbudljiva, psihodelična, a ovaj puta tek nešto manje plesnija.

Objavljen kao iTunes LP izdanje i u video DVD formatu sa vizualizacijama Adam Smitha i Marcus Lyala, album je po prvi puta mimoišao uobičajenu UK top ljestvicu najprodavanijih albuma jer još uvijek iTunes ne podliježe regularnim podacima prodaje u Britaniji. Premda su do sada The Chemical Brothers koristili klasičan diskografski format (cd, vinil, audio-kaseta...), novi oblik prodaje prilično im se odbio u glavu - izuzev prvog "Exit Planet Dust" (1995), svih narednih pet studijskih albuma redovito je osvajalo UK no.1, a ovaj puta izostanak s ljestvica najprodavanijih albuma uvelike mijenja sliku o njihovoj preuranjenoj poslovnoj pronicljivosti. No, niti zemlje u kojima je iTunes prihvaćen kao zvanični dio prodaje pod nazivnikom 'digital albums' nije urodio nekim značajnijim uspjesima. Izuzev Grčke gdje su dosegli no.2, najbolje plasmane zabilježili su u Švicarskoj (no.5), Francuskoj (no.12) i na Novom Zelandu (no.19), dok su osvojene pozicije u preostalom dijelu svijeta gdje je usvojena prodaja digitalnih izdanja više nego jadne i prije bi mogle govoriti da je riječ o nekom novom izvođaču koji se pod stihijom novog digitalnog trenda ušlepao u njega, nego li o nekada popularnom imenu koje je ostvarivalo milijunske tiraže. Kako u poslovnom potezu, tako su se djelomično poskliznuli i na kreativnom planu premda u press materijalima tvrde da je ovo njihov do sada najzabavniji i najmelodičniji rad koji je kulminacija psihodeličnog istraživanja dugog dva desetljeća. Hm...

Sa svakim novim radom, Chemicalsi su publiku ostavljali pomalo razočaranu, posebice onu koja je očekivala da nakon sjajnih "Dig Your Own Hole" (1997) i "Surrender" (1999) mogu podariti još uzbudljivije i bombastičnije albume. Ali izgleda da je to vrijeme neupitna stvar prošlosti, te da više apsolutno nisu zainteresirani za krojenje novih plesnih načela i otvaranja stranica sa novim žanrovskim smjernicama, tako da na ovome djelu nisu čak niti išli u kolaboracije kakve su redovito imali na prethodnim radovima. Jedini gost je Stephanie Dosen koji učestvuje u nekoliko kompozicija izmjenjujući vokalne dionice sa Tom Rowlandsom koji se u principu rijetko pojavljivao u funkciji vokala. Svedeni na minimalistički duet rad kakav su posljednji puta ostvarili na prvijencu iz 1995., ovaj album je izostavio gotovo kompletan posao sa klasičnim samplovima i orijentiran je u muzikalnije sfere gdje je prvenstvo prolaza dobila instrumentalizacija na klavijaturama, synthu, laptopu, sekvencerima i opsluživanje digitalnom aparaturom. Što će reći, ovaj puta The Chemical Brothers sve više sviraju, a sve manje koriste DJ tehniku 'sljepljivanja' isjećaka i samplova. Budući da su skoro s obje noge zakoračili na teren svirača koji im je do sada bio sporadičan i u principu je bio serijski odrađivan od strane svih onih brojnih gostiju, ne može se reći da se na njemu nisu snašli kao 'svoj na svome'. Svih 8 skladbi koje su objavljene kao zvanični dio albuma odsvirane su na synthovima i klavijaturama uz pratnju ritam mašina i klasične elektronske sofisticirane tehnike bez ikakve značajnije prisutnosti analognih instrumenata sa strane (jedino se u posljednjoj skladbi "Wonders of the deep" pojavljuje gitara). Rowlands i Simons nisu neki osobiti glazbenici, ali domena u koju su ušli prilagođena je minimalističkim melodijskim sekvencama i prozračnim harmonijama na plesne taktove s ciljem da se isti mogu izvoditi i uživo što je moguća pretpostavka da će jednog dana osvanuti na pozornicama kao klasični elektronski duet band koji uistinu svira bez ikakve potpore matrica uz obavezno učešće gostujućih glazbenika.



Zato je djelomično ovaj album nešto 'plitkiji' od očekivanog, ali budući da su okrenuli novu stranicu u svojem radu, ne treba ga prijevremeno otpisati kao što to govore podaci na top ljestvicama. Uvodna "Snow" s eksperimentalnim zvukovima frekvencijskog glitch oscilatora, melodično ugodnih vokala Rowlanda i Dosena, te ambijentalnim harmonijama ulaze retrospektivno u njihov atmosferičan prozračni psihodeličan segment koji se pretapa u prvi singl, instrumental "Escape velocity" (objavljen 12.IV 2010. samo kao vinil). Pjesma traje čak punih 12 minuta s vrlo dugačkim pulsirajućim uvodnikom koji prelazi u klasičan tech-house ritam na kojeg filaju psihodelične sympho melodije starinskog zvuka progressive-rocka tipičnog za razdoblje 70-ih, pa čak može djelomično podsjetiti i na reminiscenciju znamenitog hita "Baba O'Riley" The Who po specifičnom zvuku syntha i brzih minimalističkih staccato tonova. S ponovo pulsirajućim klavijaturama, naredna je pjevana "Another world" u relativno laganijem tempu i natruhama loop tehnike kakvu su upriličili na hitu "Star guitar" iz 2002., a nosi neke od mekših karakteristika techno/synth dream-popa. Nekadašnje odlike big-beata iskazuju u vrlo melodičnoj "Dissolve" koja zvuči kao da je odsvirana kompletno na klasičnoj postavi sa živim bubnjevima, bas gitarom i synthovima s nezaobilaznim elektronskim efektima gdje se pred sam kraj pojavljuje i kraći vokalni dream-pop dio 'your love keeps lifting me higher', te bas pedala koja se pretapa u "Horse power", najsnažniji komad albuma u polifoničnom rave izdanju sa konjskim rzanjem i distorziranim loop vokalom. Uz moćan ritam, konotacije skladbe su višesmislene - od čiste fizičke konjske snage do heroinske ovisnosti. Stvar se nadalje ponovno pretapa u tech-house "Swoon", drugi singl s albuma koji je zauzeo tek mršavi UK no.85 (9.VI 2010) na kome se mogu primjetiti i stanoviti utjecaji My Bloody Valentine melodija. Pretposljednja "K+D+B" u drive pratnji vjerojatno akustičnih bubnjeva i vijugavoj 'tremolo' melodiji klavijatura asocira na kombinaciju ranih radova OMD s početka 80-ih i ugaslih Orbital iz 90-ih, dok je posljednja "Wonders of the deep" improvizirani laganiji psihodelični indie-rock/rave sa snenim i prigušenim vokalima, te vrlo dugačkim pulsirajućim fade-outom. Proširena verzija albuma za iTunes donosi još dvije bonus skladbe - "Don't think" i "Pourqoui".

Mada su album upriličili u retrospektivnom pogledu od natruha progressive/sympho-rocka, elektronike 80-ih, te nezaobilaznih ambijentalnih shoegaze i dream-pop elemenata u plesnom izdanju bez upečatljivo bombastičnih i nabrušenih ritmova, The Chemical Brothers ne pokazuju nikakve znakove umora i iscrpljenosti. Prije bi se reklo da je riječ o zreloj glazbeničkoj dobi gdje je važnija melodija, dok na plesne ritmove posvećuju daleko manje pažnje i pretvaraju ih u laganije i ležernije tempove. Ipak, izostanak barem jednog ultimativnog hita kakvog su redovito isporučivali na svojim studijskim izdanjima govori u prilog činjenici da su se braća po prvi puta u karijeri našla u situaciji kada nisu u središtu pozornosti svjetske dance produkcije jer je teško očekivati da bi "Horse power" mogao dosegnuti popularnost megahita "Hey boy, hey girl". Međutim, to ništa ne znači da su 'fulali' materijal; on je i dalje zanimljiv, no više nije onako energičan i ritmički nabijen, a nema niti trendovska uporišta kakva su redovito imali prateći najraspoloživije zakonitosti plesne scene. Braća su se posve osvijestila i shvatila da je došlo vrijeme za konačno utvrđivanje gradiva što je i kakav je njihov 'trade-mark' budući da su dovoljno dugo šarali s mnogim elektronskim frazama posežući za funkom, electro-popom, techno-beatovima, tranceom, houseom, post-rockom, world-musicom, dance-hallom... Ona izjava da je ovo njihov do sada najmelodičniji rad stoji čvrsto, te se valja nadati da neuspjeh na top-ljestvicama nije njihov 'pad dolje', već samo preuranjeni prelazak na format koji još nije objeručke prihvaćen u svijetu dance podija.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 23/07/2010