I Chemical Brothersi su se izgleda već umorili od svih onih silnih big-beat ritmova, pa nam na najnovijem, sedmom zvaničnom studijskom albumu isporučuju daleko manje ubojite energije, a sve više pokazuju sklonost ka nekim drugim electro-dance frazama, čak i eksperimentima. Ali kao što je to kod njih i običaj, prava snaga albuma prepoznati će se s vremenom kada se materijal dobro "slegne".

Bez obzira na poprilično podijeljena mišljenja oko kvalitete sadržaja, album "We Are The Night" već u prvom tjednu po izlasku (17.VI 2007.) dolazi direktno na UK no.1. Amerika je po običaju ostala 'suzdržanija', pa je najvišlja pozicija dosegla samo no.18.
Po običaju, svaki album The Chemical Brothers dočekivan je s velikim nadama koje se već nakon prvog preslušavanja pretvaraju u blago razočaranje. Međutim, kako je to praksa kod njihovih albuma pokazala, glavna snaga - ples i psihodeličnost niti ovaj puta nije iznevjerila. Mnogo kritika se svelo na stagnirani eklekticizam kojeg redovito isporučuju gotovo punih desetak godina, no u onom studijskom i kreativnom elektronskom segmentu i dalje su složna braća koja umiju osmisliti sijaset zavodljivih plesnih manira. Ovaj puta im je kao osnovni kreativni pokretač poslužio electro-dance/techno kasnih '70-tih i ranih '80-tih poput radova Normal, Brian Enovog "Here Comes The Warm Jets", te nezaobilazne smjernice Kraftwerk i cijele plejade electro-pop i nekih new-wave izvođača. Ali ona poznata, ubojita plesna i zvučna snaga od koje pršte bubnjići na ovom albumu je posve izostala što se djelomično mora sagledati s prizme njihovih velikih uzora Primal Scream koji već duže vremena (od "Evil Heat" iz 2002.) ne rade technom i elektronikom svoj suncem obasjani psihodelični dance-rock. Dakako ima i ponekih novovjekovnih iznimaka koje navode na plesni indie-rock zahvaljujući gostima koji su pripomogli da album ima i svoju osvježenu zvučnu sliku. Prije svega to su zasluge britanskog sastava Klaxons, dobitnika prestižne Mercury Prize u skladbi "All rights reserved" koji su osim svirkom pripomogli i vokalima, zatim američki folk-blues i country kantautor/ pjevač Willy Mason koji je gostovao u dva broja - kratkoj uvodnoj "No path follow" i gothic-electro Human League nabijenom "Battle scars", te engleski solo dance-poper Ali Love u UK no.12 hitu "Do it again" i hip-hoper iz Los Angelesa Fatlip u sljedećem singlu "The Solomon dance" (UK no.27). Vrlo efektan rad je simpatičan electro-pop/rock instrumental "Das spiegal" koji asocira na fazu elektronskog new-wavea sa bojama klavijatura Kraftwerk iz faze "Trans-Europe Express". Jedini komad koji podsjeća na rasplesane psycho-techno fragmente sa ranijih radova jest naslovni rock/beat-trance "We are the night", te "Burst generator" koji se pretvara u naredni broj "A modern midnight conversation" gdje se braća nesmiljeno poigravaju sa finim psihodeličnim eksperimentima prozračnih boja synthova i brojnih efekata. Album po običaju zatvara lagani, psihodelijom obavijen broj "The pills won't help you know" kojeg im je ovdje uobličio Midlake, američki rock band iz Texasa, te je posve mirna, staložena i ambijentalna post-rock/electro kompozicija. Kroz čitav album kao što je već navedeno provlače se mnoge karakteristike eklekticizma, tako da je i ovaj album unatoč sjajnoj produkciji ponovno još jedan kompozitorski pretjerano pretenciozno isforsiran rad.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 16/10/2007