Nepotrebno je pričati koliko se puta vrtjelo po raznim tulumima i otkačilo na "Hey boy, hey girl" (32 milijuna pregleda na youtbe), 'podizačicu' ovog dvojca iz Manchestera koji je po mnogočemu zadužio modernu elektronsku plesnu glazbu od ranih 90-ih naovamo. Tom Rowlands (11.01.1971.) i Ed Simons (9.06.1970.) su već nekoliko puta dolazili u Hrvatsku, ali nikad nisu nastupali u Zagrebu.



U ovoj premijeri pred zagrebačkom publikom u sklopu turneje za friški deveti studijski, odličan album "No Geography" prikazati će, nesumnjivo, sve one originalne atribute kojima im je obilovala tridesetogodišnja karijera spajanja elektronskih plesnih beatova s funkom, discom, houseom, rave, technom, rockom, synth-popom, trip/hip-hopom, psihodeličnim ekstravagancijama i još mnogim subžanrovskim tendencijama kojima su direktno ili sporednim kanalima utjecali na razvoj sintetičke manipulacije u popularnoj glazbi korištenjem starog analognog tretmana studijskog producenta koji se daleko bolje snalazi za DJ aparaturom nego li za živim instrumentima, a opet, njihova glazba funkcionira kao da je odsvirana po minimalističkim formatima sastavljenim od različitih perioda popularne glazbe uključujući i klasičan pop, ambijentalnu glazbu, te smisao za angažirani protest koji, nije nužno vezan uz punk, no pronicljiviji kritičari su im tijekom karijere prepoznali dubinu revolta tipičnog za hippy, rock, punk i hardcore generaciju.



Stasali u iznimno bogatoj sredini što se tiče kreativnih uložaka od kojih se ne može pobjeći - Van Der Graaf Generator (Peter Hamill), Buzzcocks, Joy Division, The Fall, Magazine, A Certain Ratio, New Order, Theatre Of Hate/ Spear Of Destiny, Barry Adamson, The Stone Roses…, a nepotrebno je zaboraviti i mega uspjeh The Bee Gees i Herman's Hermits, danas apsolutno nevažnih zvijezda iz 60-ih i 70-ih na koje 'pale' posrnuli zabavnjaci u potrazi za 'hitom' disco ili bubblegum-popa, Chemicalsi su svojom pojavnošću već od prvih natruha djelovanja u vrelo ljeto ljubavi' 1988/89 na warehouse partyjima u okolici Manchestera stidljivo uveli u novu fazu tada popularnog hip-hopa, plesne tribine u kojoj nisu imali niti jedan stih osim što su voljeli miksati glazbu i sastavljati kolaže s mnogih ploča, ali ih uglavnom tromiji tempo žanra nije zadovoljavao, lutali su fikcijama stvarateljskog opusa sve dok konačno nisu pronašli važnu kariku u tada popularnom madchester-popu. I premda nisu isprve bili prepoznati, već posprdno smatrani nekakvim DJ-ima koji rade techno/rave semplirajući poznate i manje znane 'english&american' funk-disco-rock/electro izvođače, nisu odustali od prvobitne namjere da baš upravo sa tadašnjom, danas vrlo starom tehnikom DJ-inga rade uzbudljivu, često i eksplicitnu glazbu koja se ponekad i krivo tumačila 'nepoćudnom', čak i agresivnom, mada za to ne postoje niti najmanje mogućnosti osim onih kriterija da su "Block rockin'beats" i "Setting sun" (s Noel Gallagherom na vokalu), njihova dva najveća hita junkie - rave poziv na zborni ustanak nove generacije koja će oboriti George Busha i tadašnjeg britanskog premjera Tony Blaira koji je bio jedan od rijetkih u britanskoj novijoj povijesti da je gajio simpatije prema rocku i undergroundu.



Upavši taman u prvu fazu techo/ rave groznice zajedno s The Prodigy su okrenuli acid-house poantu dotadašnjih simpatičnih The KLF i The Shamen, te nedovoljno hrabrih Psychic TV i Coil u komercijalnu verziju ecstasy kulture istraživajući mogućnosti LSD percepcije u elektronskoj plesnoj glazbi što je otprve, s prvim albumom "Exit Planet Dust" (1995., UK no.9) i udarnim singlom "Leave home" (UK no.17) bilo prepoznato širom Europe zahvaljujući tada još uvijek nekodiranom i dostupnom MTV-u (mnogo kasnije se pojavio video s insertima čuvenog "Koyanisqaatsi", eksperimentalnog filma Godfrey Reggio-a iz 1982. za kojeg je glazbu napravio Phillip Glass) , no činjenica koja stoji jest da su tim debijem par godina zakasnili za svojim stjegonošama, spomenutom ekipom Liam Howletta i pokojnog Keith Flinta (The Prodigy) koji su samo mjesec dana kasnije objavili svoj legendarni drugi, prijelomni album "Music For The Jilted Generation" (UK no.1, USA no.198) pokazavši srednji prst CJB zakonu kojeg je prolongirao jedan politički karijerist smatrajući da techno/rave partyji ignoriraju tradiciju britanskih pubova jer publika koja dolazi na njih ne konzumira pivo već neka druga sredstva u koje vlada, a i ekonomska mašinerija nisu imale uvid. Drugim albumom "Dig Your Own Hole" (1997., UK no.1, USA no.14) Chemicalsi su nadebelo digli prašinu (drugo ime im je Dust Brothers) spomenutim singlovima (oba su dospjela na UK no.1) i ekstravagantnim video spotovima, a sve nakon toga je postala stvar čiste artističke manipulacije s više-manje uspješnim ishodima izuzev albuma "Futher" koji je 2010. preuranjeno objavljen kao iTunes izdanje mimoišavši uobičajeni slijed plasmana na top-listama. Kroz ovako dugačku karijeru nanizali su 9 studijskih albuma, 3 kompilacije, 5 mix radova ("Brothers Gonna Work It Out", 1998. gotovo zvuči kao autorski kolaž), jedan sjajan polu-eksperimentalan soundtrack ("Hanna", 2011), 7 EP-ijeva, te 33 singla od kojih je njih 16 dospjelo na UK top-40, ali USA ih u ove 3 decenije uopće nije prepoznala. Jedini plasman ima "Setting sun", no.80. Nakon velikog uzleta koncem 90-ih zahvaljujući spomenutom hitu "Hey boy, hey girl" (s albuma "Surrender", 1999.), te donekle početkom 21.stoljeća (album "Come With Us", 2001), chemicalsi ili kemikalsi su izgubili jezgro kreativnog napona ušaltavši se u stihiju privlačne (samo)dopadnosti za stvorenu publiku tezgareći više disco i pop nego li big-beat hitove skoro pavši u prosječnost radiofoničnog simpatičnog pjesmuljka od 3-4 minute. Na sreću, novi "No Geography" album je, premda bez ijednog većeg hita prava bomba angažirane replike na kurentna zbivanja u svijetu oko izbjeglica iz Sirije i Bliskog istoka (dovoljno je pogledati omot), pa shodno tome Britance i nije previše tangirala njihova socio-politička preokupacija jer momentalno imaju daleko više briga oko Brexita i premijera Borisa Johnstona hoće li ili neće izaći iz EU. A upravo o tome i govori "No Geography" začinjen s nekoliko kritički složenih poanti u singlovima "MAH" i "Free yourself" s iznenađujuće vokalnim pjesmama političkog angažmana sa stavom konfrontiranog intelektualca koji se bori protiv glavnog terorista - USA i vlastite Britanije poručujući da s njihovog autorskog aspekta 'nema geografije' i 'ne postoje granice'.

Ulaz: 430 kn (parter/ stajanje), 350 kn (tribina)

horvi // 09/10/2019