Kemikalsi na filmskoj glazbi. Jako dobro. Trebali su prije početi raditi ovakve albume.

Tu je upravo već i sve rečeno. Nema puno filozofije. The Chemical Brothers su odvajkada najbolji kada su slobodni i neopterećeni sa komercijalnim zgodicima kao što su bili u vrijeme prva dva albuma, a onda su lagano počeli razmišljati kakvu novu fintu moraju izmisliti da pogode publiku. Na svu sreću, toga ovdje nema.

Baziravši se na filmskom scenariju thrillera Joe Wrighta o 16-godišnjoj 'naučena da ubija' Hanni koju glumi možda buduća velika zvijezda Saoirse Ronan (pričekajmo narednih 15-ak godina), Kemikalsi su ponudili impozantan niz od 19 instrumentalnih komada (i jedan završni pjevani) koji prate radnju filma. Budući da se film još nije počeo prikazivati u trenutku pisanja recenzije, autor ovih redaka naslućuje da je riječ o nekoj horror priči.

Braća su ovdje doslovno otišla što se tiče zvuka u eksperimente i slobodnu maštu, da čak niti ne treba gledati film unatoč tome što je čitav album praktički sastavljen od kraćih komada (neki ne iznose niti minutu). Koristivši svoj standardni elektronski instrumentarij, zvuk je obilato prošaran synthovima, klavijaturama i prirodnim zvukovljem koje ima akustičan predznak (ksilofon, vibrafon, lupanje po čašama), tako da su u prvom planu harmonije i melodije s ambijentalnim ugođajem kao da su se recimo iz svojeg standardnog big-beata prebacili u post-electro/noise-industrial s povremenim elementima glitcha. I dalje su ostali psihodelični, nekoliko tema je plesnog karaktera (odlična "Escape 700" sa world-music elementima, pa "Bannhof rumble", "Car chase/ arp worship", vrlo brza, ali kratka "Hanna vs. Marissa" a'la Trans AM), a nekoliko je neočekivanih zvrkastih poštapalica koje uključuju dječje melodijske insinuacije na bezbrižno fućkanje ("The devils is in the details", "The devil is in the beats", "The sandman"). Uvodna "Hanna's theme" sa nijemim vokalnim melodijama koje su razvijene u nekoliko tema kao lajt-motiv djeluje kao idealna podloška za neki novi album koji bi mogao biti synth-pop u rangu The Human League, a za neke teme je čak šteta što ih nisu razvili dalje od uobičajenog filmskog koncepta (recimo "Quayside synthesis" ili "Marissa flashback"). Najeksperimentalniji komadi su 4 i pol minute dugačka "Interrogation lonesome subway Grimm's house", kratka "Special ops" i psycho/progressive/electro-punkom opičena "Container park" kakvi vajkada manjkaju svim braćinim albumima kao pravi pečat horror i post/electro-industrial atmosfere koju su tek s vremena na vrijeme znali dotaknuti. Posljednja "Hanna's theme" je vokalna verzija uvodnika koja vjerojatno dolazi kao foršpan na odjavnoj roli filma, a tekst glasi 'ja bih to uradila ponovno' (nema veze sa onim hitom "Do it again").

Jest, ovo je tipičan soundtrack koji bez odgledanog filma možda ne znači mnogo, ali je veoma zanimljiv glazbeni rad baziran na jednostavnosti bez ikakvog prenemaganja i izmišljanja nekih novih finesa. Pokazatelj je to da kemikalsi znaju kvalitetno zaružiti 'work it out' po pitanju kreativnosti.

Odlično. Ja bih volio ovakvu braću rado slušati na narednim albumima sa eksperimentalnim štimungom. I malo dobre kvalitete koja ponekad u ovom slučaju iznosi tek po minutu-minutu i pol je više nego 5-6-7-8 minuta onih njihovih vrludanja po popu i samodopanosti gdje daleko više pažnje posvećuju izuzetnim video-spotovima nego li glazbi.

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 07/04/2011