Dovoljno je reći da je ovo pulska underground supergrupa sastavljena od članova Bolesno Grinje i Mighty Zazuum, a onda je već sve u startu mnogo jasnije. Četvorka prekaljenih alternativaca s Vedranom, odličnim frontmenom koji u mnogim situacijama podsjeća na pokojnog velikana Chris Cornella, dakako Soundgarden, opičila je ovaj zanimljiv i uzbudljiv debi album od pola sata psihodeličnog stonera s ponešto metal i aranžmanskih progressive zahvata. Pojavili su se na onoj kompilaciji "Oči U Magli: Tribute To Satan Panonski Vol. 2" (2021) gdje su odsvirali "Intro" i "Outro" naznačivši da su skloni doom/ sludge relacijama, te avangardnim potezima koji mogu zbuniti. Pa su onda napravili odlično split izdanje s američkim duetom Omnius iz Michigana "Ommnus/My Pitbull Lucifer: Split LP" (2023) gdje se pojavio Vedran na vokalu usmjerivši stil na energičan stoner ranih Kyuss. Svi znamo u što su se kasnije pretvorili da ih mnogi današnji kritičari smatraju žestokim QOTSA, ali to je krajnje blesav opis nimalo energične mjuze zadnjih 5-6 albuma zvjezdanih Josh Hommea i ekipe.

My Pitbull Lucifer na ovome izdanju, kao i na spomenutom splitu, vraćaju vjeru u istinski snažan stoner i zvuk hard-rock/ metala iz 70-ih godina kada su gitarska distorzija, riff i moćan vokal bili rock and roll preteča punka i alternativnog rocka, kada je Ozzy s kompanijom otišao iz Birminghama u Los Angeles snimati album kojeg nisu snimili jer su u studio došli s koferom kokaina i jedino napravili "Snowblind". Šalu na stranu, ovih pola sata što je My Pitbull Lucifer napravio je fantastičan omaž upravo spomenutih stilskih karakteristika.



Uvodna "Gushing river" je uz nimalo sofisticiranu liriku o ekologiji pšenice, grožđa i dehumanizaciji apsolutan vrh 'gadne navike lopova u crnom', a drugi singl "Mountains" priča o nedostižnim životnim ciljevima koji se na koncu pokažu bespredmetnim 'penjam se na vlastite planine'. Gitarske repeticije osnovnog riffa su teške i goropadno zastrašujuće u aranžmanskim konfiguracijama ostavljajući dojam da po pjesmi satkaju još barem 2-3 idealno rascjepkana rješenja, elem svakako da su u dubokoj kontemplaciji progressive i space rocka.



Tu su također prisutne i acid/ psycho sfere opuštenih disonanti tako da mnogo toga balansira na više slojeva; uz spomenute valja primjetiti sludge i doom, kao i ambijentalne intervale. Nekoć su ovakav stil jednostavno zvali simfo-rock što je dovodilo do koškanja kad su tu uz obavezne Pink Floyd, Genesis, Yes, naravno i naše Time, te Korni Grupu bili kraće vrijeme uštelani Black Sabbath, Blue Oyster Cult, Steely Dan, pa i debi album Aerodroma i poneka ploča Leb i Sol.



Kroz jetku liriku, koji put i emotivnu (još jedan singl "Shadows") i frustrirajuće analitičku ("Mindfood"), ustvari se raspreda fabula o povratku mračnog srednjeg vijeka kada 'panika mijenja oblike' dok 'zvijer žudi i nema lakog izlaska'. Završna kompleksna monumentalka "Analog man" od 11 minuta slijedi stoner naputke vremena koje sporo prolazi u razmatranju današnjice, između ostalog i 'rata koji se ne bi trebao dobiti jer je igra već namještena'. Racionalizacija destruktivnih misli je kontradiktorna u ulogama vođa što barataju svjetskim poretkom; na određeni način bend se u ovoj pjesmi spontano odvaja od kurentnosti ističući 'ja sam analogni čovjek u digitalnom svijetu' sukobljavajući se s rizicima i lekcijama koje podsjećaju na spaljene mostove, odnosno uzaludan trud i pokušaj sučeljavanja i suživota sa suvremenim načelima. I zaista, uz ovakav zvuk i stil ona osnovna poanta 'welcome to new Earth' stoji na mjestu. Nije to nikakav novi flower-power/ hippy ili neki sličan pacifistički manifest, već pamflet o sasvim drugačijem društvu i svjetonazoru. Pomalo idiličnom i imaginarnom, ali u praksi pojedinca ili male, rečemo obiteljske zajednice kao benda, književnika i umjetnika sasvim ostvarive.

Naslovi: 1.Gushing river, 2.Mountains, 3.Shadows, 4.Mindfood, 5.Analog man

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 13/03/2026