Ples nam umnogome koristi i šalje povratnu informaciju blagonaklonu našem tijelu, psihi, duši, a posebno je simpatičan kada ga upražnjava osoba poodmakle životne dobi. Takvi pokreti znače zadovoljstvo, zdravlje, tjelovježbu i najčešće veselje, a kada se ritualno, plemenski izvodi, konotacije su i opsežnije.

Njegova estetika je sveprisutna, bilo da su pokreti improvizirani, simbolični ili unaprijed određeni; zaplesali smo još kao dojenčad u ležećem položaju prilično nesvjesni svojih reakcija udovima, da bi se kasnije u vertikalnim izdanjima možda propisno obrukali, a pojedini su znali i zapanjiti. Ovo je potonje upravo neodvojivo od životopisa "letećih Gruzijaca", "Lord of the dance" Flatleya, Ginger i Freda, Princea, Michaela Jacksona, strastvenih tango interpretatora, a isto vrijedi i za All Blacks stijene koji izvode haku prije sraza protiv ragbijaških rivala. Dojmljive pokrete uočavamo kod cirkuskih akrobata, istoimenih koreografija vratolomnog i fizički zahtjevnog r'n'r plesa, a naj sam sretniji kada pjesmama skakuću tonovi složni i odlično složeni.
Pa, krenimo redom!

DANCE YRSELF CLEAN - LCD Soundsystem (2010)

I dok moji varaždinski prijatelji Kranksi, vješto prema uputama Boya i Obojenog Programa, u pjesmi Ne Bojim Se (3:15 AM, 2024) lome ritam i prijelaze, te urlaju: "Živim danas, ne sutra, jučer", James Murphy sa svojim LCD Soundsystemom na trećem studijskom albumu This Is Happening (2010), otvarajućom numerom dodiruje unutarnji bitak i apstrahira, izolira bitno od nebitnog i, doduše posve suprotno materiji sviračkog dijalekta prije spomenutih Varaždinaca, no u istom vjedru misaonog procesa, "razglaba" o načinu nošenja emocionalnog utega i otpuštanja istog, introspektivno u datom mikrokozmosu, kao i svijetu u cjelini.
Glazbeni je pak zalogaj Jamesa prozor u kuhinju chefa čiji je prstohvat gotovo nemoguće kopirati, te je stoga i bolje da ostane na tome; elektronski zavežljaj bez upadljive pogreške i human dodir sintetičke dorade svojstven je generalu čije bitke izlaze iz do tada poznatih kalupa i planiranja, te njujorški čupavac još od prvog albuma (LCD Soundsystem, 2005) i nema veći broj takmaca kojima bi trebao posvetiti više pažnje, a da ih ne matira u tek nekoliko poteza.

DON'T STOP THE DANCE - Bryan Ferry (1985)

Mantra koju je Ferry na odličnom Boys And Girls albumu (1985) ponavljao, ostala mi je živo urezana u sjećanju i kada čujem taktove neke od dražih pjesama sa tog nosača zvuka, zvuk i emocija postaju jedno tijelo koje reagira ugodom i smiješkom.
Takvu povratnu informaciju amortizira Don't Stop The Dance čiji sound nadjačava urbani promet i vrevu - osobni je doživljaj takav da pjesmu, iako je Ferry izvodio na ogromnim pozornicama pred natiskanim auditorijem, više vidim dijelom osviještene kozmopolitske sljedbe u Roxyju, Brixton Academyju ili Tvornici, dok prateći band uz pripomoć odličnog tonca prenosi ugođaj koji ispunjava studijski momentum skladbe blago obojene arije, gdje savršena produkcija slavi superiorne aranžmane, dijalog klavijatura, saksofona, te napose gitare Nilea Rodgersa, vrlo lagano i pronicljivo surađujući sa pjevačevom estetikom, ovdje krajnje istaknutom.
Odličan u prošlosti, ponešto od upravo istaknute izvrsnosti ponavljati će i nadalje, a minus zaslužuje zbog prekratkog koncerta u Ciboni sada već davne 2007. godine.

TINY DANCER - Elton John (1971)

Kakav dojmljiv uvod ispada putujuća melodija do refrena kompozicije koja ukusno objedinjuje pop, country, glam i prog elemente, te je Eltonov poučak deklariran da zadivi. Sa plemićem nisam vezan pretjeranim "prijateljstvom", više velikim uvažavanjem koje najprije zaslužuje poradi čestitih, hrabrih i posve zasluženo hvaljenih učinaka iz 70ih. Izvrstan klavirist jakog vokala i asocijativnog glazbenog svjetonazora, uglazbio je stihove prijatelja i dugogodišnjeg suradnika Bernieja Taupina, dobivši time best of odlomak diskografije nagrađivane kao malo čija. Često biva zanimljiva poslovna suradnja, ovdje dviju strana isprepletenih još od konca 60ih, koja je rano okrunjena odličnom Tiny Dancer sa Madman Accros The Water (1971), trećim Johnovim albumom u nizu iz navedene godine (nakon soundtracka za film Prijatelji i live albuma 17 - 11 - 1970), te četvrtim studijskim ostvarenjem. Taupinova sićušna plesačica i balerina opjevana svojevrsnim ljubavnim pismom, Maxine Feibelman, nedugo potom će sa autorom stihova uploviti u bračnu luku, a Elton je kompozitorskim vrlinama u pjesmi sjajne akordne koncepcije nagrađene fantastičnom lap steel gitarom i dramatikom koja prethodi teritoriju slikovitog prog-rock refrena, označio beskonačno postojanje jer sasvim je jasno kako ovakve melodije ne odumiru.



POSLJEDNJI PLES - Đavoli (1987)

Napisao je Belan tijekom duge i uspješne karijere poveći broj balada i malo je koja razočarala, no Posljednji Ples (Halo Lulu 22, 1987) izdvajam kao numeru specifičnog soul kolorita gdje igru vode Dilajline orgulje i Kmetićev saksofon - mračni uzorak melodije (nimalo sumorne, ali zaljubljeno usidrene) lagano se širi splitskim pučinama, dalmatinskim obzorom i mediteranskim svodom, sa Neninim emotivno rastućim glasom kojega je Jappa znalački stavio u produkcijski kuverat 80ih i poslao na put dobro organiziran i harmonično proveden. Možda se na prvu čini jednostavnim za odrediti, ali u srcu Jadrana, iako grad nije veći rasadnik rock ili pop-rock štitonoša, niknulo je i obrađeno respektabilno mnoštvo karizmatičnih djela pop kulture poput Haustorovog Trećeg Svijeta (1984), Urbanovog Žena Dijete (1998), prvijenca Animatora Anđeli Nas Zovu Da Im Skinemo Krila (1983), ili također debitantskog Dvornikovog šampiona (1989); ali pored svih izostaviti prva dva albuma Đavola, oba prilično ujednačena i kvalitetom obdarena, zvuči poput bogohuljenja. Obratite stoga pažnju na posljednju skladbu druge ploče splitskog tima - vjerojatno je među najsporijim pjesmama hrvatske fonoteke, ali i plijeni ljepotom koja svoje godine tako lijepo nosi.

DANCING BAREFOOT - Patti Smith (1979)

Poetesa kojoj New York duguje ulicu ili trg nazvati njezinim imenom, a koja definira taj grad svojom glazbom i lirikom, na četvrtom albumu Wave (1979), rekao bih osjetno slabijem od svojih prethodnika, ponudi jednu ovakvu pjesmu što je oštar bumerang mišljenju o albumu, ili jednostavno bljesak za oblačnog stanja stvaralačkog nadahnuća. Birajte po svom, no Dancing Barefoot pleše dobro poznatom kohezijom pjevačice i banda, te se bosonogo podaje ljubavi kao ovisnosti, stoga takva emocija ni ne može pjesmu odvesti pogrešnim smjerom.
"Oh God, I fell for you", kaže Patti, a prije toga sugestivno progovara Kayeova gitara i Kralove klavijature; nadomak brojnih poznatih replika skladbe u izvedbama također vrlo poznatih imena, osobno izdvajam baršunastu ljepotu švedskih sestara iz dua First Aid Kit, Johanne i Klare, kada su 2011. tijekom Polar Music Prizea, što je švedska glazbena inačica Nobelove nagrade i te je godine Skandinavci dodijeliše Patti, glazbenu heroinu uspjele rasplakati gotovo nagom akustičnom interpretacijom, jednako vrijednom nagrade.
Suze gospođe Smith i bile su djevojkama najveća nagrada.

DANCING WITH MR. D - The Rolling Stones (1973)

Možda se i varam, no u ovom gitarskom vrtlogu psihodelične, magličaste zavjese, gdje Jagger ne po prvi put honorira smrt, pa vraga, stanuje ona stonesovska fasada iza koje lebdi ovisnički krabuljni ples upražnjavan od sastava doista dobar niz godina.
No i u takvim ekstremnim uvjetima, radili su Englezi ekstremno dobre stvari - Taylor i Richards podijelili su gitarske dionice, mjesto Wymana na basu zauzeo je i bez zamjerke odigrao opet mlađahni Mick Taylor, Charliejev ritam je nepogrešiv, a Jagger bez puno muke i, ne znam koliko je to slučajno, najbolje od sebe daje kada veliča "loše društvo". Mogu stoga rezimirati kako Goats Head Soup (1973) nije najbolji uradak kamene klike, ali je Dancing With Mr. D odlična stvar koja uzvisuje, evo ovako ću to objediniti, znane i metaforičke negativnosti - (dakle ne varam se) Jagger se u kasnijem stvaralačkom periodu okrenuo i pjevao Bogu (God Gave Me Everything, 2001), no ne možemo umaknuti činjenici da dok se ljubio sa tamnom stranom života i Neba (Mr. D na koncu označava drogu/drug, smrt/death, ali i vraga/devil), činio je to vraški čvrsto.

DANCING SHOES - Arctic Monkeys (2006)

Alex Turner nekako je uvijek nalazio prečac do odlično formulirane kompozicije. I što me zapravo iznova zadivi kada slušam taj njegov put do cilja, to zvuči tako jednostavno, na prvu, kao od šale ukalupljeno. A istina je na sasvim drugoj strani, jer ovako dobre garažne stvari uvučene u prostor alter (ako hoćete i indie) zvučnosti otkrivaju posebnost mladolike energije, talenta i umijeća. Prvi album arktičkih Engleza utrti će im neobuzdanu slobodu i udar kao prirođeni gen izražavanja, što će prigrliti i zavoljeti isprva nacije sa Otoka, a potom i čitav svijet.
Britaniju će pokoriti brže i od Oasisa, te će svi pohitati obuti te plesne cipele i odjuriti do prvog plesnog podija - prvijenac Whatever People Say I Am, That's What I'm Not (2006) dodijeliti će mladom Turneru žezlo kojim će suvereno i znalački voditi svoj tim, a i danas, dvadesetak godina kasnije, vrijednu palicu drži nadohvat ruke.

BRING ON THE DANCING HORSES - Echo & The Bunnymen (1985)

Sve i da nije najbolja, pjesma ovakvog naslova zavrjeđuje biti dijelom naj kolektiva. I bila je, budući je nastala nakon ploče Ocean Rain (1984) i zauzela svoj kutak objavljena kao singl i jedini novitet kompilacijskog Songs To Learn & Sing albuma (1985). Post-punk (ipak hiberniran) na Echo način susreće se ovdje sa renesansom liverpulskih sanjara i lijepo dozrijeva odlično obojenim pjevanjem Iana McCullocha, standardno dubokom Sergeantovom gitarom i fenomenalno provučenim klavijaturama, a najdojmljivija je Pattinsonova gipka bas dionica. Melodija koja iz mraka donosi svjetlo ušla je također godinu kasnije na listu povlaštenih za soundtrack filma Pretty In Pink i njena će karizma plijeniti ljepotom i danas, čak i bez određenog refrena, kao što je činila prije četiri desetljeća.

"First I'm gonna make it
And then I'm gonna break it 'till it falls apart"



GHOST DANCING - Simple Minds (1985)

Iako su Jim Kerr i ekipa albumom Once Upon A Time zagazili na komercijalnije označen teren, sviračka dominacija i bljeskovi nisu nedostajali kvačicama bandovih vrlina. I premda se već odavno od Škota nije moglo očekivati novu Love Song ili The American sa odličnog Sons And Fascination/Sister Feelings Call (1981), pa niti malko hermetičniji zvuk sa New Gold Dreama iz 1982. (iako bogat i lijepo upitan), ploča Sparkle In The Rain (1984) bila je, čini se, izdavaču Virgin Recordsu i magnet i predložak stadionskoj, "masovnoj" produkciji koja će glasno trčati čitavom pločom, naravno i pjesmom Ghost Dancing. Burchillove veličanstvene gitarske finese nemoguće je zatomiti i prema njima ostati ravnodušan, odlične klavijature MacNeila ih slijede u stopu, dok Gaynorovi udarci palicama još odjekuju studijskim, dvoranskim i stadionskim hodnicima. Broj ne mogu izjednačiti sa fantastičnom i uvijek rado slušanom Sanctify Yourself, no da nije onog potihog, nepotrebno ubačenog intermezza pred kraj pjesme, Ghost Dancing bi joj se opasno približila. Ni ovako nije suviše daleko.

LET'S DANCE - David Bowie (1983)

Možda ne baš doslovno, no onako odoka, vjerojatno najpoznatija Davidova pjesma nalazi se na najmanje mi dragoj studijskoj uspješnici kameleona. Za potrebe svog (novog) stilskog okoliša pripremio je Bowie glazbeni kombinezon koji će savršeno pristajati postavljenim ciljevima; tako je primjerice Let's Dance ploča (1983) odsvirana i snimljena bez Carlosa Alomara, od sredine 70ih pa do tog trenutka vrijedne konstante i vjerojatno najoriginalnijeg gitarista kojeg je pjevač imao uza se (čast Ronsonu i Gabrelsu), no mjesto gitarskog ritmičara i producenta sad je zauzeo znameniti Nile Rodgers koji je (recimo) new-wave trake začarao plesnim grooveom upravo onako kako je Bowie zamislio. A da priča ne ostane na jednom gitarskom maestru, isključivi je krivac Stevie Ray Vaughan čijim je blues olujama svjedočio i klicao David na Montreaux Jazz Festivalu '82, što je bilo uspješno novačenje za studijsku Let's Dance posadu. Najbolja pjesma albuma i najviše "slična" Bowieju jest Ricochet, Iggyjeva China Girl zamirisala je mandarinski puteno i komercijalno, dok bih bio presretan da se Moroderova Cat People sa soundtracka istoimenog filma iz 1982. nije dirala, budući je novim tumačenjem izgubila onu divnu tamu, originalnu teksturu, pa i sastojke. Mane pak teže možemo naći kod singla koji je najavio album - Nileova nepogrešiva ritam gitara šeće se disco stazom usmjerena Richardsovom teorijom kako su važniji tonovi koji ostanu neodsvirani, fanatični puls pjesmi daju bas i bubanj, a Vaughanov solo do u tančine blueserski pragmatičan, ponovno potvrđuje vizionarske karakteristike sjajnog pjevača, kao izbornika u nizanju nespojivog unutar cjeline od koje ćete, malo je vjerojatno, uhom bježati.

"(Let's dance) Put on your red shoes and dance the blues
(Let's dance) To the song they're playing on the radio"

dario b. // 22/03/2026

PS: Od ovog puta, cijeli "soundtrack" možete slušati na spotify-u uz bonus pjesmu

Rasplesani soundtrack