Pravilno ispisano Pensées Nocturnes iz Pariza se vrti oko jedinog i stalnog člana Léon Harcore-a (nije hardcore!) a.k.a. Vaerohn, nekoć dio neaktivnih pagana Valhôll i blacker dueta Way To End iz Caena koji se skupe samo kad rade albume (do sada ih imaju ukupno 4, posljednji "Nam Kha", 2020.). U ovome projektu Pensées Nocturnes ugošćuje glazbenike po potrebi; od 2017. ima i stalnu koncertnu postavu (2 gitarista, basist, bubnjar, harmonikaš + klavijaturist), a za ovaj sedmi album je angažirao i duhačku sekciju, te gudače. Sam pogled na njihovu press fotografiju po ničemu ne aludira da je ovo neki opaki black metal jer su okupljeni glazbenici iz sasvim drugačijeg milijea, ali je zato Harcore tu jedini vođa koji naređuje svoju autorsku igru. Radi se o komplementarno abnormalnom spoju kabareta, francuske šansone, cirkusa, jazzy-bluesa, folka, pleh mužike što asocira na pomahnitalo rastresen i pijani limeni orkestar u kome dirigent na gitari i režavom opernom bariton vokalu u stilu najljućeg Tom Waitsa katapultira halucinogeno bolesne prizore o dječjem luna parku kojeg drži perverznjak usto i pedofil. To je tek prvi prizor uvodnika "Viens tâter d'mon carrousel" koji mami na trošenje novaca u zabavnom centru gdje se dobiva svakojakih uzbuđenja počevši od giljotine kako dani ne bi tmurni bili ("Quel sale bourreau"), a onda iz pjesme u pjesmu fabula zajedno s glazbom odlazi u totalno dementan kaos orgijanja, žderanja, klanja, seksualnog sadizma i raznoraznih perverzija sakupljenih još iz vremena visoke aristokracije, plemstva, ulične sirotinje, infantilnog pučanstva, cinkaroša, džeparoša, žandara, dama iz najboljih predgrađa sve do poremećenih strasti današnjeg noćnog života Pariza. Sve je to uzajamno pomiješano s mnoštvom nabacanih prizora prošlosti i sadašnjosti, bizarnim kolažima što paralelno šokiraju, kritiziraju i ismijavaju, a često dovode i do paradoksne situacije totalne abrazivnosti davši samom slušatelju na volju tumačenje kako god hoće.



Evidentno jest da je Harcore pucao na potpuni kaos i životni nered, a u tome je skroz uspio do cinične komičnosti crnog humora isijavajući gadarijama prikladnim samo za 'sitne noćne sate' kada djeca skupa s dušebrižnicima odu na počinak. Preporučene teme za slobodoumne i neopterećene moralnim kočnicama su prije svega komičan tango "Le tango vu vieuloniste" i završna "Gnole, torgonoles et rubignoles", a onda po dekadentnom (ne)redu. Rezime jest da ovakvih 50 minuta baš nema u izobilju, štoviše, rijetke su, a shodno tome i originalno unikatne mada mnogo toga ima eklektičan duh poznatih melodija i šansona, no nimalo ne smeta jer ima i zabavljački pristup inteligentnog klauna koji točno zna što radi s fascinantno bizarnim učinkom vještog i spretnog komičara.

Naslovi: 1.Viens tâter d'mon carrousel, 2.Quel sale bourreau, 3.PN mais costaud!, 4.Saignant et à poigns, 5.Charmant charnier (instr.), 6.Le tango vu vieuloniste, 7.Fin défunt, 8.La semaine sanglante, 9.Gnole, torgonoles et rubignoles

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 23/01/2022