BREAKDOWN! - Traveling Medicine Show (d.i.y., 2015)

Peterac iz Zaboka svoj prvi album odlučio je, kako to i red nalaže, dati besplatno preko vlastite bandcamp stranice glazbeno se vrativši daleko u prošlost 70-ih kada je hard rock i progressive bio prioritet široke popularne kulture prije punka i elektronike. Mladi su dečki, vrlo staloženo sviraju (dvije gitare, bas, bubnjevi, hammond organ, piano i čak dva vokalista), uigrani su, osobito korespondira ritam sekcija, pristojno naslušani da u domicilni hard-rock upletu folka, countryija, pa čak i malo garaže i natruha stonera, a snimak je fin i isuviše čist. Gitaristi imaju cijeli arsenal riffova, uzbudljivih staccato intervala, koji puta doduše i pretjeraju s repeticijama, no sve je to u skladu s teritorijem po kome se gibaju crpeći evidentne utjecaje Led Zeppelin, Deep Purple, AC/DC, boogie šmek Status Quo, Slade, ZZ Top i tako svašta pomalo. Priča vrlo lijepo počinje uvodnom "Inquisitor" odsviranom na braču u stilu Jimmy Pagea s "Led Zeppelin III" albuma i miomirisom nekih solo radova Roberta Planta, malo se spotaknu u nesrazmjernom prelazu iz folka u hard-rock, ali Bože moj, šta sad. To je njihova ideja. Tromija mačo AC/DC rokačina "Rollin' in the mud" jedna je od pretjeranijih repeticija s jednim te istim riffom, no središnji dio raspliće sasvim solidnu dovitljivost na odličnim solažama i efektima, a u plesnoj "Get blood out of stone" već odlaze u mekši gitarski legato tretman. Naslovna "Traveling medicine show" ima progressive odlike s prečistim i preušminkanim stoner štimungom, a u njoj se po prvi puta pojavljuju klavijature i baladičan ugođaj, dok je potpuni fokus benda ispoljen u simpatično sinkroniziranoj "Lay out of me" nakrcanoj 'catchy' odnosom sola, vokala i 'claphands' efekata koji su iskorišteni i u prebanalnom spoju funka, dječje melodije i prenaivnog teksta "Sugarpill kiss", elem pjesmice koja pali kao zgodan štos za The Muppet Show, Cliff Richarda i Elton Johna. Tu ima još jedna premekana stoner stvar "Auditors of reality" (pa gdje su nabrušene distorzije?), malo boogie-rocka, jedna zvrkasta country-piano laganica, satiričnih, ali i zgodnih tekstova s kojima ovi dečki pokušavaju revalorizirati cijeli zabavniji dio r'n'r-a.

Međutim, akcenat otpjevanog engleskog je strahovito smiješan u toj ozbiljnosti s kojom Alen Vranić i Bruno Vrgoč (obojica su i gitaristi) barataju ispred mikrofona. Otprilike onoliko koliko je smiješan ispao Aki Rahimovski kada je Parni Valjak napravio album "Gradske priče" na engleskom jeziku. Bila je to ona strahota "City Kids" za koju mi je prije točno 30 godina i sam Hus Hasanefendić u jednom radio interviewu rekao: 'To je bio pokušaj koji je propao u samom pokušaju. To nismo uopće trebali napraviti'. Valjak s tim albumom nije ništa postigao premda ga je plasirao veliki CBS, a pjesme u originalu na hrvatskom (ok i u prevodu na engleski) nisu bile za odbaciti koliko Akijeva interpretacija jezika. Neuvjerljiva i jasna da bend nije anglosaksonskog govornog područja. Drugo bi bilo da se Breakdown! šegače poput Borata, mnogih alternativaca i inih umjetnika što namjerno izvitopere izgovor, samoglasnike i riječi, ali ovi momci su u svojoj rockerskoj duši smetnuli s uma taj bitan detalj. Bolje bi im bilo da pjevaju na hrvatskom. Ovo niti jedan Englez ili Amerikanac neće shvatiti ozbiljno nego kao neku balkansku zafrkanciju. Šteta uloženog truda na simpatičnoj retro svirci.

Naslovi: 1.Inquisitor, 2.Rollin' in the mud, 3.Get blood out of stone, 4.Traveling medicine show, 5.Lay it out on me, 6.Sugarpill kiss, 7.Auditors of reality, 8.Shout at the mountains, 9.Coccinellidae, 10.Get along

Ocjena (1-10): 5
Web: http://breakdownrocknroll.bandcamp.com/

D.O.O. - Demo (d.i.y., 2015)

Jedan pravi istinski demonstracijski materijal s kompletnim sadržajem pristigao je od friške hrvatske supergrupe, te mada se koliko god činilo da ih je nezahvalno trpati u ovu kategoriju demo/d.i.y. izvođača, oni to po svemu jesu. Prije svega zato jer je materijal nezavršen, nemaju dovoljno snimljenih pjesama mada imaju dostatnu količinu na repertoaru, a i zato jer je ovaj pravi pravcati bootleg kombinacija studijskih audio snimaka, te video spotova i live svirke snimljene pomoću digitalca i mobitela. Ukupni opseg iznosi skoro 700 Mb (ima i podosta fotosa), a možda će ovakav kad-tad postati istinskim raritetom jer za sada ekipa uopće ne razmišlja o njegovom fizičkom formatu s obzirom da se žustro pripremaju za pravo izdanje.

Oni su provjereni trojac, znalci zanata: bubnjar Ivica Dajak (Greaseballs, Zadruga, Fightin Fish), basist Darko Klarić (Dr.Martin & Drago Mlinarec, Greaseballs, Nikad Robom, Interzone) i gitarist Mario (Dr.Martin & Drago Mlinarec). Kad se sabere njihov dosadašnji rad koji je varirao od žanra do žanra, primjerice od rocka, rockabillyija, hard-rocka, post-punka i new-wavea, čovjek bi očekivao možda nekakvo 'peglanje' njihovog starog gradiva s kojime su se našli u jednoj zajedničkoj točki, no ništa od toga. Oni sviraju, malo bi to tko očekivao - surf-rock, ali ne onakav kakav nam s velikim uspjesima već skoro 2 decenije isporučuju The Bambi Molesters. Potrebno je navesti i značenje imena koje se u prvi mah čini preotrcano i ekonomski banalno uštogljeno u okvire kapitalističkog neoliberalizma kojeg ionako nitko ne voli. Ne, D.O.O. je kratica za Društvo s Ogromnom Ograničenošću, tj. vrlo blisko Lydonovoj sprdačini na isti način kad je nakon raspada Sex Pistols 1978. pokrenuo Public Image Limited iliti 'ograničeni javni image'. Elem, dekor Društva s Ogromnom Ograničenošću je prgavi prkos, no kako su momci odavno prošli adolescentske zajebancije, svoje prve bendove, loše svirke i loše snimke na audio-kasetama, pijanke, proživjeli mnogo lijepih i ružnih uspomena, pa sve one želje, nadanja i stremljenja za komercijalnim uspjehom koji im se povremeno desio, došli su u najoptimalnije godine kada se razmišlja samo o glazbi, čistom užitku za gušt i pokojoj lijepoj, a i zašto ne, konstruktivnoj riječi o njihovome radu. Inače, u svijetu show-biza ovakvi projekti su u principu redovito pokopani od kritike koja je uglavnom redovito razdvojena zajedno s fanovima. Šta će meni Glenn Hughes (ex-Deep Purple), Joe Bonamassa, Derek Sherinian (ex-Dream Theater) i Jason Bonham (sin pokojnog Gonze, bubnjara Led Zeppelin) sad svirati neke hard-rock/metal limunade u Black Country Communion? Zakk Wylde (ex-Ozzy Osbourne Band) stvarati neki Black Label Society? Corey Taylor (Slipknot) nakon ekstremnog nu-metala pjevati hard-rock šlagere u Stone Sour? A David Byrne poslije Talking Heads odlutati u world-music i pop? I bla, bla, bla. Takvih primjera ima na tisuće i nisu relevantni prikazi osobenosti, one autorske za koju se čovjek kao umjetnik, sam po sebi zalaže. Preglupo bi bilo da su svi kao Elton John, AC/DC ili Morrissey. Umjetnik neprestano traži nove izraze i u njemu samome je da se mijenja, izuzev ako nije poput U2 ili još gore, Prljavog Kazališta, Parnog Valjka ili Bregovića našao idealnu formulu s kojom redovito puni stadione makar mu zadnjih 10 albuma u kreativnom pogledu ne predstavlja ništa osobito izuzev zadovoljstvo manipulacijom masa.

U toj krajnoj točki koja razdvaja kičeraj i neukus od staloženog i svjesno pribranog s čvrstim nogama na zemlji stoji upravo ovaj malecki bendić koji je do sada odsvirao samo dva koncerta. Jedan u Malom pogonu Tvornice, a drugi na HGF-u 2015. u Zaboku, svakako poput svakog velikog umjetnika ne očekujući velike rezultate poput 4 Asa, ha-ha-ha.



Materijal je podijeljen na audio i video zapise, svi su odreda instrumentalnog karaktera i ispočetka kad se zavrti "Leo Fender susreće kawasaki ninje" pričini se kako ovaj trojac daleko više fura ležerni funk, no tek kad dođe laganija obrada The Gun Club "Mothers of earh" uočava se njihova daleko jasnija surf sklonost gdje je gitarist Mario odradio vrlo dobru rolu. Pjesme su im vrlo kratke, niti jedna nije dulja od 2 i pol minute (!), ne frcaju s energijom već s elegancijom ka melodijama, a osobite su "Sidro u parku" i "Ta da da da da da" u svojstvu kompleksnije strukture gdje nije samo osnovica surf, već i razgradnja na sitnije komadiće. A svima znana "Wipeout", daleko najpopularnija u izvedbi Animala, bubnjara iz The Muppet Show je urađena koncizno zahtjevno i aranžmanski primamljivo, vrlo elastično s mogućnošću da se tu još nešto fikcijski jače učini.

Video zapisi su uglavnom nekoherentno napravljeni tek za informativne prikaze na youtube, na nekim lošijim kompjuterima ih se čak niti ne može pogledati jer su u različitim formatima (avi., mpeg, mp4) i nisu konvertirani u jedan standard što zna izazvati poteškoće. Neki su zgodno izvučeni iz kadrova starih filmova 40-ih i 50-ih (svakako će te prepoznati o kojim filmskim klasicima je riječ), neki su kompjuterska igra poput stare tehnologije prvih LSD filmova kasnih 60-ih, a odlična je animacija "Wipeout" s uzorcima Noir Film festivala 2014. D.O.O. se za sada ne snalaze najbolje u video prezentaciji svoje glazbe, no ima tu i jedan drugi segment- živi video zapis iz Hard Placea tek jedva 20-tak minuta, doduše snimljen na mobitel sa solidnim zvukom gdje se najbolje vidi kreativna snaga benda osobito u obradi Blondie "Atomic" i pjesmi Interzone "Jurij Gagarin" prije koje basist Darko kaže 'mi smo jedan od rijetkih instrumentalnih politički angažiranih bendova'. E, pa što to točno znači?

Ne treba im tekst i stav, imaju ga već dovoljno jako izraženog s imenom benda, a i izborom nekolicine obrada koje su u datom trenutku imale jaku moć revolta. Bespotrebno bi sad bilo navoditi njihova značenja i uloge, karakterno su napravile mnogo na intuiciji da rock mijenja svijet, dovoljno je samo pogledati funkciju "Wipeout" koja se manje-više pretvorila u nevino šegačenje i fučkanje melodije na mobitelu o kojoj današnji mladi klateži nemaju pojma. Društvo s Ogromnom Ograničenošću nije nikakav pop-rock projekt s ciljem da se dodvori publici The Bambi Molesters (ili The Shadows koje danas skoro pa više nitko ni ne spominje), to je izraz rockera koji su prošli štošta i znaju puno više nego što to nekom neupućenome u prvi mah izgleda. Kad se promotri ovaj poprilično dugačak sadržaj za ovakvo bootleg izdanje, hvata 'od prve' upravo zbog svojeg stava koji je iznad politike.

Naslovi (audio): 1.Leo Fender susreće kawasaki ninje, 2.Mothers of earth (Gun Club), 3.Sidro u parku, 4.Ta da da da da, 5.Wipeout

Naslovi (video): 1.Leo Fender susreće kawasaki ninje, 2.Mother of earth, 3.Predzadnji atomic surf, 4.Wipeout + 5.Jurij Gararin, 6.Sleep walk

Ocjena (1-10): 7
Web: https://www.facebook.com/pages/DOO/407620999322196?fref=ts

MUERTO RICO - Worst Coast (d.i.y., 2015)

Prvi demo rad ovih Beograđana je bio fenomenalan, a ovaj drugi je još bolji. Kako bi se to reklo kilo/mega/giga-fenomenalan? Ni s nekom idealnom produkcijom mi nisu mogli proći ispod radara kao nezanimljiv bend. Važne su pjesme u kojima uživaš ili si inertan na njih. Danas se gro alter populacije fura na Repetitor, ok. Sve su to Električni Orgazam odsvirali na svoja prva dva čuvena albuma. Tko ih nije slušao, ponavlja 8. razred osnovne škole, a među gomilom bi se našlo ponavljača, o-ho-ho. Na terabajte. Ima i onih što sviraju u punk bendovima pa ne znaju za Public Image Ltd., a neki dan mi kolega kaže da ima takvih bezveznjaka koji se pitaju gdje rastu kiseli krastavci. Ama baš ništa čudno. U Kiseliji Krastavoj, državi na Marsu koju čini stanovništvo Selena, došljaka s Mjeseca, potomaka otpadnika sa Zemlje.

Nije niti čudo što su Muerto Rico svoj novi rad nazvali 'najgora obala'. Ima svakojakog šljama što se skriva iza raznih paravana kičeraja, neukusa i blještavila, pa makar se bend metaforički po naslovima imaginarno i duhovno stacionira negdje u lijepe i egzotične krajeve Kariba i srednje Amerike, ostaje tjelesno vezan uz ovu našu dragu vukojebinu od rodne grude koju skrnavi svatko malo kako mu se god prohtije. Samplirani govorni uvodnik 'dakle, rezime: pravde ima samo u filmovima, životu happy enda, ja se nadam da ćemo se još jednom sresti, ja sam vaša budućnost' s mračnim bas tonovima kao da su izvučeni iz violončela i fijukom vjetra, te prvim disonantnim doom taktovima ne predskazujući nikakvu svijetlu budućnost ili obećanu zemlju meda i mlijeka. "Stay classy/ San Juan" izranja iz tog životnog beznađa u opaku posthardcore brzaču s gotovo rastrganim vokalistom na rubu očajnog plača i taj vokalni obrazac drži tijekom cijelog ovog vrlo kratkog materijala od 'samo' 14 i pol minuta. Kažem kratkog? Pa prvi "Demo" im je iznosio upola manje njišući odskok za nove poduhvate i nove frustracije prožete kontemplacijom emocija, smrću, opasnostima i nezadovoljstvima. Svakojake gorčine je ovdje utkano u turobnu liriku sa spojem mračnog zvuka ambijentalne staccato gitare, najžešćih riffova, urnebesnih tempova i sjajnom atmosferičnom kordinacijom u produkciji profilanom kompaktnom razdvojenošću gdje svaki od 4 elementa dolazi do svojeg izražaja. Kompleksni glazbeni materijal je bend malčice pogurao u svoju korist dramatizacijom završne "Go Lioness", a naboje math-rock/hardcore baruta iskrcao u "Death by Fabio" i najkraćoj "Kevin Babin" ne stremeći isključivo samo ka brutalnijem galopu, već i cjelovitoj konfiguraciji iskoristivši nevjerojatno malo vremenskog prostora od samo 2 minute i 16 sekundi kao da su radili mini simfoniju.

Sjajno djelo sa suvremenim underground pristupom. Eh, da smo ono što nismo, ovaj bend bi već sad nakon samo dva d.i.y. izdanja bio prepoznat kao budućnost alternativne scene. Ovako, za sada su samo stvarnost koja mnogima prolazi ispod dosega najbližeg repetitora.

Naslovi: 1.Stay classy/ San Juan, 2.Death by Fabio, 3.Kevin Babin, 4.Go Lioness

Ocjena (1-10): 10
Web: https://www.facebook.com/pages/Muerto-Rico/481999395268977

Diskografija:
Demo (2014)
Worst Coast (2015)

OTROVNA KRISTINA - Otrovna Kristina (d.i.y., 2015)

Zagrebački retro rockeri se nisu predstavili svojim imenima, ali se može naslutiti da su imali mnogo sviračkog iskustva. Za sada se drže pod velom misterije, no ubrzo će biti otkriveno tko čini ovaj bend sa šmekom starog hard-rocka poput Smak, Cream, Led Zeppelin i Black Sabbath.



Album je vrlo dobre produkcijske, a još bolje sviračke kakvoće: 10 raznolikih pjesama najavio je prvi video "Pita" s otvorenim seksističkim, tipično mačoidnim gardom uobičajenim za žanr. U pjesmi su napravili mali otklon kombinirajući s funkom pokazujući i određene konotacije ka progressive metodi koje se kroz album tu i tamo uočavaju u aranžmanskim zahvatima, no sve su kompresirane u optimalne okvire do maksimalno 4 minute trajanja. Snažno tretirane distorzije isprepletenih riffova s blueserskim šmekom Jimmy Pagea kad je stvarao poligon za budući hard/heavy jezde kroz "Vrata moći", "Sa svima si bila", "Zmija" i "Viking". "Demon" je čvrsta galopirajuća rokačina, "Došao sam da ostanem" i "Ljubav je bol" su tromiji hard-blues koji ništa mnogo ne bježi od sludge/stoner/doom relacija isklesanih na Black Sabbath, a turobna balada "Poljubi me u treće oko" referira se nešto poput skraćenog pandama Zeppelinovog "Dazed and confused". Pohitali su da ostvare i drugi video za najkraću pjesmu "Igram da zaboravim" od samo 2.19 (!), ali to im se doima najtananijim komadom na cijelom materijalu. Prejednostavan je i klišejiziran. Čini se da ima samo funkciju instant hita koji je spram drugih daleko adekvatnijih performansa u ozbiljnoj šansi da se vrlo brzo zaboravi.


Lirika i vokali su točno napenaleni na vječiti odnos muškarca i žene, elem heteroseksualne veze gdje uvijek netko nešto poremeti na račun drugoga stvarajući paranoje, žučne rasprave, svađe, teška psihička stanja, depresije i patnje koje su vrlo sočnim rockerskim rječnikom bez vulgarizama i nekih abnomalno stupidnih perverzija prodefilirane stihovima. Nije da ovakvih albuma već nismo mnogo ranije imali prilike čuti na stotine, ali već dulje vrijeme se ovakav, barem u Hrvatskoj nije pojavio i kao takav vrijedi svoje funkcionalnosti povratka na prisjećanje starih temeljnih odrednica prije najezde metala. Odlično urađeno, nema šta da se prigovara.

Naslovi: 1.Vrata moći, 2.Sa svima si bila, 3.Demon, 4.Došao sam da ostanem, 5.Poljubi me u treće oko, 6.Pita, 7.Zmija, 8.Igram da te zaboravim, 9.Ljubav je bol, 10.Viking

Ocjena (1-10): 8
Web: www.facebook.com/OtrovnaKristina/timeline

TRANSFER BLAMA - Inkubator zvuka (d.i.y., 2015)

Teško se oteti dojmu da u Hrvatskoj nije bilo ne samo punkom, rockom, gothicom, metalom, alternativom, noiseom, grungeom, industrialom, hip-hopom, elektronikom, technom opaljenog ili sasvim drugačije (ne)opredjeljenog žanrovskog slušateljstva koji na prvi album Hladnog Piva "Džinovski" objavljenog u ranu 1993., još uvijek ratnu godinu nije otkačio na "Bube švabe", "Trening za umiranje" ili "Für immer punk". Taj album i te pjesme su tada značile mnogo više od Tuđmanovih povijesno-političkih proračunatih blebetanja na TV koje nitko od širokog spektra rockera nije shvaćao ozbiljno. Utkale su se pjesme više od njegovih govora i Hladno Pivo je postalo u samo par mjeseci velika atrakcija koju su pjevušile i domačice poput matere moje tadašnje djevojke. I oni što nikad nisu znali za punk, a na rock su obraćali pažnju isto kao i na zgaženog psa ili mačku na cesti, sricali su Hladno Pivo i njihove duhovite zajebancije. Doduše, iritirala ih je prežestoka glazba koja nije bila flegmatičnog okusa poput Psihomodo Popa, ali kad su vidjeli i čuli da im djeca slušaju i gledaju neke MTV spotove Nirvane, Metallice i 'vrag te pitaj šta-ti-li-ga-ja-znam-kakvih' luđaka, Hladno Pivo je u trenu postalo općeprihvaćen bend.

Vrlo sličan žargon duva i požarevački bend zgodnog naziva Transfer Blama. Osnovani su 2012. kao trojac i odmah su krenuli s autorskim materijalom. Prva stvar im je bila "Milka Canić" o istoimenoj celebrity s RTS u posve jednostavnom punk-rock maniru s melodičnim akordima, kratkom solažom i vrlo simpatičnim urlikajućim pratećim vokalima Stefana Milenkovića - Bagzyija (solo gitara) i Aleksandra Mirkovića - Pijuka (bas) koji bodre upečatljiv i čist glas melodičnog frontmena Nikole Simonovića - Sajmona uz ritmičko čvrsto lupanje bubnjara Marka Markovića - Mare-a i ritam gitaru Rajka Rajkovića - Rajkule. Potom su snimili prvi demo u studiju Tune Vežbaona, odradili dosta svirki i napravili gomilu pjesama, te koncem 2013. odlučili da počnu snimati kompletan album. Radili su ga u Smederevu (studio Paradox) s producentom Srđanom Brankovićem gdje su i snimili spot za pjesmu "Voz", ubjedljiv hit o vozu za sreću što para brzinom poput D-Beat punka švedskih Disfear.



Materijal je vrlo kratak, ali sladak i udara na prvu s okusom kalifornijskog punka, naravno tekstovi su na srpskom, nemaju angažiranu potku, već onu satirično-zabavnu i emotivnu poput KUD Idijota ili ranog Hladnog Piva, a upravo takav tipičan primjer je čudno nazvana "P.K.Ž.T.D.V." s akustičnim baladičnim uvodom, refrenom 'pričaj mi o ljubavi' i s veoma senzibilnim stihom 'i šapat je reč'. Što bi ta kratica značila, nisam odgonetnuo. "Mare" je najkraća (samo 1.32), ali je najzabavnija, ne samo zbog urnebesnog hardcore/punka, već i samoironije njihovog bubnjara koji je kontekstualiziran kao momak što voli otići u kafanu na cajke, kvalitetno i dobro se nacirkati (nacugati), usput dobiti koju masnicu pod oko, sluša narodnjake, ali on je tu u bendu i svira punk, ha-ha-ha...

Ali hitčina koja bi im mogla zacementirati budućnost poput velebnih "Buba švaba" je lirski vrlo, vrlo bliska "Letnji hit (muva)", veoma komična pjesma o problemu ljetnjih vrućina i muha koje lete na sve strane. Zabavno i otkačeno za crknut od smijeha!!! Tu je još nešto kompleksnija "Sve što znam" u kojoj bas plete izrazito nabrušena staccata, riffovi su Overflowski, a tekst je jedini blago uronjen u angažirani stav ('pljuni po istini'), te ništa manje moćna "New age ljubav" o LGBT relaciji, točnije gay populaciji.

Bend kaže da nisu htjeli tu nabacati još neke pjesme samo da popune prostor, već samo da uvrste one najbolje kako bi se albumčić od 17 i pol minuta mogao slušati kompletno od početka do kraja. Jako fer i pošteno, a ovih 7 stvari uvjerljivo udara baš upravo poput debija Hladnog Piva. Da, to je to. Hitovi za pamćenje. Uzmite ovaj rad, ne okljevajte, razgaliti će vas, nabaciti osmijeh i veselje u ovaj maksimalno poremećeni dijapazon životne turobnosti balkanske kaljuže i barem vas na četvrt sata duhovito razvedriti mnogo bolje nego da mjesecima i godinama čekate europske uspješne utakmice Dinama, Partizana, Zvezde i Hajduka.

"Inkubator zvuka" je materijal s kojime si Transfer Blama utire debeli zalog za sve simpatije i nadajmo se, uspješnu karijeru s kojom bi vrlo brzo mogli puniti svaki klub u regionu. Može se u fizičkom izdanju nabaviti preko njihove FB stranice. Vrijeme je da malo ozarite dušu, srca i lice. Bravo Požarevčani!

Naslovi: 1.Voz, 2.P.K.Ž.T.D.V., 3.Mare, 4.Letnji hit (muva), 5.Sve što znam, 6.New age ljubav, 7.Milka Canić

Ocjena (1-10): 8
Web: www.facebook.com/TransferBlama

Diskografija:
Demo (2012)
Inkubator zvuka (2015)

WASTELAND - Slava palim ratnicima (d.i.y., 2015)

Evo još jednog klasičnog demo materijala koji je zbog opskurnosti snimateljskih uvjeta lišen efekta bubnjeva i zamjenjen ritam mašinom, no demonstrira uvjerljiv poduhvat. U nekim segmentima puno bolji i od studijski naštimanih i ukrašenih radova.

Bend je počeo još 2005. u Belom Manastiru kao oneman projekt, a danas ga čini šestorka Morgoth (vokal), Gothmog (bubnjevi), Lurtz (klavijature), Wardog (bas), te Executor i Defiler (gitare). Već po samim njihovim imenima dade se naslutiti da sviraju black metal, a na ovome izdanju iznenađuju prvenstveno po tome što su im tekstovi na hrvatskom jeziku. Šmek zvuka čine uobičajeni niski štimovi s vrlo kratkim disonantama, legata, ali i obilje melodičnosti što se od gitarskih staccata zajedno s klavijaturama i vrlo dobro iskorištenom harmoničnošću pletu u epske razmjere. Imaju originalnosti u tome s folk duhom i nisu prikrpani žanru radi čistog prangijanja blastbeatova koji vjerojatno uživo zvuče sasvim drugačije.

Pokušavao sam razabrati arijski otpjevane opako mračne screamo intonacije, no nisu baš najčistije, ali uglavnom se poanta lirike svodi na ratovanja, frustriranu anksioznost, nervozu, mržnju, mračne sile i prirodne krajolike. Vidi se da su materijal snimali u različitim intervalima pokušavajući uskladiti ritam mašinu u prva 2-3 komada gdje im je to dosta šepavo ispalo kao nabijanje po nekim kutijama ili plastici (instrumental "Oluja", te pjevane "Slava palim ratnicima" i "Krvava rijeka"), ali od vrlo brze "Apokalipsa", jedine bez izrazitije funkcije klavijatura, stvari se odvijaju puno bolje. Ritam je solidno dizajniran, djeluje poput ranog industriala i ako ga Gothmog umije ovako interpretirati na živim bubnjevima, onda je to pun pogodak. "Gnijev crnog božanstva" je najkompleksnija glazbena gradacija što počinje skoro istim akordima nalik na himnu 'Junajted rakija, junajted pivo, junajted pizza, junajted, junajted!' KUD Idijota i razvija se u strukturno harmoničnom smjeru, a hitčinom se izdvaja žestoka "Zvijer" gdje je ubačen i jedan kraći atmosferičan interval. Najtromija je završna obrada Absurd "Gates of heaven", jedina na engleskom čija završnica je okončana prebrzo. Očekivalo bi se nakon toga barem neki kratki instrumentalni 'outro'...

Kako god, ekipa ima smisla i talenta za kompaktnu svirku, potrudili su se barem 'žice' i 'tipkovnice' uskladiti u razgovjetne sfere, imaju vrlo dobar stil pun energije, te ih valja provjeriti uživo s bubnjarem i nadati se da ih neće smandrljati gluhi tehničar kome black metal stvara averziju. Jako dobar i vrlo originalan materijal od nepunih 30 minuta. Može proći.

Naslovi: 1.Oluja, 2.Slava palim ratnicima, 3.Krvava rijeka, 4.Apokalipsa, 5.Poganski hram, 6.Gnijev crnog božanstva, 7.Zvijer, 8.Gates of heaven (Absurd cover)

Ocjena (1-10): 7
Web: www.facebook.com/wasteland/timeline

horvi // 06/11/2015

> vidi sve fotke // see all photos