DREAD - Tenth Circle (d.i.y., 2015) Zagrebački friški death metal bend osnovan 2013. po prvi puta se pojavljuje sa snimcima nastalim u studiju Inciter u Brezju, a s obzirom da se radi o vrlo mladim dečkima punim snage i dokazivanja, ovo im je 'pakleno krštenje' skidanja junfera i to odmah, ni pet-ni šest, već s desetim krugom Danteovog 'Pakla' koji nikad nije napisan. Samo maštan.

E, sad, da li ste čitali "Božansku komediju"? Nekad je bila obavezna u srednjoj školi, barem, kad sam ja polazio zajedno s "Ilijadom" i "Odisejom", a na tim djelima su mnogi imali preteške muke klasične antičke književnosti koja je i dalje ostala ultimativnim simbolom tragedije i dramatike. No, dečki nisu toliko duboko zagrezli u Dantea i tumačenja krugova pakla, stadija i inih metamorfoza. Oni su Fran Kocijan (vokal), Filip Bartoluci (bubnjevi), Tomislav Kos (bas), te Adam Ivanković i Danijel Pirc (gitare) i u ove svoje 4 pjesme od 16 minuta materijala bave se površnom etikom žanra pokušavajući zagrepsti po nedokučivim tabuima, dogmama, mistikama i nerazriješenim fantazmagoričnim tajnama ljudske civilizacije. Za tako nešto je potrebno uistinu duboko analizirati i kopati, boriti se s predrasudama, mitologijom, religijom, etikom, filozofijom, metafizikom i umjetnošću. Za sada je bolje da to ostave po strani.

Ok, više samo simbolički se dodiruju Boga, nebesa i pakla, ali i to je u skladu s načelima žanra s obzirom da se u to razumiju otprilike isto kao i neki naši filmski hrvatski pokušaji za realiziranje horror ili western filmova. Glazba im je čisto solidna kompaktna jednosmjerna svirka koja čak s bazičnim deathom i nema mnogo bliskosti: premlaka je, u prve dvije pjesme "Bleeding saint" i "Birth sin fire" nema blastbeatova, tempovi su umjereni poput razblažene Metallice iz 90-ih koja, pak s deathom i nije imala nikakvih dodirnih točaka, te sve ovo više nalikuje thrashu križanim s NWOTBHM, a jedina poveznica koja ih donekle približava željenom žanru je vokal, koji opet ima mnogo boljki. Pritajen je, uplašen da zagrowla iz stomaka i da 'prokrvari' grlo, čini se da više šapuće u pokušajima opakih vrištanja, onako, kao da odete negdje na osamu u kojoj ste sigurni da vas nitko ne čuje, pa improvizirate režanja i vriskove, no ipak se desi jedan zgodan moment u posljednjoj pjesmi "Bloodstorm" s galopirajućim tempom i nešto uvjerljivijim vokalom.

Za sada ništa opako, a niti ozbiljno. Kad se uzbudi kardiogram zbog hereze i stilskog nadmetanja s takmacima kao što je primjerice pulska Infernal Tenebra, e, onda će to biti sasvim druga priča. Momci će odrasti, a ako nastave rapidno poboljšavati svirku, detaljizirati tematiku i proučavati žanr, otkriti će svoje mogućnosti koje su u ovom slučaju manje od ambicija.

Naslovi: 1.Bleeding saint, 2.Birth sin fire, 3.Distorsion, 4.Bloodstorm

Ocjena (1-10): 5
Web: dread @ facebook

INDIV.DUAL - Indiv.dual Teambuilding (d.i.y., 2015) Od prošlog, do sada najoriginalnijeg albuma "Indiv.dual goes Clubbing", Siniša Kolarić je prekinuo četverogodišnju tradiciju potrage za stilskim izrazom i očito krenuo u jasnije avanture. Omoti i nazivi albuma mu se više ne repetiraju, odnosno za svaki naredni će imati poseban ovitak, a možebitno i konstruktivnu priču.

Ova je smještena u metaforički prostor realnog teambuildinga, točnije zajedničkog treninga i kozmičko-metafizičkog putovanja po mašti isprepletenog uzajamnom fabulom o čistom radu, neželjenim poteškoćama i preprekama u njemu, te alegorijama na svemirske dogodovštine poput neke kapsule s ljudskom posadom. U njegovom slučaju s obzirom na instrumentalnu prirodu materijala nebitna je točna lokacija radnje jer njegov art-design sve više pokazuje psihički doživljaj realnog i fizikalnog poput primjerice Kraftwerk nakon čuvenih albuma "Autobahn" i "Radio Activity". Sve više putuje imaginacijama stvarnih koordinata ne zapostavljajući i adekvatan smisao za humor i perceptivni doživljaj intuitivnog, onog unutarnjeg svijeta s kojime vrlo bogato kreira fabulu neprestano lebdivši u zrakopraznom prostoru visoko iznad zemlje kao da se nalazi u nekoj svemirskoj misiji.

S mnogo elemenata spomenutih Kraftwerk i analognog, onog prirodnog rada 'drive' melodija na klavijaturama s izabranim prozračnim bojama, te plesnim ritmovima, njegova 'space oddity' 21. stoljeća se nadovezuje ambijentalnim pasažima na djela poput Kubrickove "Odiseje u svemiru" ili vrlo sličnog filma "Moon" (2009) sa Sam Rockwellom i Kevin Spaceyom otvarajući put za avanturističke seanse s prve tri najdojmljivije kompozicije "Satori", "Martial" i "Polaris". Razvezujući fabulu na detalje o pronalascima mogućeg života i sastavljanju kockica o razvoju, te stručnog rizika ovakve misije u tri centralne teme "Some puzzling developments", "Aid for renegade" i "Occupational hazard", autor vrlo lukavo iskustva iz stvarnog teambuildinga doslovce lansira kroz SF space-storiju začinjenu pitoresknim dosjetkama "Disconaut" i "Kosmische". Naposljetku, proces je dosegnuvši svoj fokus u pretposljednjoj "Radiant" stavljen u poziciju da možda sve ovo nije bila samo neka iluzija - "Mirage".

Zanimljivo, dojmljivo i ponovno sjajno urađeno.

Naslovi: 1.Satori, 2.Martial, 3.Polaris, 4.Some puzzling developments, 5.Aid for renegade, 6.Occupational hazard, 7.Disconaut, 8.Kosmische, 9.Radiant, 10.Mirage

Ocjena (1-10): 10
Web: @ soundcloud.com

Diskografija:
Indiv.dual (2010)
Indiv.dual 2 (2011)
Indiv.dual 3 (2012)
Indiv.dual 4 (2014)
Indiv.dual goes Clubbing (2014)
Indiv.dual Teambuilding (2015)

VLATKO KLARIĆ - Gitaristički koncepti (d.i.y., 2015) Sad će mnogima čudno djelovati da se ovdje radi o jednom genijalcu na gitari koji ima već 7 izdanja, a mi ga po prvi put spominjemo u recenzijskom kontekstu. Vlatko Klarić (rođen 19.VIII 1968.) je još tokom 80-ih i ranih 90-ih drugovao sa svojim susjedom Icom Košavićem alias Razorblade Jr-om s kojime je svirao upravo na poziciji gitare u bendu Prsten (Ico je bio, zamislite, samo bubnjar!) koji se kao i svi tadašnji Icovi bendovi manje-više zgasio nakon odlaska u Amsterdam 1994. Prsten je bio rock trojac s tekstovima na hrvatskom koje je vrlo strasno pjevao Vlatko, a iza sebe su ostavili dva izdanja - živi snimak koncerta "Uživo u Podravcu" 1993., prvotno samo kao audio kaseta, a kasnije i cd, te "Žena s mačem", 'posthumno' objavljena zbirka demo snimaka tek 1998. I tad je Vlatko krenuo u solo karijeru nanizavši kroz naredne 3 godine četiri sjajna solistička rada s kojima je apsolutno izašao van okvira rocka i uputio se u avangardu i instrumentalističko istraživanje zvuka koristeći samo električnu gitaru i sitnu pripomoć distorzije. Njegove slobodne forme izražavanja su bile nesputane s bilo kakvim trendovskim i žanrovskim standardima, najkraće rečeno, izražavao se u free-music obliku s jasnim metaforičkim art insinuacijama, nešto rijeđe i u jazzy i psihodeličnoj kreaciji, no kako god, po svemu je odstupao od kurentne gitarske ostavštine 20. stoljeća. Uistinu je teško opisati ili s nečime usporediti ta njegova sjanja 4 solo izdanja koja odreda imam i znam o čemu pričam. Možda tek s avangardnom školom New Yorka 70-ih i 80-ih, te electro-acoustic eksperimentima John Cagea, Karl Heinz Stockhausena i ekipe iz 50-ih i 60-ih. A kako su stvari tekle vrlo fino i kreativno, no, dakako i apsolutno nekomercijalno i nezapaženo, barem u onom obliku da bi na koncertima kao instrumentalni solist mogao okupiti više od šačice posmatrača i slušatelja koji istom mjerom prate demo bendove, slobodno se kaže nezainteresirano prodajući zjake, tako je on unatoč velikom talentu i odličnim materijalima odlučio objesiti gitaru o klin, taman 2001/2 kad je internet počeo postajati velikim medijem upravo za ovakvo underground stvarateljstvo. Bavio se svojim privatnim životom i porodicom, a budući da ga poznajem još od 1993. kad je nastupao u mom nekadašnjem klubu Podravac u Virju, a mnogo kasnije i u đurđevačkom Italicu, vijest da se ponovno uhvatio gitare ošinula me poput poziva neke stare ljubavnice na ponovni susret. Da mi ima nešto novo za reći i pokazati.

Danas je Vlatko za razliku od onog mlađahnog crnokoso-kovrdžavog i vrištavog rockera s brkovima i naočalama gospodin u zrelim godinama. Obrijane glave, bez brkova, vitalno dobrog stasa i naravno s naočalama revalorizirano osvježeni primjerak unikata, one posebne sorte umjetnika koji istovremeno gaje i vizualni image i glazbeni stil. Česta je uzrečica da je recimo Robert Fripp (King Crimson) aseksualan tip rockera, pa i premda je uspio uhvatiti jednu od najotkačenijih i najzgodnijih frikuša post-punk/new-wavea Toyah Wilcock za suprugu, no snaga mu je oduvijek bila u gitarističkom izrazu kome se dive i rockeri i punkeri i metalci i klasičari i jazzeri i mnogi drugi. Uzmimo da se nije desilo to što se desilo, te da je Vlatko bio uporan kroz svih ovih proteklih 14 godina otkako nije bio javno aktivan, velika je vjerojatnost da bi danas, možda bez ikakve sumnje bio jedan od onih hrvatskih umjetnika koje je prvo prepoznao svijet, a tek onda naše selo. Jer, Vlatkov umjetnički specifikum je vrlo kompleksan: možda je prvo bolje za one koji ga apsolutno ne znaju da se potrude pronaći i poslušati njegove stare radove, a tek onda ovaj povratnički. Ako se starta s pozicija ovog relativno kratkog albumčića od 17 i pol minuta, dojam bi mogao biti pogrešan. Onakav 'da ovaj gitarist uopće ne zna svirati'. Ajo-joj. Takve greške znaju učiniti daleko eminentniji kritičari od mene i to potpuno razumijem.

Naprotiv, Vlatko je kroz karijeru prošao rock formate (prije svega noise, hardcore i r'n'r), riffove, solaže, improvizacije i eksperimente, te se nakon ovog novog preporoda našao u svojoj istinskoj domeni o kojoj je razmišljao još od onog trenutka kada je počeo komponirati svoje prve kompozicije s Icom na 16. i 17. katu nebodera u Sigetu (znate li uopće odakle je potekla ideja o noise-rocku u Hrvatskoj? Odavde.). Jedan je slušao Queen i Zvijezde, a drugi The Jesus Lizard i Scratch Acid. Dva frenda od malih nogu osnivaju r'n'r bend i sviraju zajedno, ali gledišta su im različita: prvi je vrlo sentimentalan i glam orijentiran, a drugi je 'jebeni' punker i totalni alternativac, obojica su gradski marginalci, ali veliki inovatori u glavi s tezama 'ništa što je već rečeno ne smije biti iskorišteno, ostavimo uzore u svojim sobama, idemo raditi svoju mjuzu bez obzira hoće li se kome sviđati'. Najkompaktibilniji i najkreativniji pristup umjetnosti. Biti drugačiji kao klinac, ne biti kao ništa što znaš, biti nešto drugo i u tome pronaći sebe. Vlatko se u tome puno bolje kreativno pronašao od Ice mada je Ico značajna ličnost koju svi poštuju. Koja je razlika između ranog Električnog Orgazma koji je recimo Ico ili Šarlo Akrobate koji je Vlatko? Pa i nije velika. I jedni i drugi su znali raditi de-kompozicijske strukture, a to je najfiktivnije u ovome kontekstu. Ico je mnogo toga prošao i proživio da bi bio to što jest, a Vlatko se povukao shvativši da na svojim vrlo zahtjevnim glazbenim parametrima ne može u gluhom svijetu dogurati daleko.

Razvoj umjetničke slobode je ovisan o talentu i radu, no ovdje nisu nikakve striktne tehničko-matematičke igre u opticaju mada se i one osjete poput nekih elemenata math/post-rocka. Ovih njegovih 5 instrumentalnih kompozicija zrače kao što sam naslov albuma kaže - konceptom, koji je vrlo često u posljednje doba degradirani pojam kod mladih rockera kojima je to preteška i prekompleksna forma bilo da se pomisli na Floyde, sympho/progressive-rock, Radiohead ili spomenute King Crimson. Ovdje se prikazuje vještina akorda, melodija i finoće kakvu Vlatko na prethodnim izdanjima s konca 20. i početka 21. stoljeća i nije osobito prakticirao uranjajući ponajprije u ambijentalnost, atmosferičnost i složene figure baratanja sa 6 žica ne odstupajući od osnovnih zakonitosti kompozicije izgrađene od glave do pete. Njegova velika vrsnost jest da sve svira u staccatu i tek rijetko potegne trzalicu preko svih žica, a kad ga se sluša, stiče se dojam da je uz njega još barem jedan gitarist, a povremeno i basist. Jel' sad jasnije o čemu i kako govori i svira Vlatko?

Usporedio bih ga s klaviristom na prepariranom klaviru. Avangardist koji pobija težnje klasične škole i klasičnih akorda, one uobičajene 'etide' vježbe za prste, brzinu, manipulaciju i općeniti dojam skladne ljepote. To otprve ne izbija iz ovog rada, čini se šablonski kad počne uvodna "Smeđe" naslikujući lagani impresionistički kolorit staccata u par akorda, no zato je najdulja "Dodir ogledala" uveden u duboki art s kompleksnom strukturom punom psihodelije i dvostrukog tremola (sam Vlatko kaže da nikad nije čuo nekog gitarista da svira taj stil), te s obiljem njegovog specifičnog eksperimentiranja - struganja po žicama, ali dakako sve u vrlo spretno posloženoj kreaciji oktava. Nešto kraća "Lutka" u vrlo intimističkoj atmosferi stalno mijenja slike s romantičnim akcentom oslobađajući tok taktova na harmoničnu razgradnju (vrlo slično je znao ponekad raditi Brian Eno na ambijentalnim albumima, doduše mahom na synth i klavijature), a kako album odmiče, pojavljuje se nadrealistički ozarena "Sunčeve kapljice" s ambijentalnim ugođajem nalik na znatno brži drone i s brojnim minijaturnim melodijicama kakve obično drone izvođači razvuku na pola sata, Vlatko ih sabija u samo 3 minute, odnosno, vratio se u ono doba kada drone i nije bio fiktivno prepoznat, još prije Throbbing Gristle, ali ova kompozicija nesumnjivo jest ta relacija bez obzira kako god je Vlatko osmislio. Zadnja "Zarivanje" u rječniku post-avangardista, post-modernista i neo-classical umjetnika se naziva rokačinom. Izrasla iz post-punka, ovdje u 3 odlične minute Vlatko kroji dinamiku nalik na Andy Gilla (Gang Of Four), ali se ne snalazi najspretnije na aranžmanskom planu. Adrenalin frca, no istovremeno i propada jer osjetno manjka ekstaza dramatičnosti, ona kakvu je znao kroz rokačine ispoljiti. Oni stari znalci iz ranih 90-ih će se sjetiti "Da li si ikada hodao sam".

Ustvari, ovo su sve vrlo kratke i bogate gitarske mini simfonije koje ne pale s melodijama i nekim osobito dojmljivim utiskom na prvo slušanje, međutim, ovo je iznimno snažna (pa čak i avangardna) glazba u kojoj konačno nema repeticija i pop šablona, ne nalikuje ama baš na ništa i totalno je izolirana, a to i jest Vlatko Klarić, umjetnik koji čak nema niti svoju web stranicu, otprilike isto poput mnogih avangardista i modernih klasičara. On za sve te avangardiste i nije čuo, te ga i nije briga za njih, ali je neosporno zanimljiv fenomen izoliranog glazbenika koji se sve ove godine držao po strani i odjednom eruptirao u ovako kompleksnom i dorađenom albumu. Vrlo je blizak Štefu, Milivoju Štefancu iz Koprivnice koji je, pa ne možeš vjerovati, 2014. rekao nakon fantastičnog albuma "Homage" da više neće snimati i svirati jer više nema smisla traćiti trud i ideje koje nitko ne sluša i prati. Vlatko je 2015. snimio svoj prvi album nakon ogromne pauze i tek rijetki će ga shvatiti kakav je maestro na žicama. Možda samo oni koji ga pamte od prije, a kaže da će nastaviti stvarati i komponirati. Uglavnom, jedan je od najkompletnijih i najkompetetnijih hrvatskih avangardnih gitarista koji se probudio iz 15-godišnjeg sna. Njegov stil nimalo nije 'pop' i nema veze s kurentim trendovima. On je taj koji stvara trend i stil.

Naslovi: 1.Smeđe, 2.Dodir ogledala, 3.Lutka, 4.Sunčeve kapljice, 5.Zarivanje

Ocjena (1-10): 9
Web:@ youtube

Diskografija:
PRSTEN - Uživo u Podravcu (1993)
PRSTEN - Žena s mačem (1998)
Vlatko Klarić u KSET-u, live (1998)
Samostvaranje (1999)
Hrvatska snaga (2001)
Slikanje glazbe (2001)
Gitaristički koncepti (2015)

K'O ZMAJ - Preko obzora (d.i.y., 2015)
Bez obzira što ovih 5 momaka iz Zagreba napisali o sebi u press materijalu i na bandcamp.com stranici ne treba uzeti za ozbiljno, između ostalog: punk rock alternative blues dark folk indie new wave novi val, te da se u slobodno vrijeme bave crnom magijom i razvijanjem umjetne inteligencije, a spojila ih je zajednička ljubav prema kanarincima. Djeluje zanimljivo samo za pročitati, međutim, oni se umiju vrlo dobro zajebavati stavivši se u poziciju daleko pronicljivijih i zahtjevnijih kreativaca. To je ustvari samo paravan, maska i finta za pridobivanje publike, ali stvar je znatno drugačija.

K'o Zmaj nimalo nije bezazlen bend, te nikako ne treba odustati nakon prvih par taktova uvodne pjesme "Godina majmuna" koja počinje letargičnim gitarskim staccatom kao da će isplivati Crvena jabuka & U2 jer je nastavak angažirani društveni punk s tekstovima na hrvatskom o neskladu novih i starih rock generacija. Onih koji ne znaju što je bilo 'ljeto ljubavi', duga kosa, Vijetnamski rat, protest i anarhija 1977., te njihovih roditelja koji se čude da im djeca 'samo briju da se opiju'. I slušaju Škoru i Thompsona. Tekst je manifestički pokazatelj današnje mladeži koja uistinu ništa ne razumije, osobito u socio-političkom i ne tako davnom povijesnom pogledu. Nekima, starcima poput mene, ovo se može učiniti vrlo smiješno, no K'o Zmaj upravo ovakovom retorikom mogu zagolicati one rođene nakon 1990., a to im je izgleda i cilj. Oni stariji će ih shvatiti bez problema, kao svoju šolju kave, čaše gemišta, omiljenog piva ili flaše ljute rakije.

Nego, kroz konglomerat punka i rocka s dva vodeća, ali i ne pretjerano moćna i uvjerljiva vokala (bliski su emo figurama kalifornijskog premekanog punka i Zabranjenog Pušenja), bend ima iznenađujuću osobinu koja je kod punk i new-wave izvođača s cjelokupne ex-Yu teritorije gotovo jedinstvena - sviraju kompleksan progressive s još jednim neočekivanim elementom - flautom koju svira Goran Lenac, jedan upravo od dvojice gitarista i pjevača. Time dobivaju štimung starih Jethro Tull, Genesis, pa i Drugog Načina u nekim intervalima skladajući zanimljivo uređene aranžmane pokazujući da demo bend uopće ne mora biti repetirajuće jednosmjeran. Oni su glazbeno izuzetno jaki i kreativno nadareni, očito su mnogo slušali od konca 60-ih naovamo, te nisu bend koji se našao samo u jednom fahu. Mnogo toga su ukalupili u svoje višeslojne pjesme "Armija lakog koraka", "Klinci s Ribnjaka" (o Bad Blue Boys navijaču), "Kosac" (s elementima premekanih Black Sabbath, ali ih ima - 'nemoj se čuditi kad te iznesu s nogama napred u pretijesnom lijesu'), a ponajbolji rezultat su dali u čistom prog-rocku "Uhoda" od 7 i pol minuta isprepletevši Pink Floyd, U2 i Radiohead s prgavo-emotivnim tekstom u kome se svatko može pronaći. Inače sve tekstove je napisao Ozren Jurić (vjerojatno glavni vokal) i može se osjetiti da ima visoku autorsku legitimnost ne oslanjajući se na glupe r'n'r fraze, a jedan od lirskih dometa upriličen je u neočekivanom funk-rocku "?" (doslovce upitnik ili pitanje) o fikciji dolaska vanzemaljaca na Zemlju - hoće li nas spasiti Masoni? Ozren kaže 'ne znam odgovor'.

E, pa to je već dovoljno jasno da Ozren i bend razmišljaju vrlo bistro, prosvjetljeno, osvješteno, a i duhovito, ponekad čak i prebanalno (tekst "Tsunami" je suviše zatvoren s pretjerano plikim rimama), no u kaši emocija koje ispoljavaju na ovome prvom radu su otprilike nemirni i samoživi onako kako je to bio Syd Barett s prvim Pink Floyd singlovima. Prilično nevino i pomalo šašavo, otkačeno, zabavno i veselo, ali ne i pretjerano bezbrižno. Oslanjaju se na etiku današnjice s eklektičkim glazbenim metamorfozama, te od njih može biti nešto uistinu obećavajuće. Puno veće i snažnije. Traže se i to je dobra strana, kao i odličan snimak, a uostalom, danas malo koji demo/d.i.y izvođač ima loš snimak. Mislio sam im dati vrlo visoku ocjenu, no malo su me 'spustili na zemlju' naslovnom "Preko obzora" koja zvuči kao spoj prvog Zabranjenog pušenja i letargičnih (novijih) Let 3, a to nikad nije bio moj omiljen teren. Bez obzira na ovu opasku, mišljenja sam da K'o Zmaj imaju jako dobar komercijalan, a nikako alternativan materijal, te da će, ako im se ukaže sreća, kroz izvjesno vrijeme puniti klubove, a jednog dana, samo barem na konto nekoliko odličnih pjesama s ovog albuma i znatno veće prostore.

Naslovi: 1.Godina majmuna, 2.Armija lakog koraka, 3.Klinci s Ribnjaka, 4.Nevjernička, 5.Kosac, 6.Uhoda, 7.?, 8.Tsunami, 9.Preko obzora

Ocjena (1-10): 7
Web: @ bandcamp.com/releases

LOS KOZMOS - Verzija 2 (d.i.y., 2015) Kutinski instrumentalni projekt Loz Kozmos, iznikao na pepelu punk benda Panj pravi je dokaz uspješnog kreativnog napretka. O njima smo ranije pisali pa neke stvari ne treba ponavljati izuzev da originalno jezgro tvore Marijan Pavličić - Krueger (bas) i Nikola Nikolić - Nik (gitara, udaraljke). Nakon prvog demo rada "Nikri projekt" (2013) postavu su proširili s jednom članicom Denny Kurtz koja sudjeluje na ovome novome zapisu kao druga basistica, ali kako su stvari tekle, napustila ih je zbog obiteljskih obaveza (prinova u porodici).

Friški materijal "Verzija 2" (na bandcamp.com se spominje samo naziv "EP") sadrži gotovo kompletan prvi demo (3 od 5 stvari), no u posve novim verzijama, te još 6 novih skladbi. Novina je da su se znatno konkretnije postarali oko ritmova različitih udaraljki (šuškalice, zvečke, djembe, činele, doboš, zvonce, čaše), pa neke kompozicije djeluju daleko rafiniranije, a sama igra na žicama je puno uigranija, melodičnija i usviranija, tako da ovaj rad od 35 minuta ima više nego pristojnih unplugged/amplificiranih aditiva s kojima bez problema mogu zasvirati u svakom klubu i u svakoj prilici. Odlika njihove glazbe je višesmjerna i žanrovski netipična kretajući se od klasične gitarske, preko elemenata folka, etna i world-musica, sve do jazza i natruha bluesa, rock-popa, a djelomično i post-hardcorea s kojime imaju bliskih poveznica čisto u konfiguracijskom pogledu kao otprilike i Fugazi koji su znali često raditi zagonetne eksperimentalne laganice, osobito na posljednja 3-4 albuma.

Ovaj materijal su dugo uvježbavali i pripremali što se osjeća u svakom trenutku s razrađenim linijama električne, akustične i bas gitare, te raznolikim tehnikama i kompleksnijim aranžmanima u kojima ne manjka ništa od glazbenih zakonitosti s posebnim naglaskom na melodičnost, harmoniju i ritmiku. Oni koji se sjećaju varaždinskog benda Eoni pronaći će ovdje vrlo sličnih jazzy/world-music/pop-rock elemenata, a općeniti dojam kojeg krasi materijal jest unikatnost, rafiniranost i tehnička uigranost detaljizirana u tančine. Također neodoljivu dodirnu točku čini i revalorizacija svirke nekoć velikog instrumentalnog hita "Green onions" Booker T. & The M.G.s. Svaka kompozicija jest zasebna, no u sklopu kompleta ima svoju funkciju prirodnog ambijenta o kome dovoljno kazuje i sam pogled na veoma lijep i prozračan ambijentalni omot. Čak se može primijetiti i ekološki koncept: pogleda li se malo bolje, nazire se panj (bivši bend) obrastao mahovinom iza kojeg sunčeve zrake obasjavaju vitku crnogoričnu šumu poput kompjuterskih barcodova s besprijekorno uravnoteženom fikcijom jednostavnosti.

Kao što je 'mladi luk' proslavio Booker T. Jonesa i njegov bend (The M.G.s = Memphis Group), vrlo lako bi se moglo dogoditi da i ovaj kutinski projekt bude prepoznat po specifičnosti bijega u ekološki osvještene relacije. Kutinu i petrokemiju ne treba smetnuti s uma, te zašto ovaj projekt traži riješenja u nezagađenoj prirodi i neiskvarenoj, vrlo senziblinoj zvučnoj igri koja pokazuje da se na 'žicama' (i mnogo manje na 'palicama') može još mnogo toga lijepog i finog za reći. Obratite li pažnju i na same naslove kompozicija, sve su one manje-više impresionirane prirodnim i neoskvrnutim staništima, a po slobodnoj volji, ovdje se pronađe i kompletan koncept priče o jednom sasvim običnom pikniku ili šetnji šumom gdje možete fučkati, pronaći gljive, popeti se na neko brdašce, možda sresti poneku životinjicu, a ako imate i mašte, karikirano govoreći i pana na fruli koji vam zasvira nešto jako lijepo, bezbrižno i opuštajuće. Veoma lijep i dotjeran instrumentalni albumčić za slušanje u svakoj prigodi. Ne može dosaditi.

Naslovi: 1.Skeleton (drndar), 2.Dačeva, 3.Fučkanje 1, 4.Gljiva 1, 5.Grinch, 6.Planinski korak 2, 7.Prva, 8.Sat i miš, 9.Šumski nurvo

Ocjena (1-10): 8
Web: @ bandcamp.com/releases

Diskografija:
PANJ - Čikovi i čepovi (2002)
PANJ - Pankeraja (2004)
PANJ - Hočus moćus (2008)
LOS KOZMOS - Nikri projekt (2013)
LOS KOZMOS - Verzija 2 (2015)

RAZNI IZVOĐAČI - Hronično neumorni, 2CD's (d.i.y., 2015) Iza ovog 'various artists' stoji ponovno jedan fantastičan projekt koji komercijalnoj industriji i društvenom klatežu poltrona doslovce pokazuje srednji prst. S razlogom, dakako angažiranim i osviještenim, ljudskim visokim kvocijentom inteligencije da se i s 'malog' aspekta može učiniti prilično mnogo. Možda je ova recenzija trebala da se nađe u solo fahu kao samostalni članak, no autor ovog ogromnog projekta nije žedan medijske krvi kad ionako svakodnevno godinama rozga po buđacima interneta, medija i spisateljstva ostavljajući zapažene tragove. Takoreći, kolega mi je po struci i interesnim sferama, te voli da ga se stavi tamo gdje i pripada, u ovome slučaju u neovisno, 'sam-svoj-majstor' izdavaštvo. On je srpski pjesnik, novinar i glazbeni kritičar, a do sada smo ga na ovim stranicama imali prilike upoznati kroz dvije recenzije, zbirci poezije "Na kori integralnog hleba i olovci" (http://www.terapija.net/literatura.asp?ID=11832) i kompilaciji "Vreme brutalnih dobronamernika" (2010) gdje je čak 17 hard/heavy bendova uglazbilo njegove stihove. Sjećate li se toga? (http://terapija.net/mjuzik.asp?ID=8332).

On uz to ima i još 3 zbirke poezije, te nije od onih hiperaktivnih stvaratelja što se trude doseći neke brojčane rekorde po kojima će biti zapamćeni. Sam za sebe ironično tvrdi da bi 'volio šakom i kapom deliti pametne savete', no u ovakvom 'jezovito usranom svetu', malo kome bi bili od koristi. Milan B.Popović je ovdje okupio nevjerojatan sabor istomišljenika, parlament, AVNOJ, ZAVNOH, VMRO, ako se itko uopće i sjeća što znače te kratice pokazavši da se na sasvim normalan ljudski način može zbratimiti manje-više cijela ex-Yu suita pod jednu zastavu - borbu protiv mrskog neprijatelja. Ona odavno više nije jugoslavenska, ali je slavenska, naša, općenita priča o ništavilu prevare u kojoj živimo nakon 1991. Može si neki sjebani ustaša, balista, muđahedin, četnik, belogardejac, nacionalist bilo koje vrste s ovih prostora misliti da je Milan bezazleni faktor na čiji rad pažnju obraća beznadežno malen postotak stanovništva. Ako 50 ili 100 ljudi nešto razmišljaju, to nije sporno, pa niti ako 1000 ljudi imaju svoj zajednički stav. Možda se tek nakon 10.000 nezadovoljnih političar upita 'pa dođavola, nešto nije u redu' kad skandiraju na stadionu ili na uličnim prosvjedima 'pederu, lopove, mafija, vratite nam pare, nabijemo vas na kolac...'

Milan je enormno kreativan poeta i književnik, te umno jak čovjek ove naše obespravljene generacije. Nisam ga imao prilike upoznati, ali sam uživao u njegova dva ranija djela koja mi je osobno poslao. Da sam čekao nekog sa strane koji bi mi ukazao na njegov talent, vjerojatno nikad ne bih niti saznao za njega s obzirom da je ovaj život na početku 21. vijeka sastavljen i režiran tako da nam je bliski susjed potpuni stranac, a onaj iz Kine, Tajvana, Tajlanda, Koreje bliski prijatelj s kojime uspostavljamo bilateralne odnose. Pokazuje se sve točnijom ona stara izrabljivačka floskula o trulom kapitalizmu, imperijalizmu i kolonijalizmu, vrlo uočljiva na omotu debi albuma Gang Of Four "Entertainment!" (1979): 'bijelac pruža ruku indijancu/ indijanac se smiješi, misli da mu je bjelčina frend/ bijelac razmišlja: sad te mogu početi iskorištavati'.

No, Milan B.Popović razmišlja drugačije - ljudski, humanistički trezveno i racionalno objedinivši mnoge unakrsno 'zaraćene' strane s kojima, barem on kao umjetnik ne ulazi u nikakve kompromise; bitna je umjetnost i adekvatan odraz njegove snažne lirike koju je sipao na pladanj. Okupio je čak 32 autora koji su, vjerojatno proizvoljno odabrali i obradili njegove 33 lirske teme (makedonski ELLY RASTA GIRL imaju 2 pjesme s prevodom na makedonski). U većini se osjeća iznimno ozbiljan pristup ka odabiru tema što jasno govori o njegovom rejtingu mada Milan umije pisati i ironične humoreske, baš upravo poput onih u zbirci "Na kori integralnog hleba i olovci" koje su ovdje prisutne tek u hip-hop komadu "Burek sa radošću" - KRUKS, a možda i još ponegdje. Svim silama sam se trudio pronaći knjižicu u mojoj maloj i skromnoj biblioteci, ali se po svemu sudeći negdje zaturila među stvarima prilikom selidbe. A sjećam se da sam je ne tako davno držao u rukama...

Kroz socio-politički obzor odabranih stihova, kao i onih intimističkijih, naravno zavisno o samom izboru okupljenog mnoštva izvođača, uspostavljen je homogen odnos tema iz kojih neprestano izvire borba, nemir, nezadovoljstvo, frustracija, odnosno društvena klima stasala u periodima post-komunizma, tranzicije i one drske pretvorbe 90-ih, elem svih posljedica promjena društvenih modela koji jadnom narodu gladnom i kruha i pravde i posla i redovitih plaća ništa dobro donio nije. U nizu različitih pjesama, valja izdvojiti dvije-tri najangažiranije poput hip-hopa "Predsedniče" - HORNSMAN KOYOTE i industrial-rock "Istine mamlazi kriju (Batina)" - BJESOMAR & MILAN B.POPOVIĆ koje punkersko konfrontacijski zbore direktno bez okolišanja 'dragi gospodine predsedniče osećaš li zaista dušu svoga naroda ili si je zaboravu prepustio' i 'daj Milane ne pizdi više molim te, nego uzmi batinu u ruke i udri gadove'. Ovakvih stihova se još pronađe podosta, neki se pomaljaju 'između redaka', neki su zakukuljeni u moćnim hard/heavy pjesmama, neki kroz rastafarijanske reggae mantre, a ono što je osobito interesantno, lirika mu je konvertirana i dobrim dijelom među hip-hop izvođače koji su se pokazali fleksibilno-angažiranim i prisebnim za njegov zdrav humanistički svjetonazor.

Velika većina prisutnih je dio underground scene i za njih do sada nisam čuo, a od meni znanih ovdje su crnogorski AUTOGENI TRENING, zatim beogradski HASHISH CLUB, kantautor ALEK, hrvatski VUDU POPAJ, te dobro znani bendovi i solisti BROKEN ARROW, DEL ARNO BEND, NIKOLA ČUTURILO, VLADIMIR JAKŠIĆ (ex-Revolveri) i ZELE LIPOVAČA na čiju instrumentalnu piano/gitara staccato baladu Milan osobno sriče stihove "Poeta umire tiho". Cijeli projekt je ogroman gotovo do monumentalnih razmjera s relativno kompaktnom produkcijom i nema problema da se u njega uroni s audiofilskog aspekta kao u zvučno štivo koje svakim novim repetiranjem otkriva bogatstvo lirskog nadahnuća i veliku volju prisutnih izvođača što su, svaki ponaosob u svojim formatima oblikovali Milanove stihove.

Humanistički najzreliji kompilacijski album 2015. godine.

Naslovi CD1: 1.DEL ARNO BEND - Misli, 2.FLIP FLOP - Ona, 3.MONERA - Rez, 4.THE SOCKS - Jah, 5.BRANKO RADAKOVIĆ & MIROSLAV ĐUKIĆ - Ubuduće ne pričaj o budućnosti, 6.SELJAČKA BUNA - Prirodno, 7.KRUKS - Burek sa radošću, 8.HORNSMAN COYOTE - Predsedniče, 9.AUTOGENI TRENING - Da, 10.HASHISH CLUB - Živac, 11.ELLY RASTA GIRL - Sloboden um, 12.SKY VIKLUH - Posle meseca, 13.VUDU POPAJ - Sve ove godine, 14.BJESOMAR & MILAN B.POPOVIĆ - Istine mamlazi kriju (Batina)

CD2: 1.BROKEN ARROW - Mesečeva oštrica, 2.DARK SKY - Glas, 3.ALEK - Otuđen, 4.NIKOLA ČUTURILO - Lavirint tajni, 5.CANTWAIT - Litice, 6.M.A.X. - Generacija, 7.SNOVI - Virtualni trubadur i Plezira vir, 8.SUBJEKTIVNI SUD - Samo oka da ne ispustim dah, 9.ČARAS - Nekad i sad, 10.ELLY RASTA GIRL - Vremena bez granica, 11.VLADIMIR JAKŠIĆ (ex-Revolveri) - Snu u zagrljaj, 12.SOLOW - Bio, 13.ZELE LIPOVAČA & MILAN B.POPOVIĆ - Poeta umire tiho, 14.BRANISLAV LAZIĆ - Al brane mi, 15.GALOMA - Oseti me, 16.GRIM - Ovde, 17.FAULT - Prisutan dok me nema, 18.STEREO TIP - Poslednji stih, 19.COA - Nisam poput tebe

Ocjena (1-10): 9
Web: www.molitvatetoviranogsrca.com

Diskografija:
RAZNI IZVOĐAČI - Vreme brutalnih dobronamernika (2010)
RAZNI IZVOĐAČI - Hronično neumorni, 2CD's (2015)

horvi // 10/07/2015