Kada je krajem prošle godine objavljena pjesma Ordinary Love, kao najava novog trinaestog albuma irskih U2, ujedno i pjesma koja je nositelj soundtracka "Mandela: Long Walk To Freedom", znao sam da im studijska stanka, kao bendu, od skoro četiri godine nije naškodila.

Prije mjesec dana, sve korisnike iPhoneova, ali i druge, nenajavljeno su agresivnom akcijom ubacili novi album u iTunes i to džabe, a ubrzo se cijela priča proširila i cjelokupnom globalnom mrežom. Uglavnom negativne reakcije na ovaj marketinški trik, proizvelo je i nezadovoljstvo s kvalitetom materijala na albumu. Tako bar neki kažu.

Moram priznati da mi se s prvim slušanjem ovog albuma, mišljenje prilično preklapalo s ostatkom svijeta. Kao starom fanu benda, činilo mi se da nema "šusa", da su im kompozicije pjesama predvidljive i rađene prema nekoj "špranci" od koje su oni uvijek bježali. Činilo mi se da su predugo u nekom himničnom i ne prezahtjevnom djiru, još tamo od početka 2000ih i nekako sam se nadao da će izmisliti nešto novo, kao što su i dosada činili par puta (The Joshua Tree, Achtung Baby, All That You Can't Leave Behind) u svojoj tridesetikusurgodišnjoj karijeri.

Nakon dosta slušanja albuma, čitanja raznih komentara i komentiranja s poznanicima, zaključci su sljedeći. The Miracle of (Joey Ramone) odlična je posveta njihovom heroju iz mladosti, koja će u koncertnoj izvedbi sa zbornim pjevanjem biti još jača. Raised by Wolves ima snagu Bullet the Blue Sky ili In the Name of the Father, samo ona dolazi sa zadrškom. Isto kao i kod spomenutih, njena vrijednost će se tek kroz par godina moći evaluirati. Every Breaking Wave je križanac With or Without You i Every Breath You Take i zauzet će značajno mjesto na kompilaciji koju će neki On napraviti nekoj Njoj, i sad puno bolje zvuči nego je zvučala prije tri godine, kada je originalno snimljena. Iris (Hold Me Close) stadionska je himna velikih melodija, koja samo čeka da se rasprsne na koncertu i to s neslućenim izljevom emocija, s obzirom da ju je Bono posvetio majci koja je umrla kad je njemu bilo 14 godina.

Pri kraju albuma (Sleep Like a Baby Tonight, This Is Where You Can Reach Me Now, The Troubles) odlučili su ubaciti nešto elektronike, malo usporiti ritam, preseliti se sa stadiona u intimniji prostor, zaposliti novu zvijezdu Lykke Li i time možda naznačiti kamo bi se mogao kretati njihov budući rad. Pritom im zamjeram samo što se nisu hrabrije, već sad, upustili u taj experiment.

Za kraj sam ostavio meni najbolju pjesmu, Volcano. Adamov bas uvodi nas u pjesmu, a dalje se u malo više od tri minute događa sve ono najbolje što se mora dogoditi u klasičnoj rokenrol pjesmi. Odličan Larryev groove, Edgeova gitara i Bono koji proročanski izjavljuje "YOU ARE ROCK 'N ROLL, YOU AND I ARE ROCK 'N ROLL".

U svakom slučaju "Songs of Innocence" nije ni najbolji ni najlošiji U2 album. No, U2 su institucija koja još uvijek ima što za reći,

ocjena albuma [1-10]: 8

pedja // 10/10/2014