Ovim albumom U2 su postali najvećim rock bandom osamdesetih. Sve dotadašnje finese i atribute ovdje su spojili u jedinstvenu, kompaktnu i komercijalnu cjelinu koju su ravnomjerno podijelili na američku i evropsku, premda album omotom i naslovom aludira na Divlji zapad, prerije, pustinje, kanjone, žeđ i oaze koje se vrlo često spominju u tekstovima ili se insinuira na sličan ambijent. Uvedeni su zvukovi countrya, slide gitare, usne harmonike (pjesme "Running to stand sill", "Red hill mining town", "In god's country", "Trip through your wires"), pa čak i siguran komercijalni potez - prepoznatljiv i moćan ritam Led Zeppelina. Za ambijentalni ugođaj američkog zapada potrudio se Brian Eno koji je ovdje došao do punog izražaja i konačno pronašao "koku koja nese zlatna jaja", no njegov doprinos je velik i na ostatku materijala kroz produkciju i elektronske ambijentalne pozadinske melodije. Album je donio i dvije najpopularnije ljubavne pjesme banda - "I still haven't found what I'm looking for" i "With or without you" koje su postale veliki hitovi i uvrštene su među stotinu najljepših ljubavnih pjesama 20. stoljeća. Također vrijedi spomenuti romantični uvodnik albuma, pjesmu "Where the streets have no name" i politički nastavak poeme "Sunday bloody Sunday", pjesmu "Bullet the blue sky" dva jedina naslova koji oživljavaju duh albuma "War" zahvaljujući studijskoj obradi Steve Lillywhitea. Od izrazitijih ambijentalnih kompozicija naglašena je "Mothers of the disappeared", lagani ambijentalni završetak albuma.
Djelo je bilo pun pogodak koji je oduševio čak i konzervativniju publiku, tiraž se iz mjeseca u mjesec strelovito povećavao tako da se album nalazio na ljestvicama najprodavanijih pune dvije godne. Kritičari su sumnjičavo razmatrali fenomen uspjeha koji je band sasvim opravdano i zaslužio, ali paralele s raspletom karijera sličnih rock dinosaurusa nisu bile neosnovane; svi veliki bandovi su počeli kao žestoki predstavnici bunta i opozicije, stvorili su ultimativna djela za stvaranje novih žanrova i pomaka u rocku, da bi stečenom popularnošću skrenuli u srednju struju koju su održavali konstantnim i jednolično ispeglanim albumima s vrlo malim glazbenim i tekstualnim odmacima. A upravo u tu fazu ušla je karijera U2 - više nije bilo angažiranih tema (izuzev lagane Bonove glorifikacije sprovoda na Novom Zelandu u pjesmi "One Tree Hill"), žešćih rock kompozicija, zahtjevnih aranžmana, tekstualnih polemika i sofistikacije, te inih prepoznatljivih finesa kojima su obilovali prethodni albumi.

horvi // 29/09/2003