Kad bi moral odabrati neki band koji mi je "generacijski" i koji prati mene i uži krug mojih prijatelja rođenih oko (za rock fatalne) 1970 godine onda su to svakako U2. Od prvog susreta na "WDR Rockpalastu" (1984) i Bonovog penjanja po tribinama dvorane i njihovog nastupa na Live Aidu (1985) koji mi je bio jedan od najupečatljivijih događaja mog tinejdžerstva ovaj band zauzima posebno i sveto mjesto u mom srcu. Albumi "War" i live "Under a Bloodred Sky" bili su powerplay na svakoj ozbiljnijoj fešti u to vrijeme a kasnije odlazak na njihov "ZOO TV" show je bil za većinu nas prvi veći stadionski koncert uživo. Međutim "Unforgettable Fire" mi je oduvijek bil njihov najdraži album i oduvijek sam priželjkival da se U2 vrate zvuku s tog albuma. S obzirom da se u najavama snimanja novog albuma ponovo spominjao Brian Eno, Steve Lillywhite i veliki povratak Edgeove gitare moje očekivanja su naglo porasla da bi ih onda prvi single "Vertigo" ponovo spustil na zemlju. Da se razmemo - "Vertigo" je sa svojim pseudo-punkerskim riffom dobra stvar ali Edge je i sam rekao da "U2 nikad nisu bili rock nego samo jako glasan folk band" i svi Mi fanovi od prvog dana ponovo nismo dobili ono što čekamo još od Đošuinog drva zadovoljavajući se s raznoraznim fazama, traženjima i ponovnim pronalaženjima koje zapravo nisu bile ono pravo. To su i oni, fala bogu, skužili i vratili se na pravi put s albumom "All that You can't leave behind" na kojem je bilo jako svijetlih trenutaka ("Beautiful Day", "Walk On", "Stuck in a Moment" i "Kite") i kasnije genijalnim singleom "Electrical Storm".
Srećom, ispostavilo se da je "Vertigo" skoro pa najslabija (ak se to more reći) stvar na novom albumu pa album u zadnje vrijeme slušam samo od 2 pjesme nadalje. Novi album po koji sam s kumom (sada već 2 thirtysomethinga s još uvijek prokletom voljom) išao čak u Graz s namjerom da ubodemo vinilnu verziju ispunio je skoro pa sva moja očekivanja i mogu ga odmah svrstati među 3 najdraža U2 albuma. "Miracle Drug", "Sometimes You can't make it on Your own", "City of Blinding Lights", "Crumbs from Your Table i "Original of the Species" pogađaju me ravno u moju nezaboravno vatrenu žicu i s lakoćom se nose po kvaliteti i atmosferi s klasicima tipa "One Tree Hill", "A sort of Homecoming", "Bad", "Stay", "'til the End of the World" ili "Walk On" ("One" neću spominjati jer je ona ionako nedodirljiva). Kao i većina piskarala po našim i stranim medijima moram konstatirati da je ovo najbolji U2 album još od osamdesetih i da će sigurno zauzeti visoka mjesta na svim kritičarskim godišnjim top listama koje su sad u praznično vrijeme jako popularne.

ocjena albuma [1-10]: 9

le figuar de kranque // 01/12/2004

PS: Unos dos tres ... Catorce ! Catorce means 14 odn. HTDAAB je 14 U2 izdanje. Ovo napominjem za one koji su si (kao ja) razbijali glavu s tim.