DJ REFUGEE - Psychic Land (d.i.y., 2014) E, ovo se sad već zove pravi posao. Zdenko Čolić se nakon prilično banalnog "Ethnographie" iz 2012. vratio u pravu pop formu isklesavši 8 poštenih kompozicija (6 su instrumentali) od nekih 40-tak minuta u kojima proteže niz žanrova od synth-popa, IDM-a do techna (izrazita "Sky") i elektronskog indie-popa prošaranog ambijentalijama, analognom svirkom synthova, klavijatura i električne gitare uz pratnju programiranih ritmova i nešto malo čiste digitalizacije. Uglavnom se osjeća taj rad prstiju po tipkovnici, nema nikakvih samplova, te je osobito kreativan u dva posljednja rasplesana komada "Choirdise" i "Psychic dream" koji slobodno pariraju vrsnim techno-driverima Orbital.

Dvije pjevane pjesme su osobiti pop zgodici: sentimentalna "Nikada sam" koju pjeva Dragan Đulić iz Edmontona (Kanada) dođe kao jednostavni hit na razmeđi Mobyija, Pet Shop Boys i Coldplay, a također laganija "Thinking of you" s ženskim vokalom Laure James nalik na Bjork i Hope Sandoval idealno se uklapa u trend IDM/ dream-popa. Zdenko je ponovno napravio obradu Radiohead, ovaj puta "Fake plastic" gdje je kao prostorne basove koristio one brundave synth disonante najpoznatije iz Flaming Lipsovog hita "Yoshimi battles pink robots". Jako zgodno. Techno "Trabant" ima slobodan lauf od punih minutu i pol zatjeravanja poput stare dvotaktne legende, a kad se zalaufa, onda pjesma juri ko' 'mali zmaj' u kombinaciji melodičnog Deitroit/ minimal-techna s blagim primjesama trance etike. Uvodna "Sad song - Moby lead" svojim ambijentalnim poniranjem u snenost i ugodnu letargiju dovlači narav spomenutog velikana u jednostavnom minimalističkom pop formatu relevantno održavši visoki autorski standard ovog materijala od početka do kraja. Jedino je šteta što materijal nije bolje masteriran i uglancan. Pjesme imaju različite frekvencijske opsege, a u nekima su završetci naprosto 'odrezani'. Da je korišten fade-out, ne bi bilo loše.

Inače, ovdje sve fino sjeda na svoje mjesto unatoč raznolikim žanrovskim referencama i sasvim neobičnom omotu sa starim 'jurećim' trabantom brendovski raspoznatljive blijedo modrikave boje. Još se uvijek s vremena na vrijeme ova raga klasičnog soc-realizma zna vidjeti na cestama upućujući na neku danas zamišljenu idilu zemlje iza željezne zavjese kada je ovakva glazba bila još praktički u povojima prve eksplozije synth-popa i acid-housea. Ovo nije trabant ili stojadin od muzike, daleko od toga. Prisutni su klišeji suvremenijih europskih marki, barem u rangu novije verzije njemačke škode i čuvenog švedskog volva. Juri i šiba poput prave otmjene limuzine s luksuznim komforom.

Naslovi: 1.Sad song - Moby lead, 2.Nikada sam, 3.Sky, 4.Fake plastic (cover Radiohead), 5.Trabant, 6.Thinking of you, 7.Choirdise, 8.Psychic dream

Ocjena (1-10): 7
Web: soundcloud

Diskografija:
United Colours Of Refugee (2011)
Ethnographie (2012)
Psychic Land (2014)

DOT KONEKTOR - Disconnected (d.i.y., 2014) Veoma prijatno elektronsko iznenađenje iz Kutine dostavio nam je oneman bend iza kojeg stoji Alen Ćurić. Stilski se proteže od IDM do industriala ravnomjerno koristivši programirane digitalije s analognom svirkom klavijatura, umješno pazi na boje synthova, konfiguracije kompozicija, te se zabavlja različitom ritmologijom i uz to pjeva vrlo mračno u backgroundu (na engleskom). Aranžmani su oslobođeni suhoparnosti i minimalističkih repeticija, uočava se da su postavljeni na kompleksnije temelje s mnogo staccato linija i zanimljivih psycho eksperimentarija, ali su kompozicije neshvatljivo kratkih pop formata gdje niti jedna ne prelazi duljinu od najviše 3 i pol minute.

Nakon uvodnog instrumentala "3D life" ispliva čudesan plesni komad "Weird faces" kao iznikao iz one kolaboracije Leftfielda i Johnny Lydona "Burn, Hollywood, burn", a i sam vokal nadebelo podsjeća na ono Lydonovo podrugljivo vibriranje. Također rasplesana "Shine" s mnogo unakrsnih melodija i prozračnim bojama klavijatura donosi onu staru svježinu nekih nepravedno zanemarenih pjesama Underworld. Ostatak materijala je laganijih tempova: "Deepest ocean sound" djeluje kao da su klavijature odsvirane preko neke gitarske distorzije, u "The heat" se pojavljuju natruhe industriala punog košmarnih vokaliziranja (a'la novosadski DreDDup), atmosferična "Heal" dozove elemente Kraftwerk iz druge polovice 70-ih, a završna baladična "Feel so..." ambijentalnost Brian Enoa.

S mnogo friških stilizacija kurentnog IDM žanra koji je, dokazano po bezbroj puta, svoj iskonski korijen našao u prvom valu synth-popa, ovaj simpatičan rad od nepunih 24 minuta ulijeva povjerenje u ovog novog autora koji je već s debijem zaslužio svako poštovanje. Odlično, nema šta!

Naslovi: 1.3D life, 2.Weird faces, 3.Shine, 4.Deepest ocean sound, 5.Skin, 6.The heat, 7.Heal, 8.Feel so...

Ocjena (1-10): 7
Web: bandcamp

EGOLESS - Selected Works '12 - '14 (d.i.y., 2014) Humpa-cumpa reggae kompilacija za bezbrižno življenje.

Zagrebački solo DJ soundsystem Egoless je nakon dva ranija izdanja "First 12''" i "Before/ After 12''" (oba 2012. za portlandski Lo Dubs) odlučio počastiti fanove free download kompilacijom od 70-tak minuta. Kako uopće pojma nisam imao što bih trebao očekivati, kad sam zavrtio prvu stvar, fatila me dosada. Oh, pa to su reggae/dubovi. A to nije moj teren... Kako god, prezentirano je 16 kompozicija od kojih su neke u više verzija i sve se manje-više kreću u dobro znanom humpa-cumpa taktu reggaea. Elektronski beatovi, malo žive svirke klavijatura i synthova, mnogo iritantnih ragga vokala, obilje dubova i psihodeličnih efekata, a sad jel' su ritam i poneke staccato gitare žive ili samplirane, nema podataka, a nije ni bitno. Ljubiteljima ovog žanra i rastafarijancima sve se ovo idealno uklapa u svjetonazor hipnoze usporenog metabolizma pogotovo kad uslijedi minimalistička zafrkancija "Weird music (ft. The Incredible Mosquito Group)", a jedan od kreativnijih dosega prikazan je u world-music komadu "Adowa" s vokalnim afro samplovima i šarenom ritmičkom pratnjom. Pronađe se i zanimljivih elektronskih instrumentala "DX7-ism" i "FM-ism" s elementima minimal-techna, solidne fokusiranosti na pop melodiju u "Addae" koja podsjeti na rane albume UB 40, te završni cover megahita "Don't worry, be happy", naravno u reggae tempu.

Dakako, ovo je sve bezbijedno ko' mlijeko i ako vam se ulijeva u vašu šalicu, onda je sve ok. Ali mene će teško navesti da kompilaciju ponovno preslušavam.
free download

Naslovi: 1.Your sound is done (Egoless remix), 2.Your sound is done (Egoless riddim), 3.Your sound is done (Egoless dub), 4.In my dub, 5.Adowa, 6.Clock beat, 7.Perpetual motion, 8.Jah Live ft. Dan Man (Egoless remix), 9.Jah Live ft. Dan Man (Egoless dub pt.1), 10.Jah Live ft. Dan Man (Egoless dub pt.2), 11.Weird music (ft. The Incredible Mosquito Group), 12.Weird music (instrumental), 13.DX7-ism, 14.FM-ism, 15.Addae, 16.Don't worry, be happy (Egoless remix)

Ocjena (1-10): 6
Web: facebook

Diskografija:
First 12'' (2012)
Before/ After 12'' (2012)
Selected Works '09 - '12 (2012)
Selected Works '12 - '14 (2014)

NA MINIMUMU - Nova budućnost (d.i.y., 2013) Jadran Ranj iz Zadra je nakon dva demo materijala, odnosno radova "Prva sezona" http://terapija.net/mjuzik.asp?ID=12662 i "Druga sezona" (vjerojatno 2012?, nisam čuo) napravio novi rad 2013. i odlučio da će svake godine izbaciti po jedan album. On je sam svoj majstor, svira i po 3 gitare u pjesmi, lupa bubnjeve i drži bas gitaru jer kako kaže, nije imao kompanjone da napravi bend. Hm? Čudno za Zadar... Materijale također sam snima i producira, te je tuto-kompleto vrstan u svemu tome. Odlično barata gitarama, stilizacijama, žanrovima, strašan je kao rock poeta i vjerujte, kad sam poslušao oba ova albuma, doslovce sam pao na stražnjicu od svih tih društvenih kritika, polemika, pljuski našoj dičnoj vladi, anegdota, aforizama, dosjetki, duhovitosti i osebujnog autorskog šarma kojeg Jadran, odnosno NaMinimumu (to je pravilan naziv) ostavlja. Upravo poput Štulića iz one najbolje Azrine faze do 1983. Tekstovi mu ponekad jesu nešto dulji, no sve je to tako spretno sročeno u rime da jednostavno klize u uho zbog činjenice da on pjeva i govori o ovoj našoj karikaturi od države poput nekog novinarskog kolumniste kome je dozvoljena medijska sloboda da parodira, ismijava i karikira društvene gaće na štapu i sav prljavi veš koji smrdi, bazdi i zaudara po cijelom Balkanu i šire. I pri tome, za nevjerovati, niti jednu pjesmu ovdje ne piše u prvom licu jednine!!! Jedino je znatno tananiji kao vokalist, grči se i pokušava zvučati rockerski uvjerljivo poput hard-rockera/metalca nazalnim vokalom kojeg još treba usavršiti. Za punk definitivno nije, u njemu buja metalska krv. Možda da pokuša izgraditi dublji i hrapaviji vokal, ovako kako jeste ponekad ostavlja smiješan dojam, pa niste najsigurniji da li u nekim pjesmama misli ozbiljno ili se zavitlava. Posebno je recimo otkačen u "Žuta štampa" s elementima death riffova gdje mu glas djeluje poput pokojnog Bate - Mladena Vraneševića iz Laboratorije Zvuka. Da ga u nekim pjesmama otpusti i otpjeva prirodnije funkcionirao bi poput St-a iz Goribor. Tu treba uistinu raditi.

No, kad se naviknete da on tako pjeva sirovo i nedorađeno, ali dakako u žaru s posebno pikantnim refrenima, uoči se i vrsno urađena glazba, te spomenuti tekstualni dio koji je vitalni adut. Tako se ovdje nailazi na potrošačku groznicu u uvodnom hard-rocku "Lakoprobavljivo", kritiku općeg hedonizma kroz sweet-metal "Nova budućnost" s catchy solažama i natruhama progressiva. "Revolucija" je poseban ubod svojim jednostavnim spojem countryija, tex-mexa, valcera i polke u maniru pravog narodskog hita za široke mase (eh, da je još ovdje i harmonika dugmetara!) koji se moguće može odraziti poput Gustafa i nekih starih pjesama Los Lobos iz cirka faze albuma "How will The Wolf Survive?", dok je preostali dio materijala hard-rock/metal načela u kome se osjete utjecaji AC/DC, ZZ Top, Iron Maiden (osobito u pjesmi "Reality show") i mainstream špage Milića Vukašinovića i Vatrenog poljupca. I k tome u svakoj pjesmi Jadran napravi takav refren ili posebno zanimljive stihove koji jednostavno nagone da ih urličete iz sve snage poput 'manje priče više rada algo-ritam svjetom vlada' ("Algoritam"), 'dobro jutro ispiranje mozga, do popodne ni ne znam tko sam, a navečer prihvaćam samo ono što mi kažu' ("Ispiranje mozga"), 'ovo je pljačka vaših domova/ ovo je pljačka, sasvim legalna/ ovo je pljačka, tu ne pomaže policija/ ovo je pljačka, od strane institucija' ("Pljačka")...

Poezija je zaista posebno poglavlje u kojoj se Jadran fantastično snalazi ne štedeći one što su nam stvorili život ovakav kakav jeste. Ne trabunja on ništa bezveze, sve to stoji jako lijepo u očajnoj stvarnosti koju vidi onakvom kakva jeste, a ne onakvom kakvu bi želio da bude. Nije romantik ili neki sociološki zanesenjak koji ima definitivna riješenja za tekuće probleme, ne zove na uzbunu, ne mlatari egzekucijama, već samo stvari dovodi u realnost nikome ništa ne vjerujući, posebno onim smrdljivcima s TV ekrana i iz saborničkih klupa.

Sjano i jasno. Odličan materijal.

Naslovi: 1.Lakoprobavljivo, 2.Nova budućnost, 3.Revolucija, 4.Žuta štampa, 5.Algoritam, 6.Ispiranje mozga, 7.Pljačka, 8.Reality show, 9.Paranoja

Ocjena (1-10): 7

NA MINIMUMU - Sobni rock'n'roll (d.i.y., 2014) Naslov albuma bi sugerirao o nekoj plitkosti i površnosti materijala, posebno kad se zavrti uvodna "Modna mačkica", vrlo komična pjesmica o sponzorušama napravljena u malo nesređenoj progressive-rock/metal varijanti, ali ostatak od gotovo svih 15 komada kristalizira Jadrana kao velikog rock autora koji se spretno poslužio svojim resursima. Inače, album je nastao spajanjem dva demo materijala "Prva sezona" i "Druga sezona" tako da nema potrebe prenositi neke vrlo zanimljive opaske mojeg kolege Durdena (Z. Markovića) koji je napisao recenziju "Prve sezone".



Ovdje se ubjedljivim hitom nameće presmiješna "Zašto park nije cementiran" za kojeg je snimljen i prvi video spot, a pjesma otkriva brojne zakulisne igre u grabeži vladajućeg klateža. Kroz album raspreda priče o kockarima, hazaredrima koji su podizali kredite i podvili rep među noge, te o karakteru 'običnih' ljudi i političara koji su iskoristili situaciju sporednim ili organiziranim društvenim manipulacijama pravno dozvoljenog kriminala ("Kockar loše sreće", "To je to", "Državnik novog kova" - 'ne, ne vidim ništa, ne govorim ništa, a uz to sam i gluh/ idealan čovjek za funkciju svaku, često se pravim glup'). Posebno se izdvaja odličan progressive komad "Politika" o skorojevićima koji samo tako lako padaju na karijerizam državnih jasli ('prekasno je za spoznaju da prodan si vragu od prijatelja dragih što dali su ti snagu'). A ima i posve komičnih komada poput "Balkansko vjenčanje" koji donosi onaj nekad izniman duh rane Riblje čorbe kada se Bora znao opako dobro šegačiti sa šabanizmom i seljačinama, te "Lud kao puška" s monologom junkoze. Baladična "Hodajuća meta" je jedna od prvih pisanih u prvom licu jednine, osim ako "Lud kao puška" nije autobiografska, no to čisto sumnjam. Pjesma s izmjenama laganih staccata i žestokih riffova, te dinamičkog aranžmana s melodijskom solažom podsjeti na Neil Youngovu "Like a hurricane" pokazujući veliki kantautorski potencijal koji se može razviti u neslućenim razmjerima. U vrlo sličnom štimungu dolazi pred sam kraj emotivna "Lice iz sjene". "Nogometna groznica" je, pak, jedna od onih neotkrivenih himni horde stadiona s kojom cijeli album doživljava blagu relaksaciju, a "Zagor" o pomanjkanju heroja za pravdu poput Duha sa sekirom iz Darkvuda. Posljednja, meni najbolja i ujedno daleko najdulja "Vrata raja" (punih 8 minuta) doziva onu apokaliptičnu poetiku Pink Floyd iz vremena albuma "Animals" koketirajući s progressive thrash/black metal etikom kritizirajući cijelo društvo na globalnoj razini ('kloniramo sami sebe, konzumiramo jedino tablete, jeee, ha-ha-ha plastični svijet/ dobrodošli u budućnost, sloboda nije ni mogućnost'). E, kad bi se NaMinimumu razvijao u ovome pravcu, tko zna gdje bi mu bio kraj. Pjesma je odlična.

Jadran je inteligentan autor, ne podilazi nikome i ostavlja strašno jako utisak d.i.y./demo kantautora, možda čak i najjačeg u ovome trenutku u Hrvatskoj. Zanemari li se na čas nespretna produkcija i mnogo falševa u miksu i sinkronizaciji, te nesređenost nekih aranžmanskih ideja koje niti najmanje nisu loše zamišljene već su nekako s(p)retno slijepljene (a to je gomili progressive bendova najveća boljka), ovo što je taj momak napravio iz svoje bistre glave pune bijesa i frustracije prema ovome životu kojeg živimo je govor njegovog trenutnog stila i načina kao protestnog rock-metal autora koji progovara iz srca i uma u ime svih nas potlaćenih, izrabljenih i omalovaženih.

Lagana elegija "I godine ove" svakako nije kulminacija njegove karijere, ali ima veličanstven tekst koji istovremeno deprimira, dosadnjikavo drobi i natuca stare fore, možda je tu samo zbog 'popune prostora' kao pjesma za nesretni farunt u birtiji, gaži ili na nekoj svadbi gdje muzikanti znaju odvaliti strahovite patetične gluposti, no u njoj ima toliko poetske snage Jadranove čiste jednostavnosti da većinu ostalih pjesama anulira samo s jednim potezom - idealnim hitom za komercijalni radio.

"I godine ove":

'i godina ova prošla je za nama
nekome dobra, a nekome slaba
netko se radovao, a netko baš i nije
dok jedan još plače, drugi se smije

i godina ova teška je bila
malo smo pjevali, malo smo pili
neki su s nama, a nekih više nema
ostala nam samo uspomena

...

te smo večeri čekali novu
u nekom zagušljivom salonu
i netko je rekao ma bit će valjda bolje
al' mu nitko vjerovao nije'

Pink Floyd su trebali baš takvog autora negdje otprilike koncem 70-ih kad je Roger Waters izgubio inspiraciju i kontakt sa stvarnim svijetom pretvorivši se u ogroman cirkuski spektakl postavši mainstream trabunjajući sa zakašnjenjem o politici, hladnom ratu i otuđenju totalno gluh za punk, new-wave i NWOTBHM. Da su imali Jadrana za tekstopisca i konceptualnog suradnika, "The Wall", a posebno "The Final Cut" bi bili sasvim drugačiji albumi s pjesmama koje se pamte. Zna se, osim hita "Another brick in the wall" nitko živ više ne pamti niti jednu stvar s tih megamilijunskih ploča. A ovo je album na kome ima ogromnih hitova s tekstovima kakve Waters nikad nije bio u stanju napisati jer nije bio toliko kuražan i hrabar koliko ovaj dečko iz Zadra. Syd Barrett s ovime nema veze, to je druga priča.

Ovo nije Watersova Pink Floyd spika, ali bome, nije niti daleko. Muzika je drastično drugačija, jako sirova i solidno žestoka (stoput energičnija od Floyda), kućne proizvodnje na najboljoj mogućoj razini kako je to Jadran uspio napraviti, a da taj njegov talent kojim slučajem zapazi neki pravi meštar i mecena koji bi nanjušio lovu i ovo sve napravio u pravom studiju s pojačanim gitarama i naglašenom ritam sekcijom, dorađenim vokalima, pa mu napravio i kompletan film, ovo bi bio jedan od najcijenjenijih albuma na prostorima Balkana.

Sjajan kućni rad, jedan od najoriginalnijih u 2014. godini.

Naslovi: 1.Modna mačkica, 2.Lafe moj, 3.Zašto park nije cementiran, 4.Devil DJ, 5.Kockar loše sreće, 6.To je to, 7.I ove godine, 8.Politika, 9.Balkansko vjenčanje, 10.Lud kao puška, 11.Hodajuća meta, 12.Državnik novog kova, 13.Nogometna groznica, 14.Zagor, 15.Lice iz sjene, 16.Vrata raja

Ocjena (1-10): 8
Web: bandcamp

Diskografija:
Prva sezona (2011)
Druga sezona (2012)
Nova budućnost (2013)
Sobni rock'n'roll (2014)

TRAGAČI - Never Learn Your Dreams On A Woman's Heart (d.i.y., 2014) Zagrebački Tragači su bend jednog mojeg jako dobrog poznanika i prijatelja, meni uvaženog muzičara koji me učio akordima, Kristijana Keveševića - Kriketa kojeg takoreći poznam od malih nogu još iz vremena one bivše Jugoslavije. Zajedno smo živjeli u Đurđevcu, uvijek mijenjali muziku, presnimavali cd-ove, ploče i kasete, a jedno vrijeme smo zajedno i svirali u kratkotrajnom bendu Art Brut sredinom 90-ih. Neke od tih snimaka objavljene su na mojem drugom solo albumu Tehac - "Hereza" (Slušaj najglasnije, 2007). On je bio strašan gitarist koji se palio na noise, distorzije, efekte, riffove, solaže i šus, imao je dva jako dobra benda O.P.I. (Opomena pred isključenje) i Nemesis u kojima je vokal bio Anđelo Jurkas (kasnije frontmen sjajnih noise-rockera Karpis), te je bio kultna gitaristička ikona za sve ono što je došlo iz Đurđevca. Primjerice bendovi Man Zero, Joe 4 i slabije znani Dogs Body i Kelly Meckely. Nakon razlaza Nemesis 1995., Krike je gotovo okačio gitaru o klin, ali je sasvim neočekivano koncem 90-ih izbacio demo snimak na mini-discu odlutavši u akustični blues što je bilo prilično frapantno s obzirom da je desetak godina peglao po najžešćem noise-rocku, garažnoj rokačini i punku. I od tada praktički se nismo skoro niti viđavali. Životni putevi su nas razdvojili; ja sam otišao u Zagreb, ali nije prošlo mnogo da se i on doselio u metropolu, čak smo nekoliko godina radili u susjedstvu i povremeno se viđali. Negdje 2008-2009 pitao me znam li neki akustični blues bend koji bi trebao gitaristu i pjevača, a ja sam mu odgovorio da ima Olovni ples iz Dugog Sela i tada vrlo atraktivni Lotus, no koliko se sticaji okolnosti nisu posložili jer je Krike oduvijek bio alfa i omega u svakom bendu kojeg je imao, odlučio je okupiti svoju ekipu i nastaviti tamo gdje je stao još koncem 90-ih.

Kako ga jako dobro poznajem šta je sve kadra napraviti s glazbom, iznenađenje ovog singl-EP-ija je veliko. Odranije se pokušavao izraziti kao pjevač (čak me učio i intonacijama koje moraju biti u akordu), a s godinama i iskustvom postao je nevjerojatan vokalist koji zvuči kao da je pristigao iz neke američke zabiti gdje se čitav život samo svira blues i country. Njegov vokal je apsolutno američki i nikad ga ne biste mogli protumačiti kroz prizmu neke naše selendre u kojoj je živio skupa samnom. Opor, melodičan, hrapavo visok, kaubojski zategnut kao da žvače usput dimljenu govedinu i svaki čas očekujete da će hraćnuti poput Tom Waitsa ili Gibby Haynesa (Butthole Surfers). Ovdje su samo dvije pjesme, naravno na engleskom jeziku: relativno umjerena i laganija "Never learn your dreams on a woman's heart" s odličnim gitarskim staccato detaljima, višeglasijima i patetičnom tematikom povrijeđenog romantika-kauboja, te stara zvrkasta "Looney" s onog demo materijala otprije 14-15 godina u novoj varijanti, ali je zadržala sve karakteristike originala. Krike u njoj i dalje svira usnu harmoniku, produkcija je daleko bolja, a tempo je pun humpa-cumpa detalja s tex-mex intervalima i akustičnom gitarom. Sjajno!

Čekaju se novi poduhvati. Naš kolega Jura ih je nedavno gledao uživo i kaže da su odlični, te da Krike zna zasvirati i banjo. Koliko ga poznam, taj muzičar je genijalan i umije svirati gotovo svaki instrument, te je kadar podariti mnogobrojna iznenađenja. Ja se nadam da je ovo novi početak sjajne Kriketove karijere koja se neće zaustaviti samo na demo snimkama.

Naslovi: 1.Never learn your dreams on a woman's heart, 2.Looney

Ocjena (1-10): 8
Web: facebook

horvi // 25/08/2014