(Piše: Dinka Drnjević)

Nakon pošteno odrađenog spavanca, finog ručka - večere i mojeg još jednog zakazivanja da odem tokom dana na plažu ili na Dimensions pozornicu na plaži koju sam tokom godina zanemarivala, ali čijeg prisustva mi nije toliko žao kad nema sunca, već kiša svako malo padne tokom dana, navečer smo kovali međusobno planove kad je najbolje doći u subotu, a da se ne smočimo i izdržimo do kraja. Nakon jedno sto analiza svake prognoze, odluka je pala, močimo se svejedno. Jedan dio ekipe je otpao, a ostatak, trio Rio se zaputio prije ponoći da stignemo na Clearing. Kiše nije bilo na vidiku za vrijeme dok samo slušali Alexandera Robotnicka u njegovoj live verziji. Njegov stil je stari electro, i da, obožavam elektro ako do sada nije shvaćeno. Toliko je oldschool da ni ne pazi na to da ima prijelaze nego jednostavno ̶ pusti pjesmu do kraja i počne novu. To još nisam doživjela na festivalu, a bome ni u klubu. Nepredviđeno.

Nakon Robotnick završetka odosmo opet u Moat koji mi sada već sa sigurnošću odnosi titulu pobjednika ovogodišnjeg izdanja. Sa svakim izdanjem Dimensionsa to je promjenjivo. Prošle godine su tu titulu međusobno podijelili Void i Clearing. Kiša još nije pala, a Luke Hess nas je pripremao za istu svojim klasičnim techno setom. Prijatelj oduševljen kako su mu prijelazi neprimjetni. Za mene nije ključna i broj jedan stavka koja će me oboriti s nogu, ali da, isto cijenim lijepe i neprimjetne prijelaze, i priznajem mu, prijelazi su mu neprimjetni, ali nije nešto što je teško usvojiti ako se vodiš istim stilom većinu seta. Bio je to klasični techno set starog detroitskog zvukovlja, industrijskih bezličnih dijelova s prikladnim pumpajućim dijelovima kad treba, ali nedovoljno za moj top 3, nešto mi je nedostajalo. Negdje pri kraju Lukeovog seta kiša je krenula. Nakon njega poslušasmo Levon Vincenta koji je pred pola sata započeo svoju priču. U sklanjanju od kiše primaknuli smo se bliže lijevoj strani gdje ima drveća da se malo probamo zaštititi od kiše, ali neuspješno, već smo bili dobrano pokisli. Ne znam kako da opišem njegov set, bio je to miks svega, techna, housea, disca, funka, acida, sviđalo mi se, imao je dobar stil, ali u jednom trenutku kad smo izgubili volju za ples jer je nastupio jednoličan dio, parafraziram prijatelja koji je to najbolje opisao, bila je to "glazba za cappucino". Bolji opis od toga ne bih mogla smisliti sama. Fino nas je nasmijao. Itekako je bila glazba koju se sluša dok piješ capuccino i čitaš novine. Polagana, nenametljiva, instrumentalna, ambijentalna, glazba koja treba biti neprimjetna. Nakon kratkog odmora pod cijelom krošnjom samo za nas, gdje smo manje osjetili kišu, krenuli smo van Voida i usput nabavili nove kabanice. Skidanje mokre kabanice i oblačenje nove, laganije. Preporod. Sada smo bili spremni za još jednu turu Moata. Tamo smo oživjeli kad je Mike Dehnert preuzeo kormilo sa svojim odličnim techno setom, koji nije bio strogo definiran samo technom, već s iznenadnim primjesama poput housea, acida, bassa, vokala i ostalih primamljivih zvukova koji su mi okupirali toliko mozak i pokrenuli noge da sam već zaboravila da je kiša uopće padala prije toga po nama. Ono što sam zamijetila je da sam danima kasnije pomalo u zaboravu na to kako je sve zvučalo. Set koji bih opet htjela poslušati i odmah svrstavam u svoj top 3 jer ne zaboravljam kako je učinio da se osjećam. To je ujedno i prokletstvo rejvanja. Počinješ biti ovisna o njemu, o tome što ti čini tvome umu i kako ti pokreće tijelo. Nedugo nakon početka seta prestaje kiša, skidamo svu dodatnu opremu sa sebe i oslobođeni tih mokrih okova napokon se bacamo u dostojastven ples dok nas pulsirajući bas iz zvučnika pored polako suši, zajedno s laganim pa brzim zanošenjem vlastitog tijela, dok Mike svojom pričom istodobno osvježava. Rasplesao me u ogromnoj mjeri, a moja lepršava haljina mi je bila odličan alat na usluzi za vlastite plesne igrarije. Divila sam se samoj sebi kako sam pogodila pametnu odjevnu kombinaciju, već sam se naučila da za kišu treba biti slojevito odjevena, a isprva sam je klela jer mi je gornji dio bio smočen unatoč dobroj kabanici koja me je velikim dijelom pokrivala, ali glava i ramena su na prvom udaru pa uvijek najviše pokisnu. Moje uživanje u gacanju po lokvastom blatu svjedoči dječjoj radosti, dok nakon polaganog osvješćivanja na putu prema Clearingu i pogledavanjem kasnije na sebe po jutarnjem tmurnosivkastom svjetlu sa stidljivim provirivanjem zraka sunca doznajem da sam sitnim kapljicama smeđe boje pošpricala noge oko koljena. Nije me smetalo, bilo je vrijedno blata i sve kišne muke u međuvremenu. Pokušala sam uhvatiti djelić atmosfere putem mobitela, ali gledajući te snimke naknadno žao mi je što je zvuk očajno loš i ne može dočarati atmosferu kako treba. Ma koliko god puta gledala neki Internet prijenos i sretna sam što postoje da čujem glazbu, ništa mi ne može nadoknaditi živu prisutnost tamo, makar se činilo da je sve to mučenje kad si u takvim blatnim prostorima, osjećaj je drugačiji, intenzivniji, uzvišeniji, okružen si ljudima i osjećaš energiju oko sebe.

Prijatelji međusobno komentiraju upravo na tom dijelu koji sam snimala kako je ovo što sad čujemo macchiato, što mi se čini prikladno jer macchiatu nije potrebno puno mlijeka da prikrije okus i da bude sladak, već mu isti služi tek toliko da istakne okus kave i ne ispijaš ga dugo pa ti ne treba polagana i neprimjetna glazba, a djeluje brže i jače. Obožavam ovakva ispreplitanja komentara tokom plesa. Ako nešto primjetiš je to kako ljudi međusobno komuniciraju tijekom rejvanja. Tako kad ti je neki dio glazbe poseban i ne možeš prestati plesati ili se unesete u ples ili ako se ne možete zbog prenatrpanosti kretati želiš podijeliti s drugima mišljenje, a i moraš malo odmoriti. Razgovori su kratki jer nismo došli pričati dok glazba svira, to se ostavlja za kasnije, pa pritom pokušavate koristiti što manje riječi jer pored sve te jačine zvuka jedva se i čujete, a jedno nabacivanje tipa "kako je ovo dobro!" ili kratke dosjetke su sasvim dovoljne. Naravno, može varirati. Neki vole fućkati, neki su razgovorljiviji poput Britanaca, neki ne pričaju itd.

Potreban duži san i buđenje u kasno popodne, osjećaj kao da me obuzima temperatura. Kuhanjem juhe, unošenjem iste u sebe i kljukanje C vitaminom iz voća povratila sam se u žive nakon jučerašnje megauspješne večeri. Za nedjelju smo se nadali, a i sve vremenske prognoze su predviđale da će biti suho vrijeme. Tokom dana mi je bilo svejedno, neka pada, ionako spavam, samo da još jedna večer prođe većinom suho jer ti dosadi stalno nositi puno odjeće na sebi dok plešeš. Ako se nešto može primjetiti na partiju, rejvu i festivalima, to je da ljudi nose malo odjeće na sebi, s razlogom. Osim ako niste više producent tip. Pod time mislim na one koji većinom stoje i samo slušaju s minimalnim kretanjima tijela. Dok plešeš, treba ti sloboda kretanja, više se znojiš i želiš biti neopterećen istom. Zato sportska odjeća vlada. Kod partija na jednu noć si dam oduška i volim se dotjerati mimo sportive, iako sam primjetila da kad idem rejvati dosta pazim na to da mi je udobno i lijepo, s mojim osobnim pečatom, te da me ne sputava.
Ovaj put sam samu sebe ranije sredila, ali zato nisam obavila ostale pripreme, poput pospremanja odjeće i pripreme hrane za sutradan, a usput sam opet ogladnila. Plan mi je bio biti tamo prije ponoći da poslušam Telefon Tel Aviv, ali moji planovi se znaju izjaloviti ako misliš na sve.

Ekipa je prošla prije, ja sam ostala, što je bila kriva odluka jer sam se ovako još više razvlačila, a i dogovori putem mobitela s ljudima koji nisu pored tebe ti sve oduže. Ali dobro, do Nine Kraviz, svoje miljenice ću stić, ona je na 1 sat, ima vremena, mislim si. Shvatila sam da nije ni čudno što sam se razvlačila, već peti dan sam u pogonu, a neki od mojih su tek treći dan. Oduže si jutra s after partijem pa na kraju dođemo na isto, ali čemu da se mučim na festivalu, volim pošteno odspavati kako je tada hladno i najpogodnije za odspavati i očistiti se nakon gacanja u blatu, a ništa ne godi toliko kao topli tuš. Drugo je to kad se ide na party koji traje kraće pa produžiš na after party. Ove godine sam izbjegavala aftere i išla radije spavati. Da nije bilo kiše vjerojatno bih produžila ili bih možda dolazila tokom dana na plažu tulumariti, ali treba imati snage za izdržati sve večeri, a kiša sve to otežava.
Ako je nekoga trebalo poslušati na Dimensionsu, onda je to bila Willow koja također producira i već je izdala EP. Slušala sam je tokom zime u Zagrebu, gdje je odsvirala predivan set pa mi nije bilo toliko žao što sam je propustila i ako je već ne znate, preporučujem da je provjerite, vrijedna je vaše pažnje, selekcija besprijekorna, house, techno i sve između, teško ju je kategorizirati jer jedno je produkcija, a drugo kad puštaš set. Ima taj neki "moderni" zvuk koji se pojavio i obilježio ovogodišnju klupsku godinu, a zovu ga lo-fi, što je zapravo stari house na kojem pojačaju neke dijelove da jače udara, a vokale priguše, nešto u zvuku mora biti podebljano, na primjer bas i isticati se u odnosu na druge zvukove, da laički tako kažem, ali ne bih joj baš produkciju svrstala kao lo-fi, svestranija mi je od toga. Ajde recimo da je lo-fi, deep house, polaganija plesna elektronika zgužvanog zvuka pomiješana trip hopom s nježnim tužnim vokalom. Izrazi koji glazbeni kritičari vole koristiti, a na koje i sama padam. Meni je to sve isto, ionako na kraju određujem sluhom, ili valja ili ne valja, najbolja kategorija. Može biti ne znam kako bogovski opisano, ali prava istina se događa kad čujem i ako mi ne odgovara, ništa od svega, onda pljujem po autoru teksta jer mi je uništio snove i potratio vrijeme. Smatram da nisam zahtjevna ako sadrži više od jednog takta. Lažem, zahtjevna sam, moraju biti najmanje dva zvuka, ne slušam samo ritmične pjesmice. Osim ako mi je čudno i novo, tada mi treba vremena da procijenim i naviknem se jer ne sjeda sve na prvi takt. Willow mi je bila takva kad sam čula "Feel me", čudna, zvuk s kojim se nisam srela jer nije dovoljno opako plesno da mi se odmah svidi, a opet, sadrži u sebi tu posebnu čar zbog koje me je preokupirala da sam je krenula slušati. Još kad joj naletiš na DJ set, uf, ni sama više ne znam koliko puta sam ga preslušala prije nego sam je čula i vidjela u akciji ispred sebe. Primjetila sam da postaje sve više traženije ime. Predviđam joj uspješnu budućnost. Vremenski mi se kosila s drugim izvođačima, kao prije navedenim Telefon Tel Aviv i Adrian Sherwoodom koje nisam imala prilike još čuti uživo, a kako je ispalo, niti ću ih i ovaj put jer upravo kad sam bila spremna da krenem započela je kiša. Opa, ovaj put ju vremenska prognoza nije najavila u ovo doba za nedjelju. Cijela moja spremnost je opet bila nizašto jer sam se opremila za suhoću pa sam se iznova išla preodjenuti i napraviti frizuru pogodnu za kišu, skupiti je u pletenicu. Ne, nije lako biti ja. Tako sam iz šarenila prešla u klasiku, crnu, odlučeći se da mi bar jakna bude u življoj boji, a i torbu je trebalo zamijeniti za onu koja je otpornija na vodu. Kiša čak ne bi bila problem da usput nije i temperatura pala, a vjerujte, bilo je hladno kao prava jesen pa sad treba biti pametan i kombinirati da ti je toplo, a opet da se lako svučeš kad se zagriješ. Većina ljudi ne prolazi kroz ovakva stanja, jednostavno se odjenu i odu, vjerojatno su i otporniji, ali previše se poznajem da ne znam kako za mene rezultira ako se ne pridržavam dobitnih rješenja, najčešće je to oboljenjem danima poslije. To mi se dogodilo na prvom Dimensionsu kad je stalno bilo sunčano, ali nedostatak sna, nepravilna prehrana, rad i neodjevanje ujutro u dulju majicu su učinili svoje, bez obzira što sam bila mlađa. Nisam htjela kroz to opet prolaziti niti mi se da svaki put liječiti, osobito ne nakon zabave i možebitnog odmora. Čemu ponavljanje grešaka ako nešto ne naučiš iz njih?

Ono što sam primjetila nakon par dana partijanja ili općenito gubljenja noći, zbog čega bi me mogla demencija zadesiti ako pretjerujem, je da se polako počnem gubiti jer zaboravim gdje sam ostavila neku stvar pa tako potrošim petnaest minuta na pronalazak trake za kosu koja mi se sakrila iza nečega. Ok, traka je pronađena i spremljena, kiša je prestala, napokon mogu krenuti.

Polovični uspjeh, ali Ninu sam uhvatila zadnjih petnaest minuta na Clearingu. Nedovoljno za prosuditi, ali ono što sam tada čula mi je bilo dobro, s tim da kako je puštala na ploče znalo joj se dogoditi preskakanje pjesme pa ti malo ubije dojam, ali takve greške ti ne ginu kad ti se izližu ploče. Nakon nje sam dočekala Jeff Millsa koji je počeo polaganim bubnjajućim taktom svoj set postepeno ga razvijajući u zvukovnu širinu i dobio je tri sata za to pa mu se nije žurilo da sve prezentira. Koliko vremena imaš da se glazbeno predstaviš je odlučujuće jer nije isto kad imaš sat ili tri sata za nastup. Poznata, najčešće starija imena, oni koji su već duže na sceni ili se o njima u kratko vrijeme pročulo pa su tražena svježa roba obično imaju najduže vremena na raspolaganju u glavnim terminima. Naravno, većina naših rejvera je došla zadnji dan upravo zbog tih poznatih imena. Volim i sama poslušati takve, ali ne igra mi ključnu ulogu. Dala sam mu dvadeset minuta prilike jer htjela sam dalje, a na njega ionako mogu naletiti negdje kod nas ili okolo tokom zime, proljeća u klubu. Kasnije sam čula od ostalih koji su ga slušali da je previše udarao i nisam žalila propuštanje jer mi je u tom smjeru i vodilo kad sam odlazila. Ako nešto ne podnosim u technu je kad DJ-i pretjeruju s nabijanjem u setu u čemu ih dosta zna zaglibiti, s time da nisu na to imune ni nove pridošlice, ni stara garda koja se ne razvija. Kod ovih starijih dođe to s godinama u bilo kojem žanru kad nadahnuće presuši, ma koliko mi šutjeli o tome ili se bojali suočiti s time. Svejedno, treba se znati preporoditi. Nekima ide dobro kao Jeffu, nekima ne pa žive na staroj slavi koja i dalje uspije da se proda zbog slave u mladosti. Nema te droge koja će te povratiti na stare pobjednosne staze ako se s vremenom sam ne pronađeš. U Moatu je već pola sata svirao Silent Servant, ali sam išla u Void do ostalih gdje su Tama Sumo i Lakuti započeli svoj set. Brza promjena pozornica i kasniji dolazak me je stajala čudnog raspoloženja, pri čemu sam bila ljuta na samu sebe jer nisam stigla prije na festival, tijekom sam saznala da se prijateljici pogoršalo zdravstveno stanje od večeri prije, ali se uspjela izliječiti, uz to su neki od prijatelja koji su nam se tu večer pridružili bili raspoloženi za popratnu pričicu za koju ja nisam bila pa se sve to nakupilo, za što su mi rekli da se vidjelo na meni i da sam djelovala ljuto u odnosu na to kakva sam bile prije nego su me ostavili. Da, bilo je ljutnje, tuge i žurbe da sve u manje vremena nadoknadim. Tama Sumo me je pridobila kad je pustila nježni ženski vokal meni jako znane pjesme već otprije, ali ostat ćete zakinuti za nju jer se ne mogu sjetiti čija je niti mi ju se pretražuje pošto zahtijeva vremena, ali ju je moj mozak već odavno upamtio sa prijašnjih rejvova pa si ju mogu vrtiti, te je imam u snimci koju si možete poslušati pa ako je znate, javite da se ne mučim traženjem. Tamo se u jednom trenutku počela gubiti i radila neki čudan prijelaz tražeći pjesmu da se povrati koristeći DJ foru kojoj se zna pribjeći da se ne shvati nesnalaženje ̶ ubacivanje ženskog orgazma. Ah, ženski orgazmi na pjesmama, ništa novo, dapače, zna mi odgovarati, osobito jer ima i muških, ali treba imati stila, te znati kako i kada ga uvaliti. Kako se to odugovlačilo i nije mi odgovaralo što je trenutno puštala, niti sam ju dovoljno slušala da bih je mogla bolje opisati ili se uživiti u set, da nisam bila takva kakva jesam, vjerujem da bi mi bila dobra. Mome stanju je trebao jači i tamni techno. Htijući čuti Silent Servant zaputila sam se u neprikosnoveni Moat prije nego nastupi gužva. Silent Servant je imao dobar techno set, onakav kakav sam tražila da se osjećam dobro. Prijašnjih večeri sam čula mnogo bolje pa me nije oborio s nogu, ali bilo je dovoljno plesno, podupirano jakim teškim tonovima i ugodno sluhu. Sada sam već zamijetila puno više hrvatskog govora oko sebe i prepoznala hrvatske partijanere. Jer ako je trebalo odabrati koji dan pohoditi uz kriterij lijepo vrijeme, onda je to bila nedjelja za većinu. Čudno je to kako s vremenom ne moraš ni upoznati ljude oko sebe da bi shvatio kako su naši jer dijelimo iste značajke, volimo plesati i utaboriti se na jednom mjestu gdje nam je to isto moguće. S tim da me i dalje nervira onaj tip partijanera koji mora obznaniti svima kako je on tu i glasati se što je najviše moguće ispuštanjem zvukova u obliku "uuuuuuu, jeeeeeee, toooooo!" i rastežući žvaku uz obaveznu opremu - naočale, šatrovski cvike, jer se previše zgazio. Još kad mu se u blizini nađu ženski primjerci, jao. Ne znam je li mi gore kad si nađem pogodno mjesto pa se takvi s vremenom nađu pored mene ili što mi se ne da pomaknuti negdje drugdje, a ne volim ići preblizu pozornice jer je uvijek gužva i premalo mjesta pa ću se opet pomaknuti otraga. Drugi tip partijanera koji mrzim je kad ti se počnu kačiti na rame, što plešući, što pretvarajući se da plešu ili zbog gubljenja kontrole samog sebe u plesu, što se i meni znalo desiti ako nemam dovoljno mjesta, a želiš se rasplesati. Jedan takav me je ubio u pojam jer se često zalijetao u mene. Treći problem na koji sam naišla kod rejva je kad ste kao ekipa zajedno pa se ne želite odvajati. Kad vas je veća grupa, to je neizbježno pa se proširimo što je za neka mjesta poput Moata komplicirano, osobito jer su neki bili u tenisicama pa su hvatali ono malo kamenja i zemlje što je bilo na tlu, ili odvojimo u više manjih skupina, ili se razdvojimo pojedinačno čime se gubi međusobna povezanost. Negdje u svemu tome je s vremenom počeo nastupati tajni gost za koji si mi rekli da će biti Nina Kraviz jer je već zatvarala Moat po ovakvom bljutavom vremenu pred 3 godine, a čega se točno sjećam jer sam tada odustala da ju idem poslušati kako se nevrijeme spremalo te nedjelje 2014. godine pa sam radije ostala popratiti putem Facebooka što se zbiva i je li se nastavlja s programom pošto sam tada prvi put doživjela da kiša pada na Dimensionsu i nisam znala što očekivati. Ujedno sam htjela malo odspavati jer me je idući dan čekao radni ponedjeljak i vožnja do doma. Ovaj put nije bilo kiše, niti me je doma čekao radni tjedan, stoga nije bilo ni opterećenja. Po zvuku i iz daljine sam prepoznala Ninu. Napokon sam je dočekala. Ono na što nisam računala je da ću previše biti ometana u plesu dok Nina svira. Prošle godine mi se isto desilo na Heleni, ljudi su stalno prolazili, a ovaj put je bilo i gore jer su se kretali uz krajeve do zida kako su to bili jedini pristojni dijelovi u kojima ne bi zgazio u lokvu, a tamo sam ujedno i ja stajala. Mojima nije odgovarala i na kraju sam shvatila da ih je većina otišla iz Moata natrag u Void na Tamu, dok sam ja ostala jer sam joj već dugo priželjkivala čuti set na licu mjesta. Nije me dovoljno opčarala da bih je smjestila u top 3, možda jer sam joj postavila veću ljestvicu ili jer su mi drugi prevladali, ako nastavite čitati doznat ćete ostale razloge. Uvijek se divim njenoj raznovrsnoj selekciji koja sadrži sve što volim, zna ispričati posebnu priču glazbeno upotpunjenu raznim stilovima i podstilovima od housea, techna, acida do eksperimentale, a tako je bilo i ovaj put. U doba kad ju je Resident Advisor proslavio sa svojom video serijom Between the Beats oko koje su se vodile velike polemike zbog toga jer su je snimili u kadi i zbog čega ju je većina muškaraca prozivala da se prodaje na temelju seksipila, od kojih i neki poznati DJ-i, uvijek će mi biti najdraža, pogotovo jer je to bila prva žena na svjetskoj elektroničkoj sceni za koju sam tek tada doznala da je i DJ-ica i producentica u doba kad sam više počela slušati techno, a tadašnja zastupljenost žena u elektronici, točnije techno domeni u kojoj pretežito dominiraju muški izvođači, je bila mala. Jedino za koga sam prije nje znala je Miss Kitten, više sklona elektro zvuku, koju sam nažalost propustila u Rijeci. Ono oko čega je velika većina promašila bit je da je Nina predstavila život DJ-a koji mi je do tada bio misterij. Od tada joj je karijera napredovala i s vremenom je pokrenula svoju izdavačku kuću na kojoj okuplja druge izvođače. Licemjerno je koliko se lome koplja u svim diskusijama kada je žena DJ jer je nemoguće da može posjedovati sve, talent, pamet, sposobnost i izgled. Nisam primjetila da se izgled toliko spominje kad je muškarac u pitanju.

Doduše, omjer žena ni sada još uvijek nije zadovoljavajući, ali je sigurno bolji nego pred nekoliko godina ili se stječe takav dojam. Radije koristim izraz DJ-ica, s tim da ne bih trebala ni to nego samo napisati DJ jer mi je djane tako glup naziv, ne znam zašto bi uopće trebao biti poseban naziv za žene na engleskom jeziku kada DJ znači disc jockey, neovisno o spolu. Možemo se zavaravati kako je sada lakše i lijepo biti žena DJ, producent ili izvođačica na elektroničkoj sceni, ali daleko je to još uvijek od prave istine. Drago mi je vidjeti da se o tome govori u medijima i pridaje veća pažnja, ali naša borba je uvijek neprekidna u dokazivanju da smo jednako vrijedne. Sve se to da vidjeti kroz povijest gdje su nas često puta zanemarivali, a možda najglasniji moderni primjer toga u glazbenom svijetu je Madonna koja su često puta razapinjali jer je govorila o stvarima za koje nije bilo poželjno da ih žena govori ili radi u javnosti. I dan danas joj predbacuju. Madonna je zapravo jedina aktivna ženska izvođačica tokom svih svojih godina glazbene karijere u nemilosrdnoj pop kulturi koja svake godine štanca nove, mlađije zvijezde koje se uvijek iznova seksualizira. Problem nastaje kada žena taj "sex sells" okrene u svoju korist. Grace Jones nisam uzela namjerno za primjer, iako je starija od Madonne, uz to i crnkinja, jer nije bila aktivna cijelo vrijeme. Jedva čekam da vidim hoću li doživjeti da Nina ili bilo koja druga izvođačica doživi dugi staž u elektroničkoj karijeri kao DJ ili producentica i bude jedna od imena o kojoj će se pisati, te govoriti i nakon što ostare, kao što je slučaj s većinom muških izvođača, na primjer Jeff Mills. Jedino tko mi sada pada na pamet u toj domeni, a da je dovoljno dugo na sceni je Björk. Dakle, jedna žena. Evo, ne znam, ako znate za još koji primjer, prosvijetlite me. Što se tiče rocka, možda Debbie Harry, ali isto nije bila stalno aktivna. Kim Gordon i Patti Smith? Ajde, u rocku ih kao ima nasuprot svih silnih muških imena. A tek kad bih krenula s hip hopom...Missy Elliot mi prva pada. Opet, trebaš sve to znati ili kopati, možeš ih jedva nabrojati na prste jedne ruke, što nije slučaj s muških dijelom.

Što se tiče Nininog seta, znala je nabaciti lupanja, s tim da se izvukla kada se prebacila u bolje dijelove, pogotovo kada bi me posebno iznenadila, što možete vidjeti u jednom snimku gdje je nabacila taj istočnjački melos zvuk koji je trenutno popularan. Ne znam što je to s ženama ove godine, nije jedina kod koje sam primjetila to skretanje u lupanje. Da se razumijemo, ima dobrih lupanja, pola techna se sastoji od njega, ali kad se pretjera, nije dobro. Primjetila sam da ih nešto potjera u te vode. Temeljim procjenu na preslušavanju ženskih techno setova. Kod muškaraca mi je postalo jasno da im je to boljka jer je svaki drugi techno izvođač uvijek muškarac, osobito ako su na početku razvoja stila, ali ne razumijem čemu je razlog kod nas. Jesu li to greške kojima se pribjegne nakon boravka u tom žanru, neovisno o spolu? Primjećujem li tek sada jer napokon dobivaju jednaku pažnju na svjetlima pozornice ili vlastitim već uhodanim istraživanjem doznajem lakše nego prije o ženama u techno ili elektroničkoj domeni? Događa li se to zato jer su imale te iste muškarce kao učitelje jer od koga drugog su i mogle učiti kad je cijela industrija prepuna ploča produciranih pretežito od muškog spola?

Jedno je sigurno, svi s vremenom stvaraju vlastiti stil. Ako sam nešto odmah primjetila kod žena, to je širina kojom bez problema počinju vladati ubrzo nakon svojih početaka. Čini mi se da ih ponekad sputavaju tehničkim detaljima. Konkretan primjer temeljim kad je Eclair Fifi u svojem setu na R/verse festivalu pojačala zvuk pa joj je neki muškarac došao stišati ga, a ni meni samoj nije odgovaralo stišavanje, kao da je tim činom izgubilo na snazi, sve dok se nije mogla opet povratiti na potrebnu jačinu. Apsurd je utoliko veći što sam i sama to prošla par mjeseci prije. Ne znam što je s tom opremom, niti s nama da želimo pojačati, ali sve mi se čini da će i tu doći do promjena jer ovako ne znam uvjetuje li oprema ograničenje, ljudi koji brinu oko te iste opreme ili se tokom vremena zbog izloženosti istoj izgubi osjet sluha. Jedino što zasad nesvjesno i laički mogu tvrditi je da nam je osjet veći nego većini muškaraca. Nabacite seksualne metafore oko ovoga koliko god hoćete, ali ima nešto u tome.

Nešto slično ovim rečenicama mi je okupiralo mozak dok sam ju slušala jer s razdanjivanjem sam ugledala Ninu gore, s muškarcima blizu nje i nisam se mogla oteti dojmu da sam se možda previše poistovjetila s njom. Ako mi je nešto poznato iz vlastitog iskustva, to je da nije lako kad se ispred tebe stvore većinom muškarci koji ne plešu i po čijim licima primjetiš da ne odobravaju glazbu koju puštaš. Sreća na porastu žena u publici, mi smo voljne plesati. Imala sam dojam da ju nešto muči u početku, ili je mučilo mene pa sam time projicirala na nju, ali kad popričaš s drugima o tome shvatiš da nisi jedina kojoj nije sjeo cijeli set kako treba.

Nina je također pustila meni drage pjesme koje već znam napamet koliko puta sam joj preslušala neke setove, poput Gant-Mant & Eric Martin - Plenty Cheese. Ako me pamćenje dobro služi, od svoje produkcije je uvrstila Show Me Your Time, ali me je pri kraju seta opčarala s Terence Fixmer - Lovesick, pun pogodak i lijepi zaključak s kojim se ovaj put sigurno poistovjećujem. Najvećim dijelom zašto mi nije u potpunosti savršeno sjeo njezin set je zbog ljudi koji su u to vrijeme još više bili izgubljeni i konstantno prolazili što me je doslovce izbacilo iz vlastitog ritma i uništilo prepuštanje. Podsjetilo me na čestu praksu u riječkim klubovima - šetanje simo tamo, što si već duži period kako sam izbivala iz istih nisam priuštila. Čudnih li tokova, snašlo me upravo sada. Kud baš sada? Tek kad sam se odlučila maknuti na manje prometno mjesto sam došla na svoje, ali je bilo prekasno jer se bližilo kraju, a i sama sam već bila na izmaku snaga. Šteta što to nisam prije uradila. Na toj drugoj poziciji na kojoj sam se sada nalazila, bilo mi je zgodno vidjeti jedan muško ženski par, sličan po stilu, odjeveni u duže tamne jakne do koljena, malo šire hlače, ona s tamnom dužom kosom isprepletnom manjim pletenicama koje joj padaju niz lice malo ispod ramena, on također slično, ali njegove kao da su mi ličile na dredlockse. Obadvoje na očima imali okrugle crne naočale. Ili su bile polarizirane? Šteta što ih nisam slikala, bili su mi svijetla točka pri završetku seta. Pored zvučnika se nalazio mlađi dečko s minimalnim kretanjima tijela, ponajviše glave, pokrivene hoodicom, oslanjajući se rukama na metalnu ogradu. S moje lijeve strane omanja plesna ekipica koja uživa kao i ja. Da, sada mi je odgovaralo sve, vraćena sam. Pri kraju seta, Nina je puštala acid kojeg obožavam, a i kakav je to set bez acida? Ne priznajem takve. Jedno je sigurno, Ninu ponovno slušam čim uhvatim priliku. Koliko sam čula preskupa je za naše klubove tako da mogućnost da je u Hrvatskoj uhvatim je mala. Navijam za sebe da je opet u skorije doba čujem na licu mjesta bez loših ljudskih ometanja poput napisanih.

(Nastavlja se: http://www.terapija.net/koncert.asp?ID=26851)

terapija // 18/09/2017