Prije prelaska na recenziju novog albuma, osjećam potrebu da za uvod napišem nešto općenito o Bicikliću i njihovoj poziciji na sceni. Razlog tome je što je Biciklićeva muzika od recenzije prvog albuma do danas prošla put od naslade za dobro upućene do javnog dobra. Dok pišem ove retke, Biciklić već ima status lokalne atrakcije koja mami na koncerte minimalno 100 ljudi. Iako sviraju pank, ne treba se čuditi što njihove koncerte pohode i random-ekipe koje nisu stalni inventar pank-gigova. Čim u muziku uđe zajebancija, najvažnije je da nasmije i zabavi, pa žanr postaje manje važan kriterij odabira za njeno slušanje. Tako je zajebantska muzika oduvijek tražena roba u gradu, pa ako je i pank, neće "nepankerima" biti strana. Uvjetno rečeno, metalci mogu popušiti Biciklić kao pankeri Đubrivo, a svi oni skupa s fanovima Let 3-ja mogu popušiti Brkove. Zajebancija ujedinjuje.

No, kad spominjemo Biciklić kao pank-bend, važno je naglasiti da su oni prvenstveno dobra zajebancija, a tek onda igrom slučaja i pank. Bicikliću nije imperativ da budu pankeri po "vokaciji", a tek onda sve ostalo. Oni ne sviraju pank da bi oponašali svoje uzore, koji im pokazuju srednji prst sa omotnica ploča, niti da bi drugim pankerima poslali friend-request za ulazak u njihovu super-kul ekipu. Biciklić ne glume odred pravovjernih punk's-not-dead ratnika, kojima je pank platforma za subkulturni snobizam, niti "revolucionare" kojima je sviranje panka reklamna kampanja za utopističku ideo-religiju, najčešće serviranu u salvama preufuranih propovijedi preobraćenim ili nepreobrativim. Biciklić niti veliča junake, niti ih glumi, već se preko svoje maskote, dvospolne spodobe, anti-junaka Sompompira, predstavlja kao slika i prilika njihove propasti. Oni ne glume da imaju bisere, pa pred svinje bacaju samo blato. A i sami su svinje.

Biciklić je zapravo dio jedne poveće zagrebačke ekipe koja interne zajebancije sa kolektivnih pijanki pretvara u pjesme. I to često na licu mjesta "zločina" (bio to stan na Savici, kupe noćnog vlaka ili Martinska fešta) pomoću neke prastare akustične gitare, kojoj fale dvije žice. Pjesme tijekom tulumarenja započinje smišljati cijela ekipa, a bend ih dovršava na probama, koje opet nalikuju noćnim izlascima. To je valjda pank samo po sebi, pa kako onda i žanrovski ne bi zvučalo kao pank, koji je pored toga i najjednostavniji za upotrebu, pogotovo zbog činjenice da gotovo nitko u bendu ne koristi svoj matični instrument. Biciklić pank ne shvaćaju ozbiljno, već ga samo bezobrazno dobro iskorištavaju kako bi čim lakše svoje mane pretvorili u prednosti.



Biciklićeva vulgarna, duhovita, pomalo bizarna i često autoironična treš-poetika krštena albumom "Povratak Sompompira 2" na novom albumu i dalje pedalira smjerom antisocijalne angažiranosti, ali po putu pobire i neke nove kontroverze. Ono što je na prvom albumu zvučalo kao bezazlena i pomalo retardirana zajebancija, ovdje prelazi u pokušaj podjebavanja, koji je možda tek blefiranje i poigravanje osjećajima. Npr. sam naslov albuma "Za kog je, dobar je" na prvi pogled implicira da se Biciklić namjerno malo trudio ako albuma, jer oni kojima je namijenjen ne zaslužuju bolje. Ali ipak, trudio se puno više nego na prvom, pa nije sigurno da li nam žele reći kako smo lošeg ukusa ili karaktera ako nam je album dobar. Prvi album snimljen je i izmiksan u šusu, pa višetjedno dosnimavanje i peglanje grešaka na drugom albumu fanovima Biciklića može zvučati kao kvarenje nečega što ima šarm samo ako je presirovo, neposredno i spontano. Međutim, bolja usviranost i detaljnija postprodukcija došli su također spontano i neposredno, naprosto zato što ljudi vole zajedno svirati i družiti se. A malo tko bi imao nešto protiv napretka koji dolazi bez forsiranja, po prirodnoj inerciji. Nitko se iz benda nije odrekao društvenog života da bi se posvetio mahnitom vježbanju ili studijskom ušminkavanju, već su čak i sesije miksanja albuma (poput probi) nalikovale tulumima. A sirovost se nije izgubila. Štoviše, drugi album zvukovno je masivniji, žešći, mračniji i zajebaniji, a pjesme provokativnije. Npr. na prvom albumu, u "Najdeblja je moja" Debeli (vokalist) se ponosi njenom debljinom, dok joj na ovom albumu kaže "Fuj!". U "Sakomanu", najslušanijem hitu s prvog albuma, poručili su: "ubi ubi srbina/takva mu je sudbina/a može i hrvate/ko vam jebe mater/ja!", što im je postala najpopularnija strofa, valjda zato što na netipičan prepad odjebava ex-jugonacionalističku netrpeljivost: prva polovica strofe taman pozove ekipu sa Stormfronta da se nakači, a onda im, par sekundi kasnije, drugom polovicom kitice lansira odjeb, nakon čega i najtvrdokorniji antifa-policajci odahnu i nasmiju se. Slično tome, ovdje poručuju: "Trst je naš!", ali dotična pjesma ima ćirilićni naslov "Kpct" što zasigurno kvari zabavu hrvatinama koje bi se htjele naslađivati fiks-idejom o prisvajanju popularnog šoping-izletišta. Pored toga, melodiju pjesme čini ulomak talijanske himne pretočen u rif, što pjesmu navlači da se može shvatiti i kao posprdna himna za hrvatske šopingholičare, koji idu u pohod na tršćanske dućane. A osim toga, u kontekstu talijanske himne, ovo "naš" potpuno gubi naboj osvajačkog pokliča i potencijalno osjetljivu temu pretvara u dječju igru za odrasle. A izgleda da je to i poanta Biciklića: biti dašak djetinjstva u odraslosti, nastrana zabava za one koje su "dovoljno veliki da ne budu mali", maltene seks na eks s muzikom.



Nadalje, pjesmom "Konj" Biciklić prave zabavu od poigravanja sa seksualnim klišejima ne težeći razjašnjenju je li dotična živina simbol istospolnog zajedništva, zoofilije ili nečeg trećeg. Na dotičnoj pjesmi se u iz stiha u stih smjenjuju gostujući vokali: Rančić (Biciklić, Svinje), Sven (Dekubitus), Njec (Abergaz) i, narcisoidnog li nepotizma, pisac ovih redaka (Čudnoređe) dajući tako pank-odgovor na razna preceremonijalna band-aid isfuravanja. Osim ove vokalne kolaboracije, novost na albumu "Za kog je, dobar je" su i zborna (polu)falš-pjevanja, također u suradnji s akterima lokalne scene. Tako zbor sastavljen od nekih gorespomenutih ljudi (i druge u trenutku snimanja slučajno pristigle ekipe) u maniri navijačke himne dementno pjeva mantru "Sve je pijano" iz istoimene pjesme. To je dovelo do novog običaja da se na svirkama uživo "Konj" vrti i do 8 minuta tijekom čega na vokalima gostuju random-ljudi iz publike zvučeći kao bjegunci iz Vrapča, a tijekom izvedbe "Sve je pijano" nastane pravi freak-show kad se na desetke posjetioca popne na pozornicu i delirično urla: "Sve je pijano (4x)...i drogirano!" u nedogled. Nema sumnje da je Biciklić postao najjeftinija legalna droga za pijance: Hare Sompompir! Hare rama od Biciklića!

Formi mantre, ali muzički u ponešto mračnijoj maniri, odgovara i pjesma "Pati Veljko", koja se ponavljanjem dvostiha: "pati Veljko/pati za Željkom", slično "Konju" poigrava s queer-asocijacijama, jer nije jasno radi li se o Željku ili Željki. "Povratak Sompompira 2" nije samo ime prvog albuma, nego i prva pjesma na drugom albumu, a ujedno i čitav tekst pjesme, koji se opet ponavlja u nedogled kao mantra Sompompiru koji se uvijek vraća, češće nego Lassie kući. Njegov povratak podsjeća na mudrost starih Topalovića: "Sve može da propadne i nestane, samo je smrt siguran posao!". Kada pogledate (npr. na majicama diljem Biciklićevih koncerata) kakvi divni naturalistički atributi krase tu spodobu, bit će vam sve jasno.

Pjesma "Kosti" prava je horor-pričica, koja možda najzornije pokazuje sklonost Biciklića da se vozi i po mračnim stazama. Od narativnih pjesama, izdvaja se i "Da ti ne pričam", koja govori o tragikomičnom padu mortus-pijanog Lovre (jednog od gitarista Biciklića) sa stejdža tijekom nastupa na brucošijadi Filozofskog u Močvari. Pored spominjanja Srba, Bosanaca i Hrvata, na red su došli i Slovenci u disko-pank pjesmi "Ljubljana". Ali, ispada da su oni najbolje prošli, jer pjesma govori samo o tome kako se neki lik pijan probudio u glavnom gradu dežele misleći da je na Trešnjevci. Svi ostali narodi su u pjesmi već na prvom albumu stradali kao žrtve koljačine povampirenog Sakomana. Kako su humanitarni koncerti jako popularni i kul, Biciklić bi definitivno trebao napraviti koncert za prikupljanje pomoći obiteljima, čiji su članovi žrtve Slavka Sakomana. Još jedna disko-pank pjesma "ZET" fakinski se obračunava s tromošću zagrebačkog gradskog prijevoza. Kao takva, tekstualno najviše odskače od ostatka Biciklićevog opusa, jer se ne spominju piće, droga i klanje...samo jebanje, ali ne doslovno.

"Super baba" nije oda junakinji stare britanske humoristične serije, već polubizarna pričica o unuku koji puši đointove s babom, čiji tekst je napisala majka lika zvanog Karoli, autora teksta "Dijamanter" s prvog albuma. "Sused" je pjesma posvećena svima koji u zgradi imaju ukućane gnjavatore, a "Skrivena pjesma" (koja to nije) je produžena repriza mantre "Sve je pijano (i drogirano)". To bi mogla postati tajna internacionalna himna svih političara, menadžera i ostalih djelatnika rukovoditeljskih branši, kojima je u opisu posla da se po skrivenim sastancima opijaju i jedu droge nakon što sklope mutan posao.

Muzički gledano, novi album je aranžmanski napredniji i stilski šarolikiji, pa je tako obogaćen metalom, diskom, d-beatom, čak i popom. Ali naravno, sve je to upakirano u pank-rifove, koji Biciklić i čine Biciklićem, a ne Rols-Rojsom. Rančićevi bek-vokali na ovom albumu su prodorniji i melodičniji, a u nekim momentima gotovo da i preuzimaju ulogu lead-vokala. Neki mu zamjeraju što se previše pojačao u odnosu na Debelog, pa ga time navodno zasjenio, ali ja sam skloniji mišljenju da je jačim isticanjem svog prgavog gangsterskog vokala odlično nadopunio Debelovi masni polupromukli kvariton. Ako je Debeli glas Sompompira, Rančić je definitivno grlo njegova ortaka Vampirektora (druge manje eksponirane maskote Biciklića), a takav dinamičan duet s benge na paklenom bulevaru ne može a da ne osvježi album novom dozom zarazne boleštine.



Osvrnimo se i na to da album "Za kog je, dobar je" ima i podnaslov "Pjesme za dušu 2", koji se očito referira na razne piratske turbofolk-kompilacije sličnih naslova. A sudeći po lakopamtivosti Biciklićevih pjesama i delirično-bećarskoj atmosferi na koncertima, usudio bih se povući paralelu s cajkama. Uvijek tu strada i pokoja pivska flaša. Nisu cajke samo sintetičke harmonike i zavijanja, one mogu biti upakirane u dernjavu, psovke i distorziju. Cajke nisu u stilu muzike, nego u pristupu istoj. Ima li razlike između pankera sa spike-ogrlicom, flašom pive u ruci i nožem u džepu, koji u Route66-u Debelom viče: "Sviraj Sakomana!" i ćelavca sa zlatnom kajlom i utokom oko pasa, koji s čašom džin-tonika u Lampašima Miletu Kitiću urla: "Sviraj Šampanjac!"? Zasigurno ima, ali suštinski obojica imaju istu primordijalnu potrebu: da se otkinu na pjesmu koju svi (prisutni) znaju (čitaj: na cajku). Tako svaka muzika ima svoje cajke. Koliko god ova usporedba zvučala nepopularno i heretično, to definitivno nije nešto čega bi se bend i publika trebali sramiti. Svi smo mi cajkaroši/ce u nekim prilikama, jer volimo pustiti mozak na pašu, osloboditi primitivnog bećara u sebi i uz muziku praviti lom. Neki uz pevaljke i harmonike, neki uz Debelog i gitare. Ipak, Biciklić se bitno razlikuju od cajki po tome što ne rade muziku kojom bi se bolje prodali, nego baš iz (proste) duše (i, naravno, za dušu), pa ako od toga jednom u budućnosti počnu dobro zarađivati, savjest im može ostati čista, jer muzikom se nisu nikome ulizivali niti radili išta čime bi pogazili svoj zajebantski integritet.

Kako na Biciklić već dolaze i "nepankeri", a i s obzirom na njihovo rubno poigravanje s osjetljivim temama, ne bi bilo čudno da im na koncerte počnu dolaziti upravo oni protiv čije gluposti su njihove pjesme uperene, tj. oni koji su zajebanciju shvatili ozbiljno i svojatali bend za svoju borbu. Tek tada će koncerti Biciklića biti ultimativni i potencijalno incidentni freak-challenge na kojem se susreću desni nacionalisti, lijeve "komunjare" i politički nesvrstani na skliskom pogo-terenu. A to bi ipak valjalo izbjeći. Jedno je kad su takvi na koncertima preko 800 ljudi raštrkani u heterogenoj masi, a drugo kada se među 150 ljudi gledaju licem u lice. Zaključak: album je dobar, a za kog je, vidjet ćemo. Nadajmo se da neće biti dobar onome za koga nije.

Dreklista:
01. Povratak Sompompira 2, 02. Sused, 03. Ljubljana, 04. Super baba, 05. Kosti, 06. Fuj, 07. Da ti ne pričam (parti Lovro), 08. Pati Veljko, 09. Sve je pijano, 10. Kpct, 11. ZET, 12. Konj, 13. Skrivena pjesma

Personal:
Debeli - vokali
Borna - gitara
Lovro - gitara
Veljko - bas
Rančić - bubnjevi, prateći vokali

ocjena albuma [1-10]: 10

ognjen bašić // 12/06/2014