Gotovo veteranski zagrebački demo punk bend No more idols predstavio je publici svoj novi album. Album zanmenitog naziva "36:45" zapravo nam govori koliko album traje. Naime, dečki su tjednima smišljali savršen naziv za album, htjeli su da to bude neka jaka riječ koja na većini svjetskih jezika znači isto. S obzirom da se nije pojavilo dobrih, a originalnih prijedloga (barem stotinjak bendova ima album naziva Revolution i sl.), dojadilo im je mozganje pa su jednostavno uzeli minutažu trajanja svih pjesama kao konačni naziv albuma.

Ovo im je drugi album - sagledamo li prošlost od nekoliko godina, možemo se sjetiti njihovog prvog albuma "Propaganda", t e singlica "Kamikaze" i "Samo ravno", te EP "Fuck politics - let's dance". Za jedan hrvatski bend koji nastupa gotovo sedam godina ovo je zaista pristojan rezultat. No more idols nas zabavljaju od sada već davne 2004. godine, odsvirali su preko stotinu koncerata po Hrvatskoj (nema sela u kojem nisu bili) i inozemstvu (Italija, Mađarska…). U proteklih nekoliko godinapostojanja promijenili stekli su velik broj fanova i promijenili postavu nekoliko puta, da bi danas u bendu preostali Branko Bertović na bubnjevima, prvoborac Vanja Burić na basu, te neuništivi frontman Denis Kozjak - Žikk na gitari i vokalu. Što nam novi album nudi? Dakle, na albumu se nalazi trinaest skladbi i kao što mu naziv govori, traje 36 minuta i 45 sekundi. Album se snimao dva dana u Požegi u studiju Depth kod File (Filip Sertić) koji je i producent. Odličnih dvanaest autorskih pjesama dosad su najkvalitetniji proizvod ovog benda. Žestoki ulični punk'n'roll tematikom obrađuje "Sve ono dobro i loše što se događalo oko benda u posljednjih godinu dana. Te su stvari o nama, događajima u našim životima i ljudima oko nas…", kako kaže frontman Denis Kozjak. Dakle tekstovi obrađuju situacije u kojima se većina slušatelja pankera lako može pronaći: ponižavanje dok te policija legitimira i provjerava iz čista mira na povratku in noćnog izlaska, samoća, žalovanje za nestalim prijateljima, teškim odlukama koje sami donosimo u nadi da izabiremo bolji život, a ponekad izaberemo lošiji… Preslušavši album nekoliko puta lako je uvidjeti da No more idols forsiraju jednostavni punk rock izričaj, bez suviše nepotrebnog kompliciranja. Drže se svog stila, iako neki dijelovi nekih pjesama prilično podsjećaju na utjecaj stare zagrebačke hardcore škole (Motus). Poznavaoci njemačke punk scene možda će prepoznati i utjecaj njemačkih bendova na autorski rad ovog benda, no nikako ne bih to shvatio kao nekakvo kopiranje - No more idols uvijek su naginjali autorskom pristupu, iako im se na koncertima nerijetko događa da odsviraju i neku obradu. Zapravo, možda je baš čudno da ovaj kvalitetni bend koji ima mnogo svojih pjesama raspameti publiku uvijek vječitom obradom "Program tvog kompjutera" Marine Perazić. Jedina primjedba koju imam na koncept albuma jest trinaesta pjesma koja zapravo i ne postoji - Zove se Tišina (kopiranje fore pulskih KUD Idijota) i traje punih pet minuta, što je bespotrebno. Možda su dečki mogli staviti čak i neku obradu, bolje i to nego pet minuta ničega (dok se oduzme ta tišina, ispada da album traje taman pola sata, a ne 36:45 kako mu naziv govori). Sve u svemu riječ je o vrlo dobrom albumu koji preporučujem ljubiteljima sirovijeg "old school punka" jednostavnih melodija. Bend je očito evoluirao (svirački i tekstualno). Konačna poruka ovog kvalitetnog albuma prilično je nejasna -nikako se ne može reći da je nema, ali ne može se reći ni koja to poruka jest . Slušateljima preostaje da je sami otkriju!

ocjena albuma [1-10]: 7

matej perkov // 02/01/2012