Kao što mnogi znaju, svaki prvi petak u mjesecu rezerviran je za promociju pomalo i legendarne kompilacije "Bistro na rubu šume" u zagrebačkom klubu KLUB. Igrom slučaja u mjesecu travnju, koncert je pomaknut za subotu, jer je dio izvođača s kompilacije u petak imao koncert u Tvornici. Pohvala organizatoru na takvom potezu. Lijepo je da se razmišlja o takvim stvarima, primarno zbog publike.
Miki Solus, KLUB © jura
Svojim svirkama u KLUB-u počastila nas je ekipa iz Zagreba, grupa Radost! i kantautor Miki Solus. Treba reći da je prostor bio poprilično krcat, po mojim informacijama događaj je došlo pogledati oko 150 ljudi, što je još jedan pokazatelj da publika ima sluha za dobru svirku uživo.
Miki Solus otvorio je koncert koju minutu iza 22h, što je obzirom na službenu najavu za 21.45h i više nego pohvalno. Za one koji još nisu upoznati s opusom ovog mladog glazbenog genijalca iz Zagreba, treba reći da Miki Solus nastupa u formatu trija. Miki svira synth i zadužen je za vokalne dionice. Društvo mu prave Andrej Tačigin na cajonu i Frane Visković na basu. Koncert su započeli odmah u glavu, svojim najvećim hitom, "Mrtav je Johnny", na veliko ushićenje publike. U kompletu s Johnnyjem išla je i "Smrt je romantična" koja je također kao singl zaživjela na Mikijevoj bandcamp stranici gdje se može i besplatno downloadati. Mikijevo sviranje je kao slika Doriana Graya. Metafora za sliku ovdje bi bile klavijature, čiji šarm je zaštitni znak Mikijeve glazbe pokazujući i vjerno prateći svu vrckavost njegovih tekstova.
Miki Solus, KLUB © jura
Naravno, treba spomenuti i pratnju, ritam sekciju koja odlično nadopunjuje klavijature i glas. Virtuoznost Frane Viskovića na bas gitari, ovaj put električnoj, jako je bitna za funkcioniranje ovakvog kolektiva, a njegovu vrijednost bih mogao usporediti s ulogom koju Brian Ritchie ima u Violent Femmesima. Tačko na cajonu, koji kao instrument ima netipičan i pomalo šuplji zvuk, vjerno drži smjer kojim ovaj trio ide, ritmom na zlatnoj sredini, u kojoj najbolje izlazi i kvaliteta ovih pjesama. Posebno kad brzinu ritma uspoređujem s onim furioznim i punkerskim kakav je bio u Spunku početkom ove godine. Šteta što publika nije bila jednako pjevno raspoložena kao na spomenutom koncertu, ali daleko od toga da nije bila dobra. Možda je i mikrofon na vokalu mogao biti malo glasniji, jer je Miki promuklim glasom često bio izjednačen s instrumentima. Na trenutke mi se činilo da je umor od učestalog koncertriranja uzeo malo maha i kod njega, obzirom je večer prije imao koncert u susjednoj nam Sloveniji.
"Novi Sad" i "Bijela čokolada", pjesme koje svojim uvodnim dijelom ne mogu razlikovati, pokazale su i Mikijevu nježniju stranu laganom melodijom i svojim tekstualnim konceptom. Za razliku od bržih pjesama nema igre nabrajanja, već se slaže konkretna priča. U tim pjesmama i Mikijevo repanje zamjenjuje baladno pjevanje, definitivno otvarajući novo drugačije poglavlje njegove knjige. Interesantno je bilo vidjeti i kako je u hodu promjenjen tekst dijela pjesme "Hipster", u kojem simpatično priča o neodržavanju ovogodišnjeg Terraneo festivala. Redovni dio koncerta završen je pjesmom "Britney", zanimljivom obradom. Posebna pohvala ide bučnom kakofoničnom završetku. Publika se nije dala, pa su na bisu odsvirali "Žuti vlakovi u Kini" i "Suncobran". Središnji dio pjesme "Suncobran" otpjevala je šarmantna Lea Klečak.
Bend koji ovakvim odabirom instrumenata svira u formaciji trija pop glazbu, svojim minimalističkim pristupom vrlo teško će biti učestalo inovativan i svakim novim nastupom ponuditi jednaku dozu kvalitetne zabave na koncertima. Tu Miki treba biti jako oprezan, jer njegov trio svojim trenutnim sviranjem i aranžmanima pjesama, malo pomalo doseže svoj zenit. Nakon toga uvijek u pravilu slijedi pad. Vjerujem da Solus u svojoj glavi već ima izrežiranu viziju na koji način da se ne posklizne o vlastitu koru od banane.
Miki Solus, KLUB © jura
Sjetim li se Mikijevog zadnjeg konceta u KLUB-u krajem prošle godine u sklopu HR Demo kluba, gdje je broj publike jedva zaustavljen na brojci dvadeset, ovaj mladi kantautor iz koncerta u koncert privlači sve više ljudi svojim iskrenim, pomalo dječačkim šarmom i samo je pitanje trenutka kad će samostalno napuniti veći prostor. Obzirom da više od polovice pjesama koje je večeras odsvirao još nemaju svoj službeni zapis na nekom od njegovih albuma ili singlova, već se mogu samo u neobrađenoj "divljaka" verziji poslušati na youtubeu, ovaj koncert je i više nego odličan pokazatelj njegove trenutne popularnosti. Definitivno je vrijeme na njegovoj strani. Bude li vukao pametne poteze, predviđam da će se sigurno prometnuti u jednog od lidera domaće scene, bar njenog dijela okupljenog oko Bistroa.
Radost!, KLUB © horvi
Jednom davno prije 7 godina izjavio sam kako će Radost! biti veliki bend. Nastupali su u Saxu na Novom zvuku (16.X 2007.) i pri tome mi je društvo pravio Danko, frontmen livanjskog benda Andrija koji se već dulje vrijeme povukao u hiatus. Jako dobro smo se zafrkavali na njihove otkačene fore s kojima oslobađaju percepciju i mašti na volju smatrajući da će taj njihov smisao za iščašeni humor vrlo brzo ukapirati i publika. Međutim, ljudi su vrlo sporo kontali o čemu ovaj bend govori, čak su dobivali i jako loše kritike za neke svoje albume, a na brojnim koncertima uistinu su bili rijetki ljudi viđavani po više puta. Tek unazad nekih godinu-dvije počela se okupljati ekipa koja ih sve redovitije prati, a večeras su po prvi puta imali impozantnu količinu raspjevanih grla pokazavši da su ipak našli način probiti barijeru nedokučivosti naše prilično mlake publike kad su ovakvi unikatni i izuzetni bendovi u pitanju.
Ništa čudno s obzirom na vremena raznih medijskih manipulacija rockerskih igara. Vrh elite čine konstante bez obzira na kurentne radove sumnjivih kvaliteta, te s obzirom na peglanje njihovih rejtinga i forsiranje radijske potrošnje, Radost! kao netipičan bend sustavno se zataškava, potcijenjuje i prešućuje. Shodno tome, sumnjam da bi i vrlo sličan im po izražaju i leksiku Buldožer u današnje vrijeme mogao isplivati na površinu. Publika je orijentirana da što manje razmišlja, pa čak i banalnosti Radosti! poput 'netko mi se posrao u gaće' ne može percipirati što bi to značilo, a to je vrlo gadna stvar kako je ovakav stih mnogima teško za protumačiti, ha-ha-ha...
Radost!, KLUB - Brale čita recenziju © horvi
Zato se frontmen i gitarist Brale pred sam konac koncerta odlučio na nesvakidašnji korak: iz džepa je izvadio papir s kompletnom recenzijom posljednjeg trećeg albuma "Radost! jede svoju djecu" (2013) i pročitao je uz pratnju blues instrumentala. Sjećam se da sam tu recenziju pročitao na nekom od naših portala, ali sam zaboravio na kome, uglavnom, recenzentkinja se okomila upravo na stih 'netko mi se posrao u gaće' i trala-lero-trala-li. Nije joj se dopao lirski egzibicionizam. Svršena priča bez obrazloženja o adaptaciji Becketovog "U očekivanju Godota". Sjedi, popravni iz književnosti, a osobito teatra apsurda.
Elem, Radost! je koncert po običaju počela zajebantskim cinizmom, ovaj put na račun Miki Solusa koji je prethodno izvrijeđao kritičarsku stoku neuku s pjesmom "Bojim se muzičkih kritičara", onih koji slušaju Springsteena, Cohena i Depeche Mode. Brale je mrmljao u mikrofon 'Miki je mrtav, Miki je mrtav', te ležerno najavio 'večeras ćemo vam svirati samo pop-hitove. I, ti bokca, zaprašili su nakratko "Zenica blues" od Pušenja. Zgodno je bilo za vidjeti neka lica koja su možda prvi put prisustvovala njihovom koncertu kako su počela veselo đipati očekujući sad porciju obrada starih ex-Yu klasika. Ali brus. To je bio samo uvod u duhovno socio-političku humoresku...
Prva prava stvar bila je rokačina koja se momentalno zove "Kraut" po Faustu (njemačkom kultnom bendu, naravno), a citira Bibliju 'ne sudite da ne budete suđeni jer sudom kojim sudite bit će te suđeni i mjerom kojom mjerite mjerit će vam se'. Sumnjam da je itko povezao sve te poante s uvodnikom i kasnijom isčitanom recenzijom. Odnosno, Radost! je večeras upriličila bravurozno izrežirani rock-teatar uz kojeg je i zainteresiranima podijelila tiskani libreto svih pjesama na repertoaru.
Predstavili su nekoliko novih pjesama koje će u dogledno vrijeme realizirati na EP-iju; osim prvospomenute "Kraut", tu su još bile odlična rasplesana "Samba" u Talking Heads stilu cirka 1979/80 i vrlo kompleksna "Potez" koju su spojili zajedno s "Primarno je sekundarno", odranije znanom, ali još uvijek neobjavljenom pjesmom svima poznatoj po refrenu 'govno, govno, čokolada/ prst u guzu pa u usta'. Tu su se maksimalno usredotočili na vješti križanac Zappe i Beefhearta s raznim aranžmanskim poduhvatima, ekspresijama i naglašenim bubnjarskim tehnikalijama Miše kojeg je Brale ranije predstavio kao hrvatskog konzula koji odlazi na Antarktiku. Tamo će neko vrijeme čuvati neoskvrnjenu baštinu prirode, hahaha...
Radost!, KLUB © horvi
Upravo u takvim metaforičkim ispadima, alegorijama i personifikacijama najlakše je shvatiti njihov lirski ekscentrizam. Mišo ustvari ide na turneju s Vlastom Popić gdje će svirati bas nekih mjesec dana što je Radost! jako dobro iskoristila u svome satiričnom ispadu. I sad, naravno, nekome tko ne zna što ustvari stoji iza toga, može se učiniti da ovi momci pričaju gluposti i da nemaju ama baš nikakvog povezanog smisla. Ma imaju i napretek toga. Sve što kažu i otpjevaju odnosi se na nešto, govori o nečemu točno preciziranome i odavno više ne bauljaju i ne svaštare. Sada im je koncept ful pun do vrha samo ga treba povezati i shvatiti, a onda slijedi gromoglasan smijeh od svih tih njihovih sočnih aforizama, humoreski, dosjetki, neobičnih poteza i još mnogo toga koječega...
Naravno, na repertoaru nisu izostali niti njihovi ključni hitovi s prva dva albuma "Kako je divan, oh, taj Gorski kotar" ('moju ženu svi jebu'), te nakon jako dugo vremena dva klasika "Leptirica" i "Ne lažem li kada kažem kako nije istina ono što možda nisam ni rekao" s odličnim gitarskim krešendom. Iznenađenje su bile dvije pjesme koje nisu svirali već jako dugo - "Psi me vole" i vrlo rijetko izvođena "Sreća" s debija, enivej, pjesma koju sam čak i ja zaboravio. Uz još jedan vrlo dobar komad "Da" (s posljednjeg albuma) kojeg su ovaj puta izveli u kraut/new-wave maniru s rokačinom, noiseom i dramatičnim urnebesnim finišem, publika je gromko otpjevala "U biti nisam izašao iz jajeta" pozvavši ih na zasluženi bis "Pjesma redu".
Po ne znam koji put ponavljam da su Radost! veliki bend, zanimljivi, uvijek neočekivano postavljaju koncept i znaju točno kuda se gibaju. Imaju i puno aranžmanskih sloboda, vole direktno na pozornici improvizirati sa svirkom što redovito daje draž kompozicijama, te se najlakše može uočiti da im postane dosadno kada neku pjesmu recikliraju na svima poznat način. Tada gube strast i očito ih reprodukcija originala ne uranja u zanos. Mijenjaju vlastite standarde i obrasce pjesama po trenutnoj inspiraciji, nepredvidljivi su i svaki njihov koncert jednostavno frca s nekim novim formatima. Još samo dodajem da su na poleđini tiskanog libreta nabrojali sponzore večerašnjeg koncerta između kojih se nalaze G8, Department of State USA, Ministarstvo za kulturu Ruskih federacija, Ministarstvo informacija Sjeverne Koreje, Ex-Agencija za prostore ugrožene eksplozivnom atmosferom, KGB, Nestle, International Monetary Fund i Agrokor, a za sve njih odgovorna osoba je Ognjen Bogunović, budući tko zna što jer još nema niti punih godinu dana staža u pelenama.
Radost!, KLUB © horvi
Koncert ma da crkneš od smijeha! Ovo je trebalo snimiti i dokumentirati u prilog inteligentnog rock benda koji se umije zavitlavati sa svima ne vrijeđajući direktno nikoga. Kad su već Pankrti pokupili nagradu 7 sekretara SKOJ-a (Savez komunističke omladine Jugoslavije), ovi bi momci u najmanju ruku od komunista dobili medalje časti, ordene, plakete, vjerojatno jako dobre honorare i čast da nastupaju na sletu prilikom svečane ceremonije predavanja štafetne palice drugu Titu na stadionu JNA u Beogradu. A kako toga odavno više nema, niti se naši kulturnjaci ne zanimaju za pravilnu orijentaciju omladine, Radost! svoju ciničku satiru apsurda života neoliberalizma davaju maltene besplatno neoliberalima koji uopće ne shvaćaju da pjevaju pjesme o njima i za njih nadahnute upravo njima.
horvi + jura // 07/04/2014
> vidi sve fotke // see all photos
PS: Jura pisao uvodni dio i Mikija Solusa, a Horvi Radost!.