Da mi je netko ovaj album ponudio pod paskom kako je ovdje riječ o dub-ovima, zasigurno bih bio u debelim kompromisima hoću li ga uopće slušati ili ne. Jer meni osobno je dub i reggae scena jedna od najdosadnijih i najzamornijih skupa s bluesom i trip-hopom. Ne dešava se ništa energično, sve se tromo odvija puževim korakom i navlači na spavanac. Interesantniji mi je drone i doom. Kako je Bob Rock iz Alan Forda rekao za tenis: kakav glup sport, loptica amo, loptica tamo, više mi se sviđa tombola.

Međutim, nisam znao da je ovo dub album i idem ja to poslušati jer mi je sam izvođač poslao materijal. Stavim slušalice na uši, vozikam se na biciklu jednog jutra kad sam išao na posao, a tada najviše uživam da slušam kojekakve albume što mi odagnaju sve one sive i tmurne paradokse života, isključim se iz stvarnosti i prepuštam umjetnicima tih pola sata koliko mi treba da se dokoturam 'kolesarom' na posao. I shvatim nakon 10-15 minuta da sam u mnogočemu zastranio prativši uglavnom žestoku, brutalnu i ekstremnu glazbu, te se sjetim jedne jako stare, a omiljene mi ploče "Tin Drum" grupe Japan iz 1982. koja je ustvari bila prvi pravi etno/world music u modernom, gotovo elektronskom izričaju. Tada je David Sylvian rekao kako je nadahnuće za pentatoniku pronašao živeći jedno vrijeme u Bangkoku (Tajland), te je shvatio da ta istočnjačka glazbena forma uopće nije nimalo prisutna u zapadnjačkoj glazbi. Još prije toga su Talking Heads imali svojih izleta u afričke ritmove s albumima "Fear of Music" (1979) i sjajnim "Remain in Lights" (1980), David Byrne i Brian Eno su potom napravili onaj čuveni instrumentalni album "My Life In The Bush Of Ghosts" na kome su obradili dio egzotične zvučne tradicije Bliskog istoka i arapskog folka otkrivši pokojnu Ofra Hazu, a Peter Gabriel je rekao da će doći vrijeme kada će rock kao forma propasti jer nema mogućnost daljnjeg razvoja i da će se tražiti egzotični tradicionalni oblici za uljepšavanje popularne glazbe. I sve se to, naravno i dogodilo. O world-music sceni se svašta drobi i svatko je može oblikovati po vlastitim skladateljskim načelima. Križa se s hip-hopom, metalom, psihodelijom, elektronikom, simfoničarima, jazzom, ekspresivnim eksperimentalistima, a oni najlošiji, a i najkomercijalniji oblici štrče iz različitih oblika folk-punka, folk-metala, folk-rocka, folk-popa, folk-jazza koliko god to da u nekim pristupačnim formatima čak i aludira na velike umjetničke dosege, toliko je i istovremeno skrnavljenje autohtonosti kulturne baštine nekog podneblja u svrhu čiste eksploatacije. Odnosno, svi ti world-music izvođači prilagođavaju se nekim određenim trendovima u smislu slušne zavodljivosti, a folklorna tradicija kao takva ostaje i dalje marginalizirana poput recimo cimbula u glazbi Panonije (Mađarska, Hrvatska, Vojvodina, Rumunjska, Ukrajina, Bjelorusija) ili originalnih bubnjeva Afrike. Ok, to mi je sad prvo palo na pamet i ne želim dalje ulaziti u diskusiju kolonizatora onih 'istraživača' koji nemaju mnogo toga da priušte kao glazbenici, pa se služe tuđim folklorom kao hipsteri spajanjem mnogih stilova i žanrova produljujući vjeru i nadu u popularnu glazbu da će nas psihološki spasiti od svih mogućih nepogoda.

Darla Smoking su slovenski dvojac kojeg čine Brgs i Nac, nisu osobiti svirači, malo pimplaju po bas gitari uz osnovni, uglavnom sporiji plesni ritam, ali su zato jako dobri programeri koji mjesecima sjede pored nekog kibernetičkog sustava s kojim rade elektronsku glazbu. Navodno su bili na 'terenu' i snimili eksterijerne zvukove s različitih lokacija na planeti Zemlji. U to ne želim ulaziti, tako je kako je. Valjda. Mogoče. Nevermind. Nešto u stilu loop albuma "Futura" zaboravljenog Hrvoje Crnića - HC Boxera iz 1999., samo s razlikom što se glazba Darla Smoking temelji na vrlo duhovitoj improvizaciji ljudskog vokala s meni nepoznatim jezicima. Ne bi bilo čudno da su čak i izmišljeni kroz različite krikove i stenjanja poput odavno priznate vox-extended tehnike Meredith Monk i onim, još poznatijim vokoder sistemom Genesis-P-Oridggea (Throbbing Gristle, Psychic TV). Sama infrastruktura glazbe je vrlo predvidljiva dramatizacija dinamike od laganih tonova ka jače izraženim u tom vražje tromom i meni nepristupačnom tempu kao da sam na sprovodu popraćenom glitch izletima.

Uvodna "Lullaby for the first world" ženskim vokalom priziva na balkanski proslavljeni Trio Bulgarka, a pozadinska synth melodija provučena kroz šlih violine na Kraftwerk "Antenna" iz 1975. Zgodno za početak, ne? Bas i ritam su dovoljno čvrsti da zadrže uho slušatelja do iduće "Golden blood", bluesom opičenog komada s akustarom gitarom u delay efektu i obaveznim elektronskim efektima, a melodija hipsterskog muškog potištenog vokala opet asocira na Elvis Presleya "Look away Dixieland". I tu bi možda i prekinuo slušanje ovog albuma da nije bilo semafora, pa je nadošla urlikajuća naslovna "Big bug" kao da su Throbbing Gristle uskrsnuli mantrajućom poemom za rastjeravanje štetočina. I glazba se naglo promijenila u odličan electro-industrial, ali vraški trom, tako da sam do posla išao dobrih 40, a ne 30 minuta. Valjda i zato jer me zanimao nastavak albuma, pa nisam htio voziti uobičajenom brzinom.

Međutim, "Sunrise soldiers" me otprve toliko opaprčila da sam ostao skamenjen na biciklu. Čekaj. Ha?! Jel' to dobro čujem ili imam halucinacije? Pentatonika Japana, Koreje, Mongolije i Kine u obrednom tempu koji slavi vojnike ujutro, na recimo podizanju zastave prije odlaska u neki ljuti boj protiv mrskih Amera na Pacifiku i Rusa na lokalnom ekonomskom tržištu. Spomenuti bend Japan imao je onaj genijalni instrumental "Canton" koji mi je 1984/85 bio špicom jako slušane emisije na Radio Đurđevcu, ti bokca, od tada je prošlo više od 30 godina, svirači benda Japan su bili sve sami umjetnici (Sylvian, Jansen, Karn, Barbieri), a ovi Slovenci su tek zagrebali po površini. Nije nešto specijalno kvalitetno, ali je vrlo upečatljivo. Mogući, hm, hit? Ne bih sa sigurnošću pretpostavljao, imaju oni na ovome jako simpatičnom albumu od 40 minuta veoma zgodnih frakcijskih poteza gdje primjerice ukrštavaju doom/sludge/stoner tempo "Smokers delight" poput elektronskih Soundgarden i Black Sabbath s Kraftwerk na punih 7 minuta na čemu bi im pozavidio i sam Ralf Hütter, dok su dvije zadnje teme "Sali" i "Aglia dub" uroni u orijentalije s obaveznom psihodeličnom primamljivošću. Ova posljednja je čak i pravi staccato na oudu, barem tako zvuči i po ničemu ne nalikuje kao da je djelo nekog izvođača s Balkana, nego iz Sirije, Irana, Iraka, Libanona ili Egipta što je zaražen reggae tempom. Može se čak i zaplesati kao na onaj nikad razvikani hit Ofra Haze, Byrnea & Enoa "Regiment". Na radiju se samo vrti ofucani Paul Simon koji je svima njima komercijalno maznuo ideje, a štreberska ergela kritičara ga proglasila najznačajnijim world-music albumom, zna se, "Graceland" (1986), prodanim u nevjerojatnih 16 milijuna primjeraka. Maznuo je fretless bas tehniku Mick Karna iz Japan, adolestentne fore, tada još uvijek neprihvaćene LGTB konotacije i površni dio afričko-latinske tradicije samo da oplemeni svoj izraz.

Ovaj debi album Slovenaca ima jako duboke suštine naše sveopće globalizacije, segregacije, nacionalnih predrasuda i ekonomske manipulacije. Nije od onih djela što se mogu poput "Graceland" vrtjeti seljačinama za ugodan provod kao laid-back pozadina za Peter Gabrielov "So" koji također ništa osobito kreativno nije donio. Početak je ovo jednog minimalistički skuliranog kreativnog tima koji s ono 'nešto malo' mozga mogu napraviti velike stvari da nas sve skupa išamaraju koliko smo glupi i blesavi neonacisti što ne vide dalje od kulta vlastitog spolovila.

Naslovi: 1.Lullaby for the first world, 2.Golden blood, 3.Big bug, 4.Sunrise soldiers, 5.Smokers delight, 6.Sali, 7.Agia dub

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 07/06/2017