Pitate li se možda što je to kololira, odgovor je jednostavan - hrvatski naziv za ono što poznajemo pod nazivom vergl iliti hurdy-gurdy. A po tom istom glazbalu Dunja je nazvala svoju najnoviju prateću postavu koju osim nje čine trojica provjerenih glazbenika - Danijel Maoduš iz Afiona (akustična gitara, vokal), Martin Turšić iz Naš mali Afro bend (kololira, djembe, indijaner, šuškalice, melotron, vokal) i Hrvoje Ban iz Savskih valova (harmonika, alt blok-flauta, frulice, vokal). Kao gosti pripomogli su Hrvoje Sudar (buzuki, vokal) i producent bez kojeg se izgleda više ništa 'onog pravog' na hrvatskoj sceni ne može dogoditi slučajno - Hrvoje Nikšić (melotron). Nastavljajući iznenađujući niz radova gdje se od Dunje dobio i neočekivani elektronsko-eksperimentalni neo-folk/ dark-wave na prošlom albumu "Jelen pase" (2010), ovaj je s epicentrom u što arhaičnoj potrazi world-music/etno zvuka koji pokazuje određene elemente starog new-agea katkad prošaranog s americanom i keltskim folkom za kojeg je najviše zaslužan vergl, odnosno kololira. Pažljivo i brižno odmjereni aranžmani s mnogo konciznosti u svim tančinama što se tiče, uglavnom strogo zacrtanih i minimalističkih obrazaca s puno šarenila kome doprinose glazbenici svojim melodično-harmoničnim odnosima, kao i različitim tretmanima svojih instrumenata, ponekad mogu pozvati na istinski ples 'tamo negdje' u 'tamo neko vrijeme', a neke od pjesama su stvorene da pokušate, poput same Dunje i Kololire, zamisliti kako su one zvučale u originalu budući da je riječ o većini pjesama koje malo tko uopće poznaje.

Kod Dunje nikad nije bio u prvom licu eklekticizam ili poistovjećivanje s možebitnim originalima, već njena spretna vještina uživljavanja u nešto, što se u suvremenom životu, glazbi ili umjetnosti naziva 'pećinsko' ili 'pretpotopno', a u mnogo slučajeva i 'pogansko', no u principu je veoma civilizirano. Širina njezinog dosega je ogromna i svakako neupitna; ove pjesme su nastale tko zna kada, nikada nisu potpisane, nitko im ne zna autore i općenito se nazivaju tradicijskim iliti izvornim narodnim. Možda prije 200-300, a možda i prije tko zna koliko stoljeća su svojim metamorfozama stizale do nekih revnih zapisivača narodnog lirskog i glazbenog blaga kajkavskog i istočnog dijela Hrvatske (Slavonija) koje se počelo bilježiti tek otprilike od druge polovice 19. stoljeća.

Od 13 snimljenih pjesama svakako je najpoznatija posve lagana "Čula jesam" (ranije poznati hit u verziji Afiona), a oni koji Dunju znaju od 'ranih dana', ovdje će pronaći novu verziju "Ja si jašem" (na konjaru) s one čuvene kompilacije "Etno ambient live" (1995), te predzadnju "Konji moji" koja je korištena u predstavi "Regoč i Kosjenka" Dječjeg kazališta Dubrava. Magija ovih svih interpretacija na čitavom albumu je u uvjerljivosti izmješanoj s maštom i samim nadahnućem koje nije striktno bazirano na učestaloj naivi specifičnoj za sjeverozapadnu Hrvatsku, već i u otkrivanju esencije dubokih slavenskih korijena kada je svijet izgledao sasvim drugačije s pastirima ("Savila se grana"), svakodnevnim dogodovštinama iz kojih su izuzeti turobni tlačenički režimi, te kada su uz sve mnoge muke ljudi ipak najviše pažnje posvećivali ljubavi i emocijama ("Ljubav i poštenje").

Upravo iz takvog konteksta su 'izvađene' sve ove pjesme koje govore o najpozitivnijim stvarima što čine univerzalnost ljudskog društva, a Dunja uostalom, nikad nije bježala od sličnih standarda. Neobično bi bilo čuti od nje nešto prgavo i buntovno, recimo iz vremena Turaka, Tahija i Seljačke bune, ali pričekajmo. Kako vrijeme ide, nije daleko ni to...



Da se ne cjepidlači pjesma po pjesma, nekoliko ih se ipak posebno izdvaja, osobito uvodna "Kad ja prođem jednu goru" s mnogo lingvističko-povijesnih alegorija, navodno slavonske pjesme koja je na ekavici o moru, etnološki gledano, možda otprilike iz cirka doba 5-6 stoljeća naše ere kad su se Slaveni doseljavali na ove balkanske teritorije. Hrvati su, tako barem analitičari tvde Jadran vidjeli po prvi puta kad su se popeli na Bitoraj (svima omiljeni vrh Gorskog kotara), a u to vrijeme su ovdje bili Iliri. Netko je od tih 'staraca' imao poetske duše, privrženica mu je bila Mara, te su našli nejako čeljade pod javorom koje je očito pripadalo, kome drugome, nego Ilirima. U želji za osvajanjem novog teritorija, naši preci nisu birali sredstva - ubijali su i pljačkali što se god moglo, a taj poeta je shvatio nehumanost zamolivši višnjeg Boga da strese jedan listak s javora ne bi li se djevojčica prenula, zaplakala i kako empatičnim utjecajem ne bi postala žrtva silnika. Pjesma sasvim moguće jako brutalna u izvorniku, čak i nacionalistički pogodna za empatije, osvajačka je; 'peca' na osviješteni intelektualni duh Hrvata, a toga se katkad treba i pribojavati kada su različita tumačenja značaja same simbolike u pitanju.

Tu je rasplesana "Maro, Maro, Marice" koja je odličan nadomjestak za neaktivni Afion, meni osobno najbolja "Konji moji" sa snažnim akustičnim gitarskim blues/stoner/doom riffovima i mračnom obrednom atmosferom, te fantastične metaforičke balade i elegije koje ulaze 'pod kožu' ("Jarebica", "Hranil sam si fticu"). Ne samo na račun iznimno trezvene instrumentalizacije bez ikakvih prenemaganja, već i zbog tako slatkog i toplog Dunjinog vokala koji se doima poput najdraže vam Lolite.

Pronađe se ovdje i izuzetno 'mačoidnih', nešto kompleksnijih pjesama - naslovna "Tamo doli" koja može značiti svašta, te blago plesna "Klinčeci črleni" u trance-folku ozarenim francuskom šansonom evocirajući, nedvojbeno na erotiku i seks. A ima ovdje i jedna vrlo diskutabilna "Ftica, lepa ftica" koja se savršeno uklapa u gay/lezbo trend, možda se Dunja samo htjela poslužiti Shakespearovim konkekstom kada su sve ženske uloge u kazalištu tumačili muškarci, no kada ona pjeva 'včera sam si jahal mimo tvoga dvora/ štel sam te nazvati, lefku noć ti dati/ samo si se mila, doli potulila/ štimaš, mila, štimaš, da ja nemam srce/ imam, mila, imam tri junačka srca - prvo je junačko, drugo djevojačko/ a treće je, mila, pravo srce moje', nedvojbeno je kako se ONA poslužila vrlo sofisticiranim izrazom kroz narodnu pjesmu o svojim stavovima što se tiče aktualne teme o istospolnim brakovima.
Kad se sve stavi na vagu od odlične uživljenosti pratećeg benda kome je bila izuzetna čast raditi s ovakvom ikonom (a i legendom) koja uglavnom jako dobro umije izabrati suradnike, do cjelokupne bogate sarže ovih 50 minuta, nedvojbeno jest da je Dunja ponovno napravila originalan, te pri tome i veoma mističan album. Svaka pjesma čeka u zasjedi za dubokoumna, a u principu vrlo jednostavna shvaćanja kada se povežu konci neskladne relativnosti nekadašnjeg i današnjeg života. Možda ovi momci koji su je pratili i ne znaju najtočnije o čemu ona u principu govori, ali čini se da Dunja savršeno dobro funkcionira poput nekih svjetski poznatih glazbenih lidera na sasvim drugačijim, skromnijim hrvatskim relacijama koje uopće nisu uzajamno povezane ni sa glazbom, ni sa stilom, ponajmanje s punkom ili rockom, ali ih uspije objedniniti s pravom idejom na pravom mjestu i u pravom trenutku.

Naslovi: 1.Kad ja prođem jednu goru, 2.Savila se grana, 3.Tamo gori, 4.Ljubav i poštenje, 5.Klinčeci črleni, 6.Čula jesam, 7.Maro, Maro, Marice, 8.Jarebica, 9.Hranil sam si fticu, 10.Ftica, lepa ftica, 11.Ja si jašem, 12.Kojni moji, 13.Pitaš mene, golob

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 16/12/2013