Nekad je Terapija, davno u počecima prije desetak godina bojažljivo skidala omiljene albume s interneta i pisala recenzije o njima uvodeći sve dublje i dublje u ogromnu sagu svjetskog i domaćeg undergrounda. Tko se hvali, sam se kvari. Reklo bi se.

Ali došlo je vrijeme da nam sami bendovi diljem cijele kugle zemaljske šalju svoje cd-ove, free-download linkove i molbe da nešto napišemo o njima jer nikad se ne zna kako će putevi Gospodnji ukrstiti njihovu turneju s našom malom zemljicom Hrvatskom i ostatkom nekad velike ex-Yu u kojoj se na barem 5-6 mjesta može svirati. U onim dobrim okolnostima pred nekoliko desetaka tisuća ljudi, a u onim pravim underground klubovima za stotinu, pa i manje posjetitelja. Ali kako god, svakom imalo hrabrom bendu kada ide raditi europsku turneju nikako ne promakne relacija Austrija-Italija-Slovenija-Mađarska, pa zašto ne bi i Hrvatska i Srbija, ako se može. Idemo tim vječitim buntovnicima, ološu Europe poslati cd, pa će možda nešto biti.

Ne, da se ne razumijemo krivo, ovdje nije riječ o nikakvim lovatorima, već o bendu koji razmišlja svjetski, a ne lokalno poput gomile mnogih koji pred svojom publikom u svome gradu ili selu imaju veliku reputaciju, a onda kada se otisnu samo par kilometara dalje dočeka ih prazan klubić i nezadovoljan organizator koji si je napravio više štete nego li koristi. Neke stvari su univerzalne kao što je primjerice pjevanje na engleskom jeziku u nekim žanrovima koji su čisto svjetski, odnosno proizvod anglosaksonskog podneblja. Ne bih se sad htio uplitati u povijest ovog benda iz Evore (Portugal) koji je vjerojatno muku mučio pred poluzainteresiranom metal publikom koja od njih nije dobila headbanging, žestoke riffove i catchy solaže, te se vjerojatno razočarana vraćala kući jer metal bend koji svira sporo, tromo i lijeno nije bio njihov idealan provod večeri. Kad gostuju Melvins to su svugdje krcate dvorane, no kad svira lokalni bend nešto otprilike slično, to su onda nafurane seljačine. Isto tako i mi razmišljamo seruckajući po domaćim bendovima da ništa ne valjaju jer kopiraju svoje daleko razvikanije uzore.

Činjenica je da u r'n'r sve uvijek sjeda na svoje mjesto, pa će tako i ovi Portugalci pronaći svoje idealno mjesto na karti doom-stoner/sludge metala. Tromi do najusporenijeg pijanstva s krikovima bijesa i srdžbe, iz sebe su izvalili 5 urlikajućih i dugačkih poema u kojima su ljutiti što moraju kad-tad umrijeti. Impresionira ih smrt, a život koji žive im je potpuna teškoća; najradije bi bili mrtvi i jedino što znaju jest da sviraju pjesme debelo iza granice ovog života. To nije nikakva furka, fazon ili štos, isto kao što to nije niti razmišljao Ozzy u vremenu Black Sabbath. Process Of Guilt su čisti produkt sagorijevanja ljudskog uma koji je totalno nezadovoljan sa životom koji mu je dan po biološkoj majci prirodi i u tome nema ama baš nikakvog optimizma.

Kad se posluša ovaj album u trajanju od 43 minute, čovjek samo što ne poželi napraviti samoubojstvo. Nema niti jednog trenutka optimizma, sve su ovo teške umobolne nihilističke depresije uokvirene u dugačke i trome pjesme od po 7-8, a i više minuta. Radnja im je spora, vokal dolazi s one strane života (ili smrti), te dočekati neku promijenu kompozicije je isto kao da se fiksirate na svoju prababu koja će vam ostaviti nasljedstvo puno dugovanja još od vremena Austro-Ugarske monarhije.

U tom izuzetno tromom tempu gibaju se sve ove pjesme (ima ih samo 5 komada) i kad poželite umrijeti od sveg jada i čemera uz riffove, abnormalan bijes i tromu ritmiku koja će vas ili vaše neprijatelje odvesti u pakao, nirvanu, raj ili bilo gdje da poželite, onda je ovo idealan bend za ostvarivanje vaših ciljeva. Užas o kome govore njihove pjesme neću navoditi, suviše su to grubi i sirovi tekstovi (engleski jezik), a moram priznati, takve nije pisao niti Ozzy, pa niti Led Zeppelin koji su bili daleko inteligentniji u tom fahu.

Ovo je živa muka, ogroman teret depresivnog života, strahovito težak album za slušati od kojeg zamrzite i sebe i najbliže. E, a u tome jest poanta. Ovi Portugalci su uspjeli napraviti djelo za smrzavanje, otupljenje svih ljudskih emocija koje se pretvaraju u isposničku patnju i postaju teret društva; loše socio-političke klime, lošeg stambenog pitanja, raznih duhovnih preokupacija, trovanja sa najglupljim stvarima, fiksiranim priručnicima koji se prodaju slaboumnima da im poboljšaju život, ljekovitim preparatima od kojih se smanjuju stresovi do kojekakvih lažnih proroka koji kucaju na vrata.

Pjesme "Empire", "Blindfold", "Harvest", "Cleanse" i naslovna "Faemin" govore upravo o tome. I jasno je ko' pekmez da ovakav bend osim u svojoj Evori pred prijateljima nije imao velike šanse osim da dosegne kult lokalne legende. Za daljnji napredak benda potrebna je svijetska transformacija, a oni su je uspjeli obaviti u underground krugovima. Tko zna, možda će ovaj bend baš biti vrlo važna karika depresivnog metala koji je sve češći i još uvijek aktualan, bez obzira na sludge/doom iz kojeg su izrasli.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 06/10/2012