Možda najbolji album 2012. koji ide u susret apokalipsi, ali ne govori o njoj, već o čovjekovoj duši s filozofskog, teološkog i znanstvenog aspekta. Sjajan album iz Francuske!

Ima mnogo albuma iz ovogodišnje produkcije koji se slušaju zbog glazbe. Neki se slušaju poput Dylana zbog tekstova, no na prste se mogu izbrojati albumi koji su podjednako intrigantni i zbog jednog i drugog, bez obzira iz kojeg ih se konteksta promatralo.

Francuski peterac ASideFromADay iz Besancona u sastavu Julien Loizeau (bubnjevi), Nicolas Chevailler (gitara), Fred Nivard (vokal), David Demesmay (bas) i noviji član Sébastien Descamps (klavijature) na svojem trećem albumu su ostvarili ogroman pogodak spajanjem kvalitete i zvuka i lirike. Uokvirivši stil sa domišljatom kombinacijom vrlo plesnog i ritmičnog tromijeg postcorea i sludge/stonera, te snažnih riffova, brundavih noiserskih basova, potisnutih harmonija klavijatura i agresivnim vokalom s ponešto kompleksnijim aranžmanima u zvučnoj strukturi, glazbeno su inovantno i veoma primamljivo zaokružili sviračko poglavlje.



Možda bi ta njihova glazba samo proletjela kroz uho da nema iznimnih tekstova od kojih doslovce ostanete zabezeknuti. Oni ne govore o nikakvoj socijali, politici, frustraciji, angažmanu ili zajebanciji već o filozofskim, duhovnim, svemirskim i metafizičkim sferama, gotovo iz rakursa znanstvenika, teologa ili filozofa. Teške teme od kojih skoro da 'boli glava' raspredaju poput nekog znanstveno-filozofskog eseja čitavu fabulu o tome tko smo, kakvi smo mi ljudi i što nas čeka 'tamo negdje' u smrti. Čitajući i slušajući ove tekstove stvara se liturgijski dojam jedne nove religije; frontmen Fred Nivard premda uglavnom grčevito vrišti ustvari moli, vapi, strahuje, nada se i veseli. Premda glazbeno, a niti po nekom rock stavu nemaju nikakve zajedničke poveznice, njegovi odvrištani stihovi na jedan određeni način imaju onu duboku poantu Ian Curtisa koji se borio sa svojim individualnim pogledima na život koji su prečesto tumačeni kao borba s unutarnjim demonima. Za razliku od njega, Nivard grmi poput Jehove iz Starog zavjeta kada je prvim ljudima davao naputke, zapovijedi i smjernice za budućnost i kraljevstvo nebesko.

O lirici ovog albuma dala bi se razvezati ogromna priča koja vodi do samih korijena ljudskog postojanja, no evo samo nekih natuknica. Ona govori o tome da je evolucija postupna manifestacija razvoja potencijala svake duše, a ona je neograničena (uvodna pjesma "Process of static movement"). Vjerovanje kako je smrt bolja od života je arhaičan i varljiv pojam; smrt nije oslobođenje ili elevacija, ona je trajni oblik života ("Death, ruins and corpses"), tumačenje i gledanje sudbine kroz ezoteriju i zvijezde često dovodi do toga da zaboravimo gledati u tlo ("Wolf tears are falling stars"), mi ljudi kao umna bića imamo mogućnost da vidimo i izvan očiglednih iluzija osjetila ako se naučimo usavršiti svoje sposobnosti ("Black sun"), vizija svijeta nije ništa drugo osim vibracije individualne svijesti u očitom postojanju svemira ("Through the eye of the beholder"), dah života je manifestacija ideje i aktivnog plana svemira da životu dade apsolut jedne stvarnosti kroz univerzalnu ravnotežu koja opozicijski održava nemogućnost sveprisutnog entiteta ("Endless prophecy"), te da mi ljudi samo hvatamo sjene zvjezdanih sjaja uspomena i sjećanja na život koji je suptilna kombinacija straha i milosti (završna, a ujedno i naslovna "Chasing shadows"). Ovo nikako nisu citati iz 7 pjesama koje se nalaze na albumu, već opisi lirike. Stihovi su vrlo kratki, a pjesme nemaju refrene. Za jasnije pojašnjenje, evo jedne veoma senzibilne molitve "Endless prophecy":

Eternal kingdom, forget my name, I don't belong to you.
Eternal wisdom, stay beside me, I need serenity.
Funeral kingdom, still wait ...

(vječno kraljevstvo, zaboravi moje ime, ja ti ne pripadam
vječna mudrosti, ostani uz mene, trebam mir
žalobno kraljevstvo, pričekaj...)

Na ovome albumu su stihovi i njihovo značenje jači od glazbe bez obzira što A Side From A Day imaju sasvim dovoljnu količinu žestine u zvuku zahvaljujući gitarama i vokalnim vrištanjima, no to ne bi nikako trebala biti prepreka za shvaćanje ovog iznimno talentiranog benda. U zvuku su spojili sve vitalne karakteristike kurentnih metalcore i hardcore trendova s ponešto finih psihodeličnih gitara i atmosferskih space dionica klavijatura, recimo od Tool i At The Drive-In (kompozicija "Wolf tears are falling stars") do progressive aranžmana Gojire s kojima su bili na turneji, a može se primijetiti i poneka post-rock/post-metal karakteristika, primjerice Neurosis. Također nije niti za odbaciti njihov određeni christian-rock pozitivizam. Nikoga ne napadaju i ne optužuju za ništa, na nikoga ne upiru prst, nema prostakluka, ovo je toliko dostojanstveno da se sa svom svojom prividnom grubošću i sirovošću uzdiže do nebesa.

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 06/11/2012