Baš sam prije neki dan uhvatio sebe samoga kako uživam u mjuzi deathcoreaša Chelsea Grin (album "My Damnation") i taman kad sam odlučio recenzirati album, nešto odvratno me spriječilo u tome. Vokal koji ne zna pjevati, apsolutno je bez sluha i nema nikakve umjetničke heavy vrijednosti mada je bend vrlo dobar. Okey, onda uzmem ove Švicarce koji su mi poslali album, slušam, pa da, to je puno bolje...

Ima ta stvar kod ovakvih sumanutih deathcore/grind/tehnical & other extreme bendova da je jedna od najvažnijih stavki upravo vokal, a rijetko tko mu posveti pažnju da ga dotjera i da ne zvuči kao tisuće i tisuće sličnih urlatora. Svi manje-više vrište bez ikakve intonacije (emocije tu gotovo niti ne postoje) i svi se trude biti luđi nego što to uopće mogu biti. Stoga tekstove u principu niti ne možete razumjeti jer ako nemate priloženu literarnu knjižicu, uzalud vam trud da ćete nešto shvatiti. A te popratne knjižice obično imaju zakukuljene tekstove sa posve nečitkim rasporedom i fontom slova samo da razbiju predodžbu o r'n'r/heavy bendu koji ne govori o 'plitkoj poeziji', već o nekim dubokim stvarima, no naposljetku, rijetko se događa da netko od svih njih uistinu zdrma s nečim epohalno važnim i vrijednim spomena. U ovom slučaju, Lost Sphere Project su bend koji u tom pogledu ne nude ništa novo. Postoje od 2001. godine, nastali su u Ženevi, rade kao kvartet, objavili su 3 albuma, 2 EP-ija i jedan DVD, a neki kritičari smatraju da je ovo vrhunac njihovog dosadašnjeg rada. Ja, da budem iskren nisam ukapirao niti jedan stih iz sve ove dernjave i uopće mi nije jasno o čemu govore tekstovi. A muzički dio programa je vrlo dobar. Ako nekome išta znači, ovaj album je producirao James Plotkin, čovjek koji je radio neke od najznačajnijih albuma Sunn O))), Khanate i Pelican, te ga je uobličio kroz nevjerojatan miks bez ikakve pauze. Pjesme, vrlo kratkog tajminga (u prosjeku 2 minute) gotovo se pretapaju jedna u drugu, pune su tehnikalija, zdrmane s brutalnom energijom i imate osjećaj kao da na pokretnoj traci slušate zbir nabacanih reklamnih spotova u opakom death/grindcore izdanju. Ali kad to što izvikuje frontmen Mathieu ne može se apsolutno ništa razumjeti, onda ga fućkaj...

Riffovi gitarista Dioga su prilično impresivni, šara sa tehničkim postulatima nalik na Frippove fazone iz epohe King Crimson, ima tu ponešto Meshuggah i Dillinger Escape Plan elementata, te je evidentno da ovaj bend ide do visokih kreativnih instrumentalističkih dosega. Na žalost, sva ova uložena gitaristička kreativnost je očito otišla u krivom smjeru s pretjerano nerazumljivim vokalom koji je ipak za mrvicu bolji od onih death urlatora koji nemaju ama baš nikakve melodične sposobnosti. Taj vokal Mathieua posve spušta ovaj bend u razinu tinejdžerske bedastoće tako da od svih ovih 12 pjesama niti jedna ne ostaje u uhu.

ocjena albuma [1-10]: 4

horvi // 12/09/2011