Švicarski bend iz La Chaux-de-Fondsa osnovan je 1999. i momentalno radi u postavi Zen (bubnjevi), Yonni (vokal), Baptiste (bas), te Spieli i Fabien (gitare). Nakon što su sredinom prošle decenije pronašli adekvatnog izdavača (Division Records), debi album "The Mountain Daylight Time" objavljuju punih 8 godina nakon osnutka, 2007., a onda slijedeće godine objavljuju dva rada. "Ascension" kao zajednički album sa švicarskim opakim doom bendom Rorcal i samostalni EP "Holy Cancer".

Stilski su bazirani na tromijem metalcoreu, bliski su sludge izrazu, no vole mnogo raditi na kompleksnim aranžmanima tako da ovaj zvanično drugi pravi album opovrgava onu tezu da ovakvi bendovi dosade nakon 30 minuta. A "The Orchard Of Forking Paths" iznosi čak 50 minuta!

Zvučno i produkcijski vrlo uvjerljivi, radio ih je Julien Fehlmann znan po radu sa Unfold, Dirge, Yog (sve smo ih recenzirali), a masterirao Brian Lucey (najznamenitiji na albumima Black Keys), Kehlvin donose smjesu bogate instrumentalizacije sa uglavnom tromim i odriješitim tempovima, masno natopljenom bas gitarom koja često svira riffove i melodije, te sa dvije kompaktne gitare u različitim smjerskim odrednicama. Osnovna karakteristika njihovog profila jest da je riječ o petorici iskusnih glazbenika koji sviraju skoro pa, što bi se reklo, svaki za sebe istovremeno nadograđivajući jedinstvo benda da radi odlične pjesme. Tu je i mračan mučenički, no ne i preopaki frontmen sa režavim, karakterističnim vokalom koji više priča u polumelodičnim arijama nego li što pjeva. Album se kreće od bržih skladbi "This is mere noise", "Troy Von Balthazar", "Grady Robinson" i kratke "Whip this" punim kaotičnih i rastrzanih neuroza (no, sve su to uzgred rečeno mid-tempovi), do četiri vrlo lagane "The metaphysical trout", "Melon fucker", "Why I am not" i završne naslovne "The orchard of forking paths" u kojima se između nekih vrlo prepoznatljivih osobina Black Sabbath (koje posebno cijene), te post-metala Isis može primijetiti i evidentan utjecaj elemenata post-rocka. No, kao što je već rečeno, oni sav taj stilski fah obogaćuju veoma kreativnim progressive aranžmanima razbijajući kompozicije slojevitim različitostima igrajući u prvom redu na najvažniju stavku - što bogatiju glazbu s mnogo gitarskog reverba, disonantnosti i atmosferičnosti. A vole i razbiti strukturu skoro do de-kompozicijskog kaosa koketirajući sa eksperimentalnim manirima.

Upravo s tim akcentom, Kehlvin na okupu drže pažnju slušatelja; u pjesmama neprekidno drže dinamiku bez obzira na ritmove i atmosferičnost, stalno se nadograđuju i uistinu ih je zanimljivo slušati na ovome albumu kao i grube lirske ispade o raznolikim perverzijama, nastranostima i individualnim košmarima u kojima su loše stvari iz života osnovna preokupacija.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 27/07/2012