Mada je službeno objavljen u prosincu 2011., ovaj sjajan album nevjerojatnih švicarskih grindcoreaša komotno ulazi u 2012., pa ako ga okačite u vlastiti best of tekuće godine, ništa nećete pogriješiti.

Snimljen u Ženevi (studio Terrier 5) sa producentom Jerome Pellegrinijem i masteringom Alan Douchesa, drugi studijski album četverca iz Neuchatela je zasigurno vrhunac modernog hardcorea s prefixom grind. Uistinu se ne sjećam da sam čuo originalniji i kvalitetnije snimljen i produciran 'core' album koji pokazuje osim tehničkih i vrhunske instrumentalne odlike. A spram onih, epohalno važnih žanrovskih grindcore albuma poput ranih Napalm Death, Carcass, Bolt Thrower, John Zornovog Naked City, pa i španjolskih Haemorrhage, potom Fuck The Facts ili naših Patarena i Mamojebaca koji su svi odreda uglavnom bili vrlo loše snimljeni i najčešće katastrofalno producirani (čast izuzecima kao što je bio Naked City), ovaj "Half The Sky" naprosto bliješti i isijava poput izbrušenog dijamanta u gomili predpotopnog kamenja. Ovo je album koji naprosto tjera na repeticije. Ako imalo simpatizirate grindcore, ovome albumu ćete se zasigurno vraćati jer je pun iznenađenja i nevjerojatnih detalja.

Bend su osnovali 2000. godine tri bivša člana Malignancy i Laszlo Kovats koji je aludirao da sviraju isključivo obrade Napalm Death, no kako ta ideja nije prošla, on je vrlo brzo napustio sastav. U tim počecima bili su pod utjecajima kako Napalma, tako i Sick Of It All i Disrupt, a kako kažu, mozak su im ispirali i DEP, Pig Destroyer i Converge. Do 2004. promjenili su nekoliko postava, a onda im je došao frontmen Yonni Chapatte koji paralelno radi i u bendu Kehlvin, te su tada objavili svoje prvo službeno izdanje EP "Feed The Masses". Prvi pravi proboj na scenu omogućio im je live album "Grindcore Deluxe" (2006) na kome su se počeli oslobađati početnih utjecaja pokazavši da su otvoreni i za drugačije glazbene žanrove, a potvrdu izuzetne forme ispoljili su na urnebesno manijakalnom debi albumu "Years Of Nowhere" objavljenom 2007. za nezavisnu švicarsku etiketu Get A Life! Records s kojim su pokupili brojne kritičarske hvalospjeve. Kroz karijeru su imali cijeli niz različitih faza za koje su uglavnom zaslužni njihovi gitaristi - od početnog punk-grindcorea, preko heavy stoner-rocka do crust-punka, no temeljno su neprekidno bili vezani uz ekstremni oblik hardcore izraza bez obzira bio on začinjen metalom ili punkom. Također su radili i angažirane političke pjesme zbog kojih su često frcale nerazmirice i sukobi, pa su se tako jednom prilikom čak skoro i razišli jer su u općem metežu izgubili i prostoriju u kojoj su održavali probe.

Uz frontmena Chapattea, jedini iz originalne postave danas je Fabien Bedoy (bubnjevi, gitara), elem bivši član Malignancy, dok su gitarist Marc Brusatin i basist Alexandre Oliveira (posuđen iz benda Sonograph) došli 2008. nakon odlaska njihovog višegodišnjeg ortaka Emmanuel Devauda. Kako ih je hvaljeni debi album vinuo iznimno visoko na žanrovskoj ljestvici, zaredali su nekoliko europskih turneja na koje su bili pozvani od strane bendova poput Today Is The Day, Genghis Tron, Gojira, Knut, Burnt By The Sun...

I sad to teoretski djeluje podosta impresivno s obzirom na ne baš popularan i omiljen žanr, no to je tek samo djelić ovog mozaika. Prava poslastica počinje tek kada se ovaj album "Half The Sky" zavrti sa uvodnom pjesmom "Needle in black" nakon koje naprosto ne znate što više možete očekivati u daljnjem zapletu i raspletu radnje. Pjesma počinje mračnijim ambijentalnim gitarskim staccato uvodnikom nakon kojega YOG doslovce rešeta s nevjerojatnim simbiozama ludila, tehničke uigranosti i neopisive grindcore kaotičnosti sa urlikajućim 'clean' vokalom Chapattea. A završnica pjesme donosi, opet još jedan sasvim novi element - minimalističke repeticije koje odlaze u fade-out i svoje neke temelje prije bi pronašle u math-metalu, thrashu, stoneru ili čak i deathu. Vrlo teško je pojasniti ovu impresivnu glazbenu smjesu, to jednostavno treba čuti...

Njihova svirka je veoma kompleksna i oslobođena je stereotpnih grindcore šablona. Ekipa strahovito mnogo tehnicira i kombinira, osjeća se tu i dašak jazzy pristupa, mnogo elemenata s prefixom 'math' (bio on core, metal, punk ili metalcore), a uz uobičajene blastbeatove i abnormalno neurotičan i samoživ urlikajući, gotovo poludjeli vokal, tu se nailazi na još bezbroj čudesnih detalja, posuđenica iz različitih žanrova, kao i ponekih laganijih, ambijentalnih djelova s kojima 'spuštaju' tenzije kao stanoviti 'outro' ili prelazak u neki drugi tempo.

Ima jedna vrlo važna stvar u njihovoj svirci - gitara koja je suptilno odsvirana i ne dozvoljava niti jedan disonantan ton s kojim bi se prekrio ostatak infrastrukture sačinjen od frenetične tutnjave i veoma mračnih bas linija. Premda gitare jesu odsvirane na distorzije, njihova tehnička čistoća je prosto nevjerojatna jer su odsvirane, kako bi se reklo, pod stalnom 'ručnom kočnicom'. Ama baš svaki ton se razgovjetno čuje i ima mali milion (većinom staccato), a to u ovakvoj ekstremnoj i urnebesnoj glazbi barem do sada uopće nije bila praksa jer mahom svi gitarsti vole ofrljiti distorzije i sa riffovima prekriti ostale elemente, pa tko čuje - čuje, a tko ne - njegov problem.

Album je vrlo kratak, iznosi samo 28 minuta, no s obzirom na žanr i energiju koja je na njemu, to je sasvim dovoljno. Ovih 12 pjesama koje su odreda različite YOG se istinski potrudio donijeti ono 'nešto novo' i svježe, te bi sad trebalo secirati jednu po jednu, a onda s time i prestaje neko individualno zadovoljstvo otkrivanja ovog sjajnog albuma i još boljeg benda. Samo valja istaknuti da je posljednja "We need your opinion (just in order to ignore it)" znatno laganija i smirenija, te da iznosi čak 4 i pol minute (ostale su u prosjeku po 2 i pol minute).

Možda jedina stvar koja smeta jest nerazumljivost lirike, odnosno urlikajući glas Chapattea kome ne znate da li neke stavke samo vrišti 'ooouurrrgh', 'aaaa', 'uuuaaa' ili one sadrže konkretne tekstove. Iz nekih lakših (a ima i spoken-word) stihova može se dokučiti da su teme pune mržnje, gorčine, revolta i bijesa, ali ja zdravo za gotovo, nisam nešto osobito ukapirao o čemu se tu točno radi. Slično primjerice vrišti i Melanie Mongeon iz Fuck The Facts čije ranije albume niste mogli razumjeti niti pod razno. Ima nekih freakova koji tvrde da recimo mogu točno razumijeti sve što odvrišti Mark 'Barney' Greenway (Napalm Death), ali ja osobno imam sličan problem i sa našim bendovima koji urliču i na hrvatskom (iliti domaćem) jeziku. Ma ne samo da urliču, ima njih mnogo koji 'progutaju' riječi ili su im vokali zatrpani bukom ili vječito imaju knedlu u grlu, ista stvar. Spomenimo nekadašnje Mamojebce, Sexu ili Why Stakla, pa i aktualne Andriju, Abergaz, Ni-Nu, Francija Blaškovića, Autogeni trening, Diskurz...

No, bez obzira na ovu klasičnu sintagmu hardcoreškog izričaja (uostalom, kakav bi to hc bio bez ovakvog živčano-paranoičnog vokala), ovaj album je abnormalno poletan i zarazan.

Najbolja preporuka za sve koji vole grindcore, a i za one koji ga tek otkrivaju. Živi urnebes!

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 26/02/2012