Ne može se baš u bližoj povijesti agresivnijih žanrova pronaći bendova u kojima su dominantnu ulogu odigrali bas gitaristi. Običaj je da su potopljeni dio ritam sekcije u frenetičnim gitarskim nadmetanjima, no ovaj švicarsko-francuski trojac sa sjedištem u Le Chaux-de-Fondsu (četvrti švicarski grad po veličini, ima samo 40.000 stanovnika) je uistinu raritet u tom pogledu.

Danima sam si razbijao glavu neprestano čitajući priloženi press ovog njihovog debi albuma u kome stoji 'furiozan bas, čekičarski bubanj i snažan vokal'. Okey, sve stoji na svome mjestu, ali čekaj malo, pa zašto se ne spominje gitara? I pitam neke provjerene znalce, izuzetno dobre bas gitariste da mi pojasne što je čudno ili sumnjivo u ovoj glazbi, naravno preslušavajući je s mp3/mp4 playera, onako na brzinu. I nikome ništa nije bilo čudno, štoviše, govorili su mi da bas gitara uopće nije izražena, da vjerojatno ima chorus, a možda i flanger efekt, no gitara je dominantna i prekriva cijeli zvučni koncept. Ma, kažem samom sebi, ne može biti, pa nisu oni što iz diskografske kuće pišu pijar i promo materijale samo takvi bedaki koji ništa ne razumiju. Mora ovdje biti nekog logičkog razmatranja cijele ove situacije, pa odoh direktno provjeriti na stranice benda gdje sam se uistinu ugodno iznenadio i oduševio da je ustvari sve točno kako stoji u press materijalu. Ovo je bend koji nema gitaru, a zvuči kao da ima barem najmanje dvije gitare i basistu, a ustvari ima samo jednog basistu Anthonyja koji na svojoj bas gitari sa 4 žice svira i riffove i solaže i improvizacije i basove i melodije i harme, odnosno, zamijenjuje kompletan bend na 'žicama'. Vauuuuuuu!!!! Pratnja su mu odličan bubnjar Aurel i frontmen Charles, a sve skupa zvuči nevjerojatno eksplozivno poput kombinacije, pazi sad - Fugazi, Drive Like Jehu i At The Drive-In. A svi znamo koliko je pravih momaka opsluživalo te bendove u potrazi za originalnim punk/post-hardcore zvukom kojeg su izgradili i na čijim je temeljima iznikla cijela post-hardcore scena što se s vremenom odvalila i u metal, post-rock/metal, metalcore, retro post-punk, progressive-punk, post-grunge, dakako i stoner, te mnoge inačice nabijenog underground r'n'r-a s primjesama garaže, punka i hard'n'heavy elemenata.



Ključna uloga ovog benda jest ta fantastična pronicljivost Anthonyja koji je apsolutni car na 4 bas žice. Ono što je Hendrix bio na 'klasičnoj' električnoj gitari s distorzijom kasnih 60-ih, to je Anthony na basu, samo s drugačijim performansima. Jimi je imao specifičan sluh za psihodeličnost, blues, funk i avangardno poimanje rocka s kojime je napravio jednu od najvećih revolucija u percipiranju električne gitare koju dan danas mnogi nisu shvatili tvrdeći da moraš biti prirodno lud, munjen, udaren i tko zna što, no Hendrix se znao lukavo koristiti upravo s novitetima koji su u to vrijeme stvarani u gitarskoj industriji. Bio je napredan i nije se obazirao na odrastanje koju je proveo svirajući s B.B.Kingom, Little Richardom, Jackie Wilsonom, Isle Brothers i Wilson Pickettom. Tu je Bog, vjerojatno za sva vremena i niti jedan virtuoz ma koliko god se trudio ne može ponoviti taj njegov senzibilitet, ali ovaj mladić tjera jedan sasvim drugačiji scenarij omeđen punkom, garažom, stonerom i post-hardcore etikom nevjerojatnom vještinom i spretnošću obmanjivajući čak i kompetentan auditorij da se služi kojekakvim studijskim trikovima, da ne kažem nadosnimavanjima, jer prosto je nevjerojatno da se na samo 4 bas žice na distorziranoj bas gitari mogu ostvariti ovakvi tonovi koji zasjenjuju i najveće majstore hardcorea.



Hardcore ionako nije komercijaliziran stil, leti mimo svih medija i o njemu nećete čitati u svojim omiljenim novinama, a vjerojatnost da će ga mainstream prihvatiti kao relevantan dio rock scene odavno je upitan. Efekti su mu tek povremeni komercijalni bljeskovi i dakako, vjerna horda fanova, elem, svoju publiku ima i nikada ne ostaje 'na shuhome'. A kako i ne bi kad se presluša ovih furioznih pola sata u kojima se uistinu smetne s uma da su sve ove vratolomije na žicama djelo samo jednog bas gitariste. O gabaritima ne treba posebno govoriti jer je ovdje sve u standardnim konotacijama žestokih tempova i odriješito upečatljivog vokaliziranja na granicama crusta, ali s te strane ipak ostaje 'clean' vokal koji zbori o recentno općenitim temama razočaranja, frustracija, odnosno mahom individualnih preokupacija na agresivno dostatan način bez ikakvih uplitanja u angažiraniju socio-političku etiku. Pa zašto bi baš svaki izdanak žanra trebao biti aktivan u tom području, zar ne?



Sve ovdje stoji OK, savršeno dobro pristajući bok uz bok i rame uz rame sa čudovišnim razmjerima efikasnosti da udara točno tamo gdje i treba: prve tri kompozicije su podizačice ("Waiting for", "Little gun" i "Banshee"), a od "The flower & the earth" počinju malčice kompleksniji zahvati jer se upravo na sredini albuma odvijaju tri najdulje teme koje prelaze i preko 3 minute (tu su još "God bless you, wicked", "Cold war circus", a pred kraj albuma "Virus" i "Weather guy"). U svima njima se jasno naziru konture njihovih brojnih uzora i utjecaja što ne sakrivaju, a može se pronaći i math-punk elemenata (poput "Run away"), a ako se ne zaboravi ta nevjerojatno jednostavna glazbena struktura koja je za svaku pohvalu na račun dovitljive kreativnosti što donosi punoću zvuka, sva ova melodioznost, višeglasja i snažno pojačane sprege ritmike, harmonija i tog ljutitog vokala često se mogu percepcijski doživjeti kao kompletan bend s najmanje dvije gitare. Svaka čast ovim momcima, ovo je 100% original i unikat!

Naslovi: 1.Intro, 2.Waiting for, 3.Little gun, 4.Banshee, 5.The flower & the earth, 6.God bless you, wicked, 7.Cold war circus, 8.Run away, 9.Virus, 10.Weather guy

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 15/07/2017